Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na vazmenom bdjenju

Sisak, bazilika sv. Kvirina 19. travnja 2025.

Dragi katekumeni, uskoro novokrštenici i krizmanici, dionici Presvete Euharistije i punopravni članovi Crkve!

Veoma se radujem što ćemo sudjelovati u podjeli, odnosno u primanju ovih svetih sakramenata: krštenja, Potvrde i Pričesti. To su temeljni sakramenti ili sakramenti inicijacije, tj. uvođenja u kršćanstvo. Oni se primaju u znakovima, no to nisu prazni znakovi nego znakovi koji i sadrže ono što označuju: tako voda krštenja označuje pranje, ali po molitvi Crkve i volji samoga Gospodina Isusa Krista tako se u kršteniku događa nutarnja promjena, duša se čisti od grijeha i čovjek zemaljski postaje čovjekom Božjim; sveto pomazanje ili Krizma također je vidljivi znak, ali nevidljiva milost je sam Duh Sveti koji ulazi u dušu i kao „ulje radosti“, kako ga naziva Pismo, pomazuje nutrinu čovjekovu da bude ugodno boravište Božje; sveta Pričest je primanje posvećenog Kruha, ali taj kruh nije samo znak božanske hrane nego je to sam Krist koji je rekao: „ja sam Kruh života“. Tako ovo sveto slavlje postaje primanje božanskih darova i preobražaj odnosno oplemenjivanje naših duša.

Vama, dragi krštenici, krizmanici i pričesnici, čestitam na odluci da na Božji poziv odgovorite i odazovete se te postanete Kristovi učenici.

Ove svete noći slavimo Uskrsnuće Gospodnje. U ovoj liturgiji su četiri dijela: služba svjetla, služba Riječi, krsna služba i euharistijska služba.

Svjetlo smo unijeli na početku u tamnu crkvu, nosio ga je đakon u znaku uskrsne svijeće koja je zapaljena na blagoslovljenom ognju. Prelijepi himan Exultet –„Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela“ protumačio nam je smisao tog svjetla koje označuje Krista, Svjetlo svijeta.

Poslije toga smo slušali Riječi Svetoga pisma: najprije iz Knjige Postanka (Post 22,1-18), te potom iz Knjige Izlaska (Izl 14,15-15,1a). To su temeljna vjernička iskustva starozavjetnih židovskih vjernika – Abrahamova vjera i izlazak Židova iz Egipta preko Crvenog mora.

Abraham je prvi vjernik koji je uzvjerovao u jedinoga pravoga Boga i on ga sluša. Na njegovu je riječ napustio svoj zavičaj, vjerovao je Božjem obećanju da će od njega izići narod premda ljudski gledano nije više mogao imati djece jer je bio star i žena Sara nerotkinja… on je ipak Bogu vjerovao. I sad tog obećanog sina Izaka Bog traži žrtvovati. On se ne dvoumi, uzima sina i penju se zajedno na brdo Moriju. Međutim čuli smo, Bog ne želi ljudske žrtve i zaustavlja naum Abrahamov. Ali Bog se uvjerio da je Abraham bio poslušan i želio sve ispuniti što je mislio da Bog od njega traži.

Izak ovdje predstavlja Isusa, a Morija Kalvariju. No, Abraham nije žrtvovao svoga sina Izaka, a Bog Otac je žrtvovao sina svoga Isusa. Na Kalvariji on je dao život za sve nas, grješnike.

Abraham nas poučava da vjerujemo Bogu i kad se čini nemoguće, da se uzdamo u njega i kad izgleda da trebamo proživjeti nešto što nije uobičajeno, jer njegova nas ruka uvijek drži i čuva… on će nas izbaviti iz teških situacija i dati nam svoju milost, pružiti svoju ruku i spasiti nas.

Knjiga Izlaska donosi ono temeljno iskustvo Židova – naime, kako ih je Bog spasio iz egipatskoga ropstva. Bog je dakle osoboditelj. Njemu je bilo stalo do njegova naroda koji je trpio dugo, višestoljetno ropstvo u tuđoj zemlji. I Bog ga vraća u domovinu. No faraon ga progoni. Faraon predstavlja đavla koji je uvijek spreman potčiniti nas i baciti u ropstvo, jer on je neprijatelj čovjeku. Mojsije kao onaj koji vodi narod u slobodu, predstavlja Krista, i Bog po njemu pobjeđuje faraona i đavolske napasti te nas preko vode dovodi do slobode. Stari crkveni oci su već davno pisali o tome kako voda Crvenoga mora označuje sakrament krštenja jer i nama je proći kroz vodu da bismo došli do milosti, do novoga života u slobodi djece Božje.

Tako i vi, draga braćo i sestre, koji se krstite u ovoj svetoj noći ne samo da se perete vodom nego vas milost Božja čisti od grijeha i uvodi u pravu slobodu, postajete djeca Božja. Neka vas dakle više ne zavodi đavao, taj ubojica ljudi i lažac od početka. Nas koji smo kršteni treba voditi samo i jedino Krist.

Poslanica Rimaljanima (Rim 6,3-11) otkrila nam je otajstvo koje slavimo ove noći: Isusovo uskrsnuće, koje se – kao i Kristova smrt – u nama započinje krštenjem. Sakrament krštenja znak je utjelovljenja u smrt i početak Kristova uskrsnuća u nama. Po tom smo sakramentu „ukopani s Kristom“ u vode potopne koje odnose grijeh i s njime smo uskrsnuli da „hodimo u novosti života“, kako veli sveti Pavao. Ta novost je upravo ukorijenjena u Kristovu Uskrsu. Ako smo dakle njemu slični po smrti, slični smo mu i u uskrsnuću.

To je temelj naše nade i naše radosti.

Zato veselo pjevamo Aleluja, poklik slavlja upućen Gospodinu.

Evanđelje nas uvodi u misterij Uskrsa (Lk 24,1-12).

Veoma je znakovito pitanje anđela koje su uputili ženama koje su došle u rano nedjeljno jutro na Isusov grob i našle da je kamen s groba otkotrljan: „Što tražite živoga među mrtvima?“

Činimo li i mi tako da Krista tražimo tamo gdje ga nema: tražimo život tamo gdje je smrt, tražimo radost gdje možemo naći samo žalost, tražimo mir gdje je izvor nemira, tražimo ispunjen život gdje je besmisao…?

Žene se vraćaju i javljaju apostolima da je grob prazan, no oni im ne vjerovaše. Pa i kada je Petar otišao na grob, vratio se čudeći se i pitajući što se to zbilo. Tek su susreti s uskrsnulim Isusom otvorili i učvrstili vjeru u Kristovo uskrsnuće apostola i žena koje su Krista slijedile.

Naša vjera živi od Kristova uskrsnuća. Ona započinje krštenjem i jača se svetim sakramentima, ali svakodnevno se živi u našim odnosima prema Bogu, prema bližnjima i nama samima.

Gospodin je rekao da je prva zapovijed koju njegovi učenici trebaju vršiti ljubav. I rekao je da će po tome svi prepoznati one koji su njegovi. A ta ljubav treba biti usmjerena prema Bogu i prema bratu čovjeku. Zapravo, riječ je o tri relacije: ljubav prema Bogu svim bićem, zatim ljubav prema bližnjemu kao prema sebi samome, što znači da moramo i sebe ljubiti. A sebe ljubi onaj tko sebi dobro želi. Kako bismo mogli reći da sebe ljubimo ako činimo prema sebi ono što nas vodi u propast?

Sada je vrijeme, braćo i sestre, za novi početak. Izaberimo put Isusov: ljubav prema Bogu, ljubav prema bližnjima i ljubav prema sebi.

Tako ćemo biti najbolji svjedoci Uskrsa, koji nije samo vanjski blagdan, proslava nečega što se Isusu dogodilo, nego i naš način života, onoga što se nama neprestano događa: a to je život s Bogom, život nebeski, život uskrsnuća. Amen.