Homilija na Uskrs 2022.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Uskrs 2022.

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 17. travnja 2022.

Draga braćo i sestre, dragi uskrsnici,

Papa emeritus Benedikt XVI. o Uskrsu je napisao:

Riječi što ih Crkva danas pjeva kao ulaznu pjesmu na početku mise: „Resurrexi et adhuc tecum sum…znače ‘Uskrsnuo sam i ostajem s tobom’“… On je sišao u kraljevstvo smrti. A budući da je on Sin i jer je zajedno s njime posvuda postala prisutna Božja ljubav, baš zato u tome silasku, kao onaj koji je sišao nad pakao, on uskrišava, on je uskrsnuo i sada može reći: Resurrexi et adhud tecum sum: uskrsnuo sam i odsad ostajem s tobom zauvijek… To govori svakome od nas: „Nema takve noći u kojoj ja ne bih mogao biti prisutan. Nema takve tjeskobe i udaljenosti od Boga u kojima ja ne bih mogao biti prisutan. Utješi se, uskrsnuo sam i uvijek i zauvijek sam s tobom.“ Čini mi se da bismo trebali dopustiti da ove velike riječi liturgije uđu duboko u naše srce, riječi koje je Krist preuzeo iz slutnje i nade Staroga zavjeta i preobrazio u svoju uskrsnu riječ znajući da, što god se dogodilo, on svakome od nas osobno govori: „Da, uskrsnuo sam i uvijek sam s tobom, kuda god te tvoji putovi povedu.“ (J. Ratzinger – Benedikt XVI., Ljubav koja spašava, Verbum 2020., 72-73)

Grgur iz Nise to je jednom sjajno izrazio… kaže: „Tko nasljeduje, gleda u leđa onoga koga slijedi… Slijediti Boga tamo gdje on vodi znači: vidjeti ga.“ Vidjeti leđa Bogu ne znači ništa drugo nego: slijediti Krista. (ib.,76)

I mi želimo nasljedovati Krista – želimo i mi s njim uskrsnuti. No, zato je potrebno poći s njim i putem križa. A to odbijamo, to želimo izbjeći, međutim bez križa nemoguće je doprijeti do Uskrsa.

Dobro je malo iz bližega promotriti današnja čitanja na Uskrs, naš najveći blagdan. Ona nam govore o sadržaju i biti Uskrsa.

U govoru svetoga Petra, zapisanom u Djelima apostolskim (Dj 10,34a.37-43), prvak apostolski svjedoči o životu, djelu i naravi Kristovoj: „Mi smo svjedoci…“ Doista, naša vjera u uskrsnuće Kristovo temelji se na svjedočanstvu apostola i prvih Isusovih učenika. Petar snažno svjedoči što se to dogodilo: Bog ga uskrisi…i on se očitovao, ali ne svemu narodu nego svjedocima… Mogli bismo postaviti pitanje kao što je Isusa pitao u dvorani Posljednje večere apostol Tadej: “Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?“ (Iv 14,22). Papa emeritus razmišlja o tome razgovarajući s Kristom: „Da, zašto nisi moćno nastupio pred svojim neprijateljima koji su te odveli na križ? Zašto im neporecivom snagom nisi pokazao da si ti Živi, Gospodar života i smrti? Zašto si se pokazao samo maloj skupini učenika, u čije se svjedočanstvo sada moramo pouzdati?“ I zaključuje: „Božjemu je otajstvu navlastito da tiho djeluje.“ (J. Ratzinger – Benedikt XVI., Isus iz Nazareta II., Verbum, 262).

Doista Bog tiho djeluje, on kako u svijetu i povijesti čovječanstva tako i u dušama pojedinaca ne djeluje naprasno, moćno, ne lomi niti nasilno tjera ljude da mu se pokore, već ih ljubazno i tiho zove, kucajući na njihove savjesti i srca da mu se otvore i da mu povjeruju. To i mi činimo, odazivamo se danas otajstvu Kristova uskrsnuća prihvaćajući stvarnost njegova novog života u koji zove i nas.

Poslanica svetoga Pavla apostola Kološanima (Kol 3, 1-4) uključuje sve nas u Kristovo uskrsnuće: Apostol Kristove učenike naziva „suuskrsli s Kristom“. Premda još nismo u Kristovoj slavi, naš je život već „skriven s Kristom u Bogu“! Lijepo je to rečeno, puno smisla i dubokog značenja. Biti „uskrsnik“, kako je to volio govoriti pater Duda nazivajući sve kršćane „uskrsnicima“, znači biti „u Kristu“, a to da smo „skriveni s Kristom u Bogu“ zapravo predstavlja naše duboko zajedništvo s Uskrslim Gospodinom. Od tog zajedništva mi kršćani živimo, ono je najvažnije za naš sveukupni život, ne samo za našu buduću vječnost nego i te kako za našu sadašnju zemaljsku egzistenciju. Ta se naša sadašnjost zbog toga mijenja, mi postajemo drugi Kristi, uskrsni ljudi, nositelji nade u novi život.

Današnje uskrsno čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 20, 1-9) govori o tome kako, prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Papa Benedikt piše: „Njegovi neprijatelji zajedno učiniše da na vrata groba bude navaljen veliki kamen, utvrđen i zapečaćen. Krist je tom nesavladivom stijenom trebao biti zauvijek prognan u prošlost, kako se ne bi mogao vratiti. Ista se stvar ponavlja u povijesti u svim vremenima, pa tako i danas. Marksizam je htio protiv Krista postaviti stijenu takozvanog znanstvenog materijalizma i to mu učiniti grobom. Ova stijena prividne znanosti trebala je zauvijek pokopati životvorni duh Uskrsloga, kako bi bio ostavljen prošlosti da više ne uznemiruje babilonski san čovječanstva koje samo sebe stvara. Tako i liberalizam i praktični materijalizam zapadnoga svijeta zapravo rade isto. Svakom vrstom pseudo-znanstvenih dokaza, govoreći da prirodni zakoni nikako ne bi mogli dopustiti nešto slično, i oni hoće udariti pečat: neka se ne miče ova stijena…Ali Božja snaga jača je od svih stijena svijeta. Duh Božji odbacio je stijenu svih ovih sila. Krist je uskrsnuo i ta je stijena postala vratima kroz koja Bog ulazi u svijet i kroz koja upravljamo pogled k njemu, postala je vratima na kojima mi sada možemo slaviti istinsku ‘liturgiju na vratima’, bogoslužje zahvaljivanja i radosti.“ (ib., 73-74)

Što se tiče nedjelje, jer to je bilo „prvog dana u tjednu“ kako veli evanđelista, papa Benedikt piše: „Ako se na umu ima važnost koju je, na temelju izvješća o stvaranju i Dekaloga, subota imala u starozavjetnoj predaji, onda je jasno da je samo događaj prevratne snage mogao izazvati odricanje od subote i njezinu zamjenu prvim danom u tjednu. Samo je događaj, koji se u duše utisnuo izvanrednom snagom, mogao potaknuti tako središnju promjenu u religioznoj kulturi tjedna. Teološke spekulacije za to nisu bile dovoljne. Po meni, slavljenje dana Gospodnjega, koje od početka pripada kršćanskoj zajednici, jedan je od najjačih dokaza da se onoga dana  doista dogodilo nešto izvanredno – otkriće praznoga groba i susret s uskrslim Gospodinom.“ (Isus iz Nazareta II., 247)

Draga braćo i sestre, naša je velika radost što je Krist uskrsnuo. On je radi nas ljudi i došao na ovaj svijet i postao čovjek po Duhu Svetom, rodivši se od Djevice, da bi sav naš život, ne samo lijepa nego i teška iskustva preuzeo na sebe i da bi prošao i kroz samu smrt. Jer njegova je smrt za sve nas spasonosna, on ju je svojom božanskom ljubavlju preobrazio i nadvladao. Njegova je pobjeda i naša ako ga slijedimo, ako uzimamo svaki dan svoj križ i idemo za njim. Na to nas sve poziva te i mi prigrlimo svoje križeve, svoje životne teškoće i znajmo da je to put do Uskrsa. On je u tim našim teškoćama uz nas, on s nama pati, i on kroz našu patnju i danas pobjeđuje. Tako je osobito teško ove godine u Ukrajini, ali oni nisu sami. Svi miroljubivi ljudi su uz njih, svi se molimo da taj strašni rat završi. A poslije rata, kao i kod nas prije 30 godina, dolazi mir koji opet treba graditi strpljivo, ustrajno i oslonjeni na Božju pomoć. Molimo za mir u svim srcima, u svim narodima svijeta, u svim krajevima ove zemlje. Neka nas Spasitelj koji je uskrsnuo sve obdari mirom i radošću, novim životom i nadom da s njim uvijek pobjeđujemo. Amen.

Pin It on Pinterest