Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Uskrsnom slavlju

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 20. travnja 2025.

Dragi vjernici, draga braćo i sestre, dragi prijatelji, slavitelji Uskrsa!

Kada si čestitamo naš najveći blagdan tada želimo jedan drugome SRETAN USKRS. Time izražavamo ne samo želju da ovaj dan bude sretan, blagoslovljen i radostan nego i da Kristovo uskrsnuće bude nama na blagoslov, da nama u osobnom, obiteljskom životu i životu naše crkvene,  društvene i narodne zajednice taj događaj donese mir i novi život. Još više da mi sami doživimo svoj Uskrs, naše vlastito uskrsnuće iz staroga u novi život, prijelaz – jer to je značenje hebrejske riječi Pasha – iz ovoga u božanski svijet.

To je moguće, u tome je zapravo središte naše kršćanske nade. A upravo je nada temeljno raspoloženje, krepost i značajka Uskrsa.

Papa Franjo, znamo, ovu je jubilejsku godinu 2025. stavio pod naziv „hodočasnici nade“. Budući da je godina protok vremena, svi mi koji živimo na zemlji hodamo tim vremenom, a to znači da smo hodočasnici. Međutim svi ljudi ne svjedoče nadu, dapače, postoje ljudi, pokreti i zajednice koje razaraju nadu, koji žele upropastiti našu nadu u sutra, u budućnost, u ono što je dobro koje dolazi.

Mi smo pak kršćani nositelji ne tek neke zemaljske nade – da se samo nadamo da će biti bolje, da će se ove godine neke stvari popraviti i život poboljšati, da će stati ratovi, mržnje, ubijanja, ekonomska nesigurnost, i tome slično, što sve i mi želimo – nego je naša nada utemeljena u Kristu. I još više: u Kristovu uskrsnuću.

Događaj je to tako velik i snažan da je uzdrmao duše mnogih, prvi su kršćani – premda Židovi – očito imali jake razloge da od slavlja subote, što je bila (i ostala) židovska svetinja, koji započinju u tjednom ritmu slaviti dan Isusova uskrsnuća, tj. nedjelju – što lijepo tumače nazivi tog dana – romanski jezici nazivaju taj dan: danom Gospodnjim, Domenica, Dimanche; germanski jezici su ostavili stari rimski naziv na prvi dan u tjednu, zovu ga Dan sunca – Sonntag, Sunday; a slavenski: Uskrsnuće /Voskrsenje.

Od ovog je dana sve to počelo, ta duboka nova nada.

U liturgiji tako imamo nekoliko jakih izraza koji otkrivaju stav kršćana o nadi. Poslije Pretvorbe govorimo: „Tvoj slavni dolazak iščekujemo“… Poslije molitve Očenaša kažemo: …“čekajući blaženu nadu – dolazak Spasitelja našega Isusa Krista“. A posebno je znakovit odgovor prije Predslovlja, kad predvodnik slavlja pozove vjernike govoreći: „Gore srca“, puk odgovara: „Imamo kod Gospodina.“

To da su naša srca kod Gospodina znači da se nadamo i da već srcem jesmo s njim, i da želimo da se ta nada ispuni jednom u punom zajedništvu s Gospodinom u njegovoj proslavi u vječnosti.

To je naša vjera. O njoj govore i današnja uskrsna čitanja.

U prvom čitanju (Dj 10,34a.37-43) prvi papa sveti Petar pripovijeda što je sve Isus činio te na kraju svjedoči: „S njime smo zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih.“ Apostoli su dakle svjedoci uskrsnuća Kristova.

Iskustvo uskrsnuća Kristova nije tek pobožna želja ili možda umišljaj nekolicine. Ne! Riječ je o dubokom iskustvu svih apostola koji o tome svjedoče. Dapače, upravo je to bio kriterij kad su – na mjesto otpalog Jude – birali njegovog zamjenika, da on bude onaj koji je bio s njima i koji može biti svjedok Isusova uskrsnuća.

Sveti Pavao pak u poslanici Kološanima (Kol 3,1-4) poziva: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.“

To je kratka poruka poslanice ali veoma bremenita i jasna. Premda su još Kološani na zemlji, on im piše da su „suuskrsli s Kristom“. Možda je razumljivije to reći: uskrsnuli zajedno s Kristom. Kako je to moguće? Pa još smo na zemlji! Da, ali umrli smo grijehu, kada smo kršteni. To je bio događaj smrti i ujedno događaj uskrsnuća za svakoga od nas, vjernika. I to uskrsnuće, koje je sadržano u odbacivanju grijeha i staroga života, temelj je novoga života i naših težnji. „Težite za onim gore, ne za zemaljskim“ stvarima! Težnja naša – naša je nada. Za čime težiš, tome se nadaš. A mi, koji smo kršteni, lijepo apostol Pavao kaže: „naš je život skriven s Kristom u Bogu“. Skriven od zla, kao da nas je Krist izdvojio iz svijeta i sakrio od onih utjecaja koji nas vuku u zemaljske misli i djela, te nas čuva za Boga i njegovo Kraljevstvo.

Evanđelje je svakako osobito zanimljivo, puno poruke i sadržaja. Sveti Ivan (Iv 20,1-9) opisuje događaj uskrsnuća Isusova i kako su ga doživjeli njegovi učenici.

Zanimljivo je da su žene za razliku od muškaraca u prvom planu kod tog događaja. Ivan govori kako je još za mraka, u rano nedjeljno jutro, došla Marija Magdalena na grob i opazila da je kamen s groba dignut. Ona ne ulazi u grob, nego trči javiti to apostolima. Nalazi Šimuna Petra i Ivana te im javlja tu vijest, koju oni moraju provjeriti. Naime, u židovskom su zakonu bili samo muškarci pouzdani svjedoci, žene to nisu bile. Zato ona govori o praznom grobu apostolima. I ta dva učenika trče i dolaze na grob. Premda je Ivan brži, on čeka da stigne Petar i da prvi uđe i uvjeri se u to da je Isusov grob doista prazan. Tada i Ivan ulazi i oni zatiču samo povoje i ubrus, u što je bilo umotano Isusovo tijelo.

„Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova.“ Za  Ivana je dakle bilo dovoljno vidjeti da je Isusov grob prazan i da povjeruje, što još očito na početku Petar nije shvatio, da je Isus uskrsnuo, „jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.“ – zaključuje evanđelista…

Moglo bi se reći da je Ivan poštivao Petrovo prvenstvo, kao što je Marija Magdalena poštivala propis da za neki događaj moraju biti svjedoci muškarci, i to dvojica. Petru je tako, u uskrsnom događaju, priznato prvenstvo među apostolima koje mu je dao Gospodin premda ga je zatajio no, bez obzira na to, apostoli su ga poštivali jer je njemu Isus zajamčio da će na njemu sagraditi Crkvu Božju.

Tako je započela službena crkvena hijerarhija, vlast apostola među kojima je prvi bio upravo Petar. Oni su bili nadležni tumačiti sve što se događalo s Isusom jer oni su se uvjerili i bili prvi svjedoci Isusova uskrsnuća.

Pa ipak, Isus se nije prvo njima ukazao da je živ, nego ženama. Među njima upravo Mariji Magdaleni. Tako se pokazalo da je njegova logika malo drukčija negoli je bio službeni židovski stav prema ženama. On ih nije gurao u drugi plan, on je uvažavao doprinos žena koje su bile uvijek uz njega, pa i kada su ga svi njegovi učenici napustili.

Žene su uvijek imale posebno mjesto u Crkvi, premda to nije bila hijerarhijska pozicija. Jer apostoli i muškarci – svećenici nositelji su apostolskog poslanja i crkvene strukture vlasti. Žene su međutim uvijek više predstavljale ono bitno kršćansko a to je srce, to je ljubav i osjećaj koji je kršćanski puk uvijek osjećao prema Gospodinu koji je svoj život dao za nas ljude.

Tako bismo mogli reći – s papom Benediktom – da „su žene u konkretnom obliku života Crkve uvijek one koje Gospodinu otvaraju vrata, koje ga prate sve do križa te ga tako mogu susresti i kao Uskrsloga.“ (Benedikt XVI., Isus iz Nazareta II, 251).Na taj način Uskrs je pohvala ulozi žena u Crkvi, njihovoj nezamjenjivoj snazi prenošenja vjere u Kristovo uskrsnuće. Zar nismo svi rođeni od žene? Zar nam nisu molitve i vjeru u Krista najprije u obitelji, u najmlađoj dobi, prenijele najčešće upravo žene – naše bake i majke?

Stoga danas treba zahvaliti ženama, majkama, bakama. One imaju nekako više osjetljivu dušu za Uskrsnuloga koji je prisutan u našim životima i kada je teško, i kada se dogodi u obitelji neko trpljenje, neka nenadana teška situacija, kada treba dijete, ali i odrasloga zagrliti i prenijeti mu osjećaj da nikad nije sve izgubljeno jer nisu sami, jer je Bog uvijek tu.

Mislim da je zato u našim crkvama i na hodočašćima, u našim zajednicama toliko svetih žena, onih koje svjedoče kako je moguće voljeti svojeg supruga i djecu, prihvaćati i odgajati malene s ljubavlju, imati vremena i kad se čini da više nemaju snage, one ju nalaze i ponovno i ponovno trče – više negoli muškarci – da susretnu Uskrsnuloga i pronesu radosnu vijesti svima. Da, to su i žene redovnice kao duhovne majke.

O kada bi se uzdigla i u našem narodu žena koja želi biti supruga i majka, i to brojne djece koju jedino ona može s tolikom ljubavlju podizati i biti im putokaz prema Bogu!

O kada bi naš narod više poštivao žene, kada im ne bi tovario na leđa teške terete neodgovornih odnosa i zahtjeva za zabavom i nemoralom, kada bi se poštivalo njihovo srce, njihova netaknuta nutrina i ljepota koja je vidljiva samo iskrenom i čistom srcu!

Hrabrost žena vidi se posebno u majkama koje nose svoje začeto dijete, njeguju ga kad ga rode, podižu ga i brane kad je u opasnosti. I majka nad svim majkama Blažena Djevica Marija tako je postupala s Isusom. A danas tako s velikom brigom i hrabrošću brine se i za sve nas, učenike svoga Sina koje prati majčinskom ljubavlju i pomaže im svojim zagovorom. O kad bi se današnje žene, djevojke, majke i kćeri ugledale u nju i slijedile njezin primjer čiste ljubavi! U našem narodu ima bezbroj takvih primjera, samo takve se žene i majke, djevojke i kćeri ne promiču u medijima, nego upravo suprotno – želi se razoriti njihovu ljepotu i čistoću te ih se prikazuje u najgorem svjetlu. Ali prave su žene uvijek bile nositeljice poruke o uskrsnuću. Svijet ne može propasti kad je među nama Uskrsnuli Spasitelj. I kad njegova Majka i tolike svete žene svjedoče da je Život jači od smrti, da Gospodin pobjeđuje smrt. Amen.