Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi posvete ulja

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 17. travnja 2025.

Draga braćo svećenici, đakoni, dragi bogoslovi, braćo i sestre,

Ovu smo pastoralnu godinu na hodočašću u Mariji Bistrici prošle godine proglasili Godinom svećenika u našoj Sisačkoj biskupiji. A ova je godina 2025. godina jubileja, od pape Franje stavljena pod znak nade. Zato nam je danas, na dan ustanovljena sakramenta svetog reda, dobro razmišljati o svećeništvu. Mi smo to, nas se to tiče. Što Crkva od nas očekuje, što sam Krist od nas očekuje?

Godinu 2009. papa Benedikt XVI. proglasio je Godinom svećenika i stavio je pod zaštitu župnika sv. Ivana Arškog. To je potpuno u skladu s očekivanjima pape Franje koji želi da mi svećenici budemo blizi Božjem narodu, da – kako on kaže – mirišemo na ovce.

Što je papa Benedikt napisao o svećeništvu otvarajući Godinu svećenika 2009.-2010.? Pokušat ću donijeti glavne misli iz tog pisma. On kaže da su svećenici – neprocjenjivi dar za Crkvu i čovječanstvo.

Papa je proglasio tu godinu na svetkovinu Srca Isusova te je ona trajala od 19. lipnja 2009. do svetkovine Srca Isusova 2010., a to je bilo upravo vrijeme kada je ponovno uzdignuta Sisačka biskupija i započela svoj samostalni vijek. “Svećeništvo je ljubav Isusova srca “, običavao je govoriti sveti Arški župnik. A na svetkovinu Srca Isusova 27.6. o.g. svi biskupi u RH će posvetiti hrvatski narod Srcu Isusovu.

Papa je želio potaknuti snažniju zauzetost za duhovnu obnovu svih svećenika u cilju njihova snažnijeg i prodornijeg svjedočenja evanđelja u današnjem svijetu.

Papa je mislio, kako veli u Pismu kojim je otvorio Godinu svećenika, na sve one prezbitere koji vjernicima i čitavome svijetu ponizno i svakodnevno nude Kristove riječi i geste, nastojeći se sjediniti s Njim u svojim mislima, volji, osjećajima i čitavim svojim životom. Kako im ne odati priznanje za njihove apostolske napore, njihovo neumorno i samozatajno služenje, njihovu ljubav kojom teže zagrliti sve? I kako ne pohvaliti vjernu odvažnost tolikih svećenika koji usprkos svim poteškoćama i nerazumijevanjima ostaju vjerni svojem pozivu biti “Kristovi prijatelji”, koje je on po imenu pozvao, sebi odabrao i poslao?

No, spomenuti izraz koji koristi sveti župnik doziva u svijest također probodeno Kristovo srce i trnovu krunu kojom je ono obavijeno. Pred očima su nam stoga i bezbrojne patnje kroz koje prolaze svećenici, bilo zato što su dionici ljudskih iskustava boli i trpljenja u raznoraznim njihovim očitovanjima, bilo zato što su neshvaćeni od strane onih kojima služe. Kako ne spomenuti također tolike svećenike čije se dostojanstvo gazi, koje se sprječava da vrše svoje poslanje i katkad progoni, čak do te mjere da daju najviše svjedočanstvo prolivene krvi za Krista?

Ima, nažalost, također žaljenja vrijednih situacija, u kojima sama Crkva trpi zbog nevjernosti nekih svojih službenika. Razlog je to zbog koje se svijet sablažnjava i okreće leđa Crkvi. „Ono što ponajviše može koristiti u tim slučajevima Crkvi nije toliko podrobno otkrivanje svih slabosti svojih službenika, koliko obnovljena i radosna svijest o veličini Božjega dara, konkretiziranog u izvanrednim primjerima velikodušnih pastira, redovnika koji izgaraju od ljubavi prema Bogu i dušama te mudrih i strpljivih duhovnika.“ (pp Benedikt XVI.)

Primjer svetog Ivana Marije Vianneya mogu u tome pogledu pružiti svima značajnu uporišnu točku: Arški župnik je bio veoma ponizan, ali itekako svjestan, kao svećenik, da je neizmjerni dar za svoj narod: “Dobri pastir, pastir po Božjem srcu, je najveće blago koje dobri Bog može dati nekoj župi i jedan od najdragocjenijih darova božanskog milosrđa”. Kada bi govorio o svećeništvu naprosto nije nalazio riječi da opiše veličinu dara i zadaće povjerene jednom ljudskom stvorenju.

“O kako je svećenik velik!… Kada bi to shvatio, umro bi… Bog ga sluša: on izgovori dvije riječi a Naš Gospodin silazi s neba na njegov glas i zatvara se u malu hostiju…”

Ove riječi, koje su izašle iz svećeničkog srca jednog župnika, mogu se činiti pretjeranima. Ipak, iz njih se da nazrijeti koliko je on mnogo cijenio sakrament svećeništva. Kao da ga je preplavljivao bezgranični osjećaj odgovornosti. “Ako bismo dobro shvatili što je svećenik na zemlji, umrli bismo, ali ne od straha, već od ljubavi… Bez svećenika, smrt i muka Našega Gospodina bili bi beskorisni. Svećenik je taj koji nastavlja djelo otkupljenja na zemlji… Kakve bi koristi bilo od kuća pune zlata kada ne bi bilo nikoga da otvori njezina vrata? Svećenik posjeduje ključ nebeskih blaga: on otvara vrata; on je ekonom dobroga Boga; upravitelj njegovih dobara… Ostavite župu dvadeset godina bez svećenika i u njoj će se na koncu klanjati životinjama… Svećenik nije svećenik za sebe, već za vas”.

Došao je u Ars, seoce od 230 stanovnika. Biskup ga je unaprijed upozorio da se ondje do vjere malo drži. “U toj župi nema mnogo Božje ljubavi, ali ćete je vi ondje donijeti“. Bio je, stoga, potpuno svjestan da odlazi tamo utjeloviti Kristovu prisutnost i svjedočiti njegovu spasenjsku nježnost: “[Bože moj], udijeli mi obraćenje moje župe; voljan sam trpjeti sve što hoćeš, čitav svoj život!”, tom je molitvom započeo svoje poslanje. U obraćenje svoje župe sveti je župnik uložio sve svoje snage, uvijek mu je na prvome mjestu bio odgoj kršćanskog puka koji mu je povjeren. Sveti je župnik znao također aktivno “prebivati” na čitavom području svoje župe: redovito je pohađao bolesnike i obitelji; organizirao je pučke misije i proslave zaštitnika župe; prikupljao je i raspolagao novcem za karitativna i misionarska djela; obnavljao je svoju crkvu i opskrbljivao je crkvenim namještajem; brinuo se za siromašne djevojke; brinuo za obrazovanje djece; osnivao bratovštine i pozivao laike da surađuju s njim.
Njegov me primjer nekako sam od sebe potiče da istaknem prostore suradnje koje treba sve više proširivati na vjernike laike, s kojima prezbiteri čine jedan svećenički narod i usred kojeg se, snagom ministerijalnog svećeništva, nalaze “da sve vode k jedinstvu ljubavi ‘po tome što se svi uzajamno ljube bratskom ljubavlju i idu ususret jednim drugima s poštovanjem’ (Rim 12, 10)”. U vezi s tim treba podsjetiti na topli poziv kojim Drugi vatikanski koncil potiče prezbitere da “iskreno priznaju i promiču dostojanstvo laikâ i poseban udio koji laici imaju u poslanju Crkve… Rado neka slušaju laike i bratski promatraju njihove želje, priznavajući njihovo iskustvo i mjerodavnost na raznim poljima ljudske djelatnosti, da bi tako mogli zajedno s njima razabirati znakove vremena”. Svoje je župljane sveti župnik poučavao prije svega svjedočanstvom života. Na njegovu su primjeru vjernici učili moliti, zadržavajući se rado pred svetohraništem radi pohoda euharistijskom Isusu. “Nema potrebe mnogo govoriti već treba dobro moliti”, tumačio im je župnik, “Zna se da je Isus ondje, u svetohraništu: otvorimo mu svoje srce, radujmo se njegovoj svetoj prisutnosti. To je najbolja molitva“. I opominjao je: “Dođite na pričest, braćo moja, dođite k Isusu. Dođite živjeti od Njega da biste mogli živjeti s Njim…”. “Točno je da niste toga dostojni, ali vam je to potrebno”. Taj način odgoja vjernika euharistijskoj prisutnosti i pričesti bio je najučinkovitiji kada bi ga promatrali dok slavi svetu misnu žrtvu. Oni koji su tome svjedočili kazuju da “nije bilo moguće pronaći lik koji bi bolje izrazio bogoslužje… “. “Sva dobra djela zajedno nisu ravna misnoj žrtvi, jer su to ljudska djela, dok je sveta misa Božje djelo“, govorio je. Bio je uvjeren da o misi ovisi sav žar svećenikova života: “Razlog svećenikove malaksalosti leži u tome što ne slavi misu s dužnom poštovanjem! Moj Bože, kako samo treba žaliti svećenika koji slavi misu kao da radi neku rutinsku stvar!”. Stekao je isto tako naviku da, dok slavi, uvijek prinosi također žrtvu vlastitog života: “Kako je dobro da svećenik svakog jutra prinese samoga sebe Bogu u žrtvi!”.

U toj dubokoj osobnoj poistovjećenosti sa žrtvom križa s jednakim je duhovnim poletom slavio i misu na oltaru i ispovijedao pokornike. On je na svaki način pokušavao pomoći svojim vjernicima da ponovno otkriju značenje i ljepotu sakramenta pokore, predstavljajući je kao duboki zahtjev euharistijske prisutnosti. Stvorio je tako kreposni krug. Provodeći dugo vremena u crkvi pred svetohraništem potaknuo je vjernike da se povedu za njegovim primjerom i dolaze pohoditi Isusa, znajući, istodobno, da će ondje sigurno naći svoga župnika, spremna saslušati ih i udijeliti im oproštenje. Kasnije je počelo dolaziti sve veće mnoštvo pokornika iz cijele Francuske zbog čega je u ispovjedaonici znao boraviti i po 16 sati dnevno. Govorilo se tada da je Ars postao “velika bolnica dušâ”.

Svi mi svećenici moramo osjetiti da se one riječi, koje je on stavio u usta Kristu, tiču nas osobno: “Dajem u zadatak mojim poslužiteljima da naviještaju grešnicima da sam uvijek spreman primiti ih, da je moje milosrđe neizmjerno“. Od svetog Arškog župnika mi se svećenici možemo naučiti ne samo nepokolebljivom pouzdanju u sakrament pokore koje nas potiče ponovno ga staviti u središte naših pastoralnih briga, već također metodu “dijaloga spasenja” koji taj sakrament za sobom povlači. Arški se župnik s različitim pokornicima različito ophodio. Svakog onoga koji bi dolazio u njegovu ispovjedaonicu nošen dubokom i poniznom potrebom za Božjim oproštenjem, on bi bodrio da uroni u “bujicu Božjega milosrđa” koja u svojoj silini sve nosi.

Arški je župnik u svome vremenu znao preobraziti srce i živote tolikih ljudi, jer im je pomogao da iskuse Gospodinovu milosrdnu ljubav. Nekom je subratu svećeniku tumačio: “Reći ću vam koji je moj recept: zadajem grešnicima malu pokoru a ostalo ja činim namjesto njih“. Pored konkretne pokore kojima se Arški župnik podvrgavao, za sve ostaje valjana srž njegova nauka: Isus je za duše prolio svoju krv i svećenik se ne može posvetiti njihovu spasenju ako odbija imati osobni udio u “dragocjenoj žrtvi” otkupljenja.

I današnjem svijetu, kako ne bismo iskusili egzistencijalnu prazninu u sebi i kako djelotvornost naše službe ne bi bila ugrožena, trebamo se uvijek iznova pitati: “Jesmo li doista prožeti Božjom riječju? Je li to hrana od koje živimo, više no što su to kruh i stvari ovoga svijeta? Poznajemo li je doista? Ljubimo li je? Je li naš duh toliko zaokupljen tom Riječju da ona ostavlja traga u našem životu i oblikuje našu misao?”. Tako su i u našim danima svećenici pozvani prigrliti taj “novi način života” koji je uveo Gospodin Isus za svoje apostole.

Na tragu apostolske pobudnice Pastores dabo vobis pape sv. Ivana Pavla II., da zaređena služba ima duboku “zajedničarsku (komunitarnu) formu” i može se vršiti samo u zajedništvu prezbiterâ s njihovim biskupom. Potrebno je da se to zajedništvo svećenikâ s njihovim biskupom, koje se temelji na sakramentu reda i biva vidljivo u euharistijskom slavlju, pretvori u razne konkretne oblike stvarnog i prisnog svećeničkog bratstva. Jedino će tako svećenici znati živjeti u punini dar celibata i biti kadri izgrađivati kršćanske zajednice u kojima će se ponavljati čudesa što su se događala pri prvom navještaju evanđelja.

Presvetoj Djevici papa Benedikt povjerio je Svećeničku godinu moleći je da probudi u srcu svakog prezbitera velikodušnu i novu zauzetost za one ideale potpunog predanja Kristu i Crkvi koji su nadahnjivali misao i djelo svetog Arškog župnika. Svojim gorljivim molitvenim životom i svojom žarkom ljubavlju prema raspetom Isusu Ivan Marija Vianney rastao je iz dana u dan u svojem bespridržajnom predanju Bogu i Crkvi. Neka njegov primjer probudi u svećenicima ono svjedočanstvo jedinstva s biskupom, jednih s drugima i s laicima koje je, danas kao i uvijek, toliko nužno. Usprkos zlu koje je u svijetu, Kristove riječi upućene njegovim apostolima na Posljednjoj večeri i dalje su aktualne: “U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16, 33). Vjera u božanskog Učitelja daje nam snagu gledati s povjerenjem u budućnost.

Dragi svećenici, Krist računa na nas. Po primjeru svetog Arškog župnika, pustimo ga da nas On osvoji. Tako ćemo i mi, u današnjem svijetu, biti glasnici nade, pomirenja i mira!

Draga braćo svećenici, dok vam čestitam naš Dan, pred oči vam stavljam lik svetog župnika Arškog i povjeravam Presv. Bogorodici, te zaštiti naših svetih biskupa: Kvirina sisačkog i Alojzija zagrebačkog! Amen.