Mons. Vlado Košić, biskup sisački

HOMILIJA NA SVEĆENIČKOM REĐENJU JOSIPA, MARINA, DARIJA I KRISTIJANA

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 18. lipnja 2022.

/Čit.: Dj 20,17-18a.28-32.36; Rim 12,4-8; Iv 21,15-17/

Dragi mladomisnici, poštovani roditelji i braća naših mladomisnika, župnici mentori, braćo svećenici, sestre redovnice, dragi vjernici,

Ovo se svećeničko ređenje događa u nekoliko koordinata o kojima bismo morali razmišljati. Prvo, ova godina je u našoj Biskupiji Godina Božje Riječi. I vi ste, dragi naši suradnici u prezbiterskoj službi, poslani da po ovom svetom redu koji primate budete navjestitelji Božje Riječi. Ona nas pokreće i ona je naše svjetlo na životnom putu. Božja Riječ je sam Gospodin Isus Krist jer on je utjelovljen Logos, Sin Božji koji je postao čovjekom, našim bratom i prijateljem. Pošli ste za njim, nemojte mu nikad okretati leđa, ustrajte u prijateljstvu s njim! A slušatelji i propovjednici Riječi Božje mi svećenici smo to uvijek, bilo to godina ova ili ona, Riječ Božja uvijek nas treba voditi i mi ju naviještati.

Drugo, ova je godina na općoj razini, pa tako i u našoj Biskupiji, Godina sinodalnog hoda Crkve koju je krajem prošle godine započeo papa Franjo. Sinoda znači zajednički hod, što nas dakle potiče da ne budemo usmjereni na sebe, da ne mislimo samo kako u svojoj individualnosti nasljedovati Krista i biti mu što bliži, nego i kako koračati zajedno s drugima, s vjernicima koji su naša braća i sestre. To je važna spoznaja koja je plod Drugog vatikanskog sabora. Neki analitičar idu tako daleko da tvrde kako je Drugi vatikanski sabor otkrio mjesto laika u Crkvi. To sigurno nije točno, ali je važan pomak u tome što se ne misli više da je Crkva samo kler, svećenstvo, dok su vjernici laici samo oni koji slijede i slušaju svećenike. Mi jedni druge moramo slušati. Dapače, bez vjernika laika naš svećenički poziv i život ne bi imao smisla, mi bez drugih nemamo raison d’etre. Naime, naše je poslanje upravo usmjereno prema našim vjernicima i svim ljudima koje trebamo pozivati, naviještati im Krista, i okupljati ih oko njega. Crkva je živo Tijelo Kristovo, ona je naša glava, Duh Sveti nas pokreće i svi mi tvorimo jedan organizam radi proslave Boga Oca. U tom organizmu mi trebamo jedni druge, kako što je sveti Pavao u poslanici Rimljanima, koju smo čuli, učio da smo svi jedni za druge i neophodni za život čitavog Kristova Tijela.

Promotrimo što nam Gospodin poručuje u pročitanoj svojoj Riječi.

U Djelima apostolskim sveti Pavao se u Miletu oprašta od svojih suradnika i učenika. Pozvao je i braću iz Efeza. Govori im kako se brinuo za njih, te ih potiče da paze kako pasu Crkvu Božju, stado koje im je Duh Sveti povjerio, a koje je Krist stekao svojom krvlju. „A sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegova koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima.“ Te riječi, dragi mladomisnici, i ja danas upućujem vama. Povjeravam Vas Bogu i njegovom Sinu Isusu Kristu, Riječi Božjoj, da vas i dalje izgrađuje. Vi primate sakrament po kojem postajete pastiri Crkve, ali vi trebate i dalje napredovati u izgrađivanju za Božje sluge. Pavla su njegovi suradnici s plačem ispratili jer im je rekao da ga više neće vidjeti jer je morao u Rim na suđenje, za koje je znao da mu neće donijeti pomilovanje nego osudu i smrt. Ali on je bio miran jer je znao da je sve izvršio što je Gospodin od njega tražio. A činio je to sve upravo radi svoje braće, radi onih kojima je bio poslan.

To i nama, i vama dragi mladomisnici, puno govori. Mi smo ti koji trebamo imati na pameti da su oni, kojima smo poslani, spašeni krvlju Kristovom. To pak znači da im mi nismo gospodari nego sluge. To zajedništvo, koje se očitovalo kod  odlaska Pavlova, kad su svi plakali i grlili ga jer su ga zavoljeli znak je da ih je povezao upravo Duh Sveti. Naime, on im nije propovijedao ni sebe niti neke ljudske mudrosti nego Božje evanđelje. To je svakako i naš poziv. Samo tako mi možemo i moramo biti blizi onima kojima smo poslani. I moliti se za njih, i s njima.

U poslanici Rimljanima sveti Pavao ističe da je Crkva poput tijela od mnogo udova, gdje je svaki dio važan jer treba doprinositi svima. To je učenje o Tijelu Kristovu još više razradio u prvoj poslanici Korinćanima. A ovdje nabraja službe u Crkvi i potiče na njima dano djelovanje: „je li to prorokovanje – neka je primjereno vjeri; je li služenje – neka je u služenju; je li poučavanje – u poučavanju; je li hrabrenje – u hrabrenju; tko dijeli neka je darežljiv; tko je predstojnik – revan; tko iskazuje milosrđe – radostan.“ (Rim 12,6-8) Tu se aludira na više službi u Crkvi: služenje je đakonat; poučavanje – kateheziranje; darivanje – Caritas; predstojništvo – prezbiterat. Dakle, za vaše novo služenje u Crkvi Apostol traži revnost, marljivost, upornost. Vaše je i da sve ovo objedinjujete, i proroštvo, i služenje i hrabrenje i darivanje i poučavanje i davanje milosrđa. Osobito ovo zadnje dolazi do izražaja u sakramentu pomirenja. Neka po vama osjete svi koji se kaju radost novog početka, života u milosti!

U evanđelju (Iv 21,15-17) Isusova pitanja i riječi upućene apostolu Petru djeluju doista ohrabrujuće. Premda ga je Petar zanijekao i premda je svjestan svojih slabosti, Isus mu povjerava apostolsku službu, dapače daje mu prvenstvo među apostolima sa zadaćom da pase njegovo stado. A za to ne traži niti da mu obeća da ga više neće zatajiti, niti da će naučiti svu teologiju svijeta i sve organizacijske i psihološke sposobnosti okupljanja ljudi, ne! Dovoljno je samo njegovo iskreno priznanje da ga voli. Kako je to utješno, braćo svećenici, dragi mladomisnici! Naš Gospodin nas poznaje i zna da smo slabi, ali on od nas – da bi nam povjerio svoju misiju – traži samo ljubav, prijateljstvo, privrženost. Ako mu to i vi, dragi mladi prijatelji, danas možete u svom srcu obećati, bit ćete sretni svećenici, imat ćete neprestano uza se prijatelja Isusa i moći ćete i brda premještati. Nema veće radosti ni sreće nego biti s njim!

I napokon, htio bih s vama podijeliti misli pape Franje o svećeništvu koje je izrekao ove godine u od 17. do 19. veljače na simpoziju u Rimu pod naslovom „Za fundamentalnu teologiju svećeništva“ o službi svećenika u Crkvi. Papa je rekao:

„Nisu potrebni beskonačni govori i teorije o tomu kakva bi trebala biti teologija svećeništva, nego četiri ‘blizine’: s Bogom, s biskupom, među svećenicima i s narodom, koje mogu na praktičan, i konkretan način pun nade, pomoći oživjeti dar i plodnost koji su nam, kao svećenicima, jednom obećani.“ Rekao je da svećeniku, više od recepata ili teorija, treba konkretno oruđe s kojim se može suočiti sa svojom službom, svojim poslanjem i svakodnevnim životom.

Logika blizinā – objasnio je Papa – omogućuje svećeniku da prekine svaku napast zatvaranja, samoopravdanja i da živi kao „neženja“. Te četiri dimenzije dobra su škola za – kako je rekao – ‘igru na otvorenom’, na koju je svećenik pozvan ući bez straha, bez krutosti, i ne smanjujući ili osiromašujući poslanje. One nisu dodatni teret, nego dar koji Gospodin daje kako bi zvanje održao živim i plodnim.

Osvrnuvši se na promjenu epohe koju je pandemija bolesti COVID-19 učinila „više nego očitom“, Papa je kazao da ispravno ponašanje u suočavanju s promjenama nije bijeg prema prošlosti, tražeći kodificirane oblike koji nam jamče neku vrstu zaštite od rizika, ali nije ni bijeg prema budućnosti uz pretjerani optimizam koji „posvećuje“ posljednju novost kao ono što je uistinu stvarno, prezirući tako mudrost godinā. „Naprotiv, sviđa mi se ponašanje koje proizlazi iz pouzdanoga preuzimanja stvarnosti, usidrene u mudroj živoj tradiciji Crkve koja si može dopustiti da bez straha iziđe na pučinu“ – kazao je. „Osjećam da nas Isus, u ovom povijesnom trenutku, ponovno poziva da iziđemo na pučinu s pouzdanjem da je on Gospodin povijesti i da ćemo, pod njegovim vodstvom, moći razlučiti horizont koji imamo prijeći.“

Što se tiče krize zvanja, ona je – prema Papinim riječima – često posljedica odsutnosti zaraznoga apostolskog žara u zajednicama, te zbog toga one ne oduševljavaju i ne privlače. Gdje ima života i volje da se Krista donese drugima, tamo se rađaju istinska zvanja. Čak i u župama u kojima svećenici nisu previše zaposleni i radosni, bratski i gorljivi život zajednice pobuđuje želju za potpunim posvećenjem Bogu i evangelizaciji, posebno ako ta živahna zajednica ustrajno moli za zvanja i ima hrabrosti predložiti mladeži put posebnoga posvećenja.

Govoreći potom o četiri ‘blizine’ za koje je rekao da su čvrsti temelji za život današnjega svećenika, Papa je krenuo od blizine s Bogom, od „blizine s Gospodinom blizina“. „Bez značajnoga odnosa s Gospodinom, naša će služba postati sterilna. Blizina s Isusom, kontakt s njegovom Riječi, omogućuje nam da svoj život usporedimo s njegovim te da naučimo ne sablazniti se ni nad čime što nam se dogodi i zaštititi se od skandala.“

„Brojne svećeničke krize proizišle su upravo iz oskudnoga molitvenog života, nedostatne prisnosti s Gospodinom, svođenja duhovnoga života na puku vjersku praksu“ – primijetio je Papa obraćajući se svećenicima. „U važnim trenutcima mojega života“ – dodao je – „ta je blizina s Gospodinom, koja me podupirala, bila odlučujuća. Bez konkretne blizine u slušanju Riječi, euharistijskom slavlju, tišini klanjanja, povjeravanju Mariji, mudroj pratnji duhovnoga vođe, sakramentu pomirenja, svećenik je samo umorni radnik koji ne uživa blagodati Gospodinovih prijatelja.“

Primijetivši kako se prečesto u svećeničkom životu molitva prakticira samo kao dužnost, Papa je istaknuo da je svećenik koji moli sin koji postaje blizak s Gospodinom. Trebamo se, međutim, naviknuti da tijekom dana dademo prostora tišini. Trebamo biti u stanju odreći se aktivizma, prihvaćajući pustoš koja dolazi od tišine, od posta u aktivnostima i riječima, od hrabrosti da se iskreno preispitamo.

„Ustrajati u molitvi znači ne pobjeći kada nas upravo molitva vodi u pustinju. Taj put vodi do prisnosti s Bogom, pod uvjetom da ne bježimo, da ne pronalazimo načine kako bismo izbjegli taj susret. Doista, prigrliti, prihvatiti i prikazati vlastitu bijedu u blizini s Gospodinom, za svećenika će biti najbolja škola kako bi malo pomalo napravio mjesta za svu bijedu i bol koje će svakodnevno susretati u svojoj službi, sve do toga da će on sâm postati poput Kristova srca“ – rekao je Papa.

„Blizina s biskupom se pak tumačila samo na jednostran način, dajući poslušnosti tumačenje daleko od evanđeoskoga osjećaja. Poslušnost, naime, znači naučiti slušati i zapamtiti da nitko ne može reći da je nositelj Božje volje, i da nju valja razumjeti jedino kroz razlučivanje. Veza-blizina s biskupom, kao i druge tri ‘blizine’, omogućuje da se ukloni svaka napast zatvaranja u sebe, i pomaže svakom svećeniku i svakoj partikularnoj Crkvi razlučiti Božju volju. Međutim, ne smijemo zaboraviti da i sâm biskup može biti oruđe tog razlučivanja jedino ako i on sluša stvarnost svojih svećenika i povjerenoga mu svetog Božjeg naroda.“

„U komunikaciji s drugima najvažnija je sposobnost srca koja omogućuje blizinu i bez koje nema istinskog duhovnog susreta. Tako poslušnost može biti i suočavanje, slušanje, a u nekim slučajevima, napetost. To nužno zahtijeva da svećenici mole za biskupe te da znaju svoje mišljenje izraziti s poštovanjem i iskreno. Jednako tako od biskupa zahtijeva se poniznost, sposobnost slušanja, samokritike te da dopuste da im se pomogne. Ako zaštitimo tu vezu, nastavit ćemo sigurni na našem putu.“

„Treća ‘blizina’, ona među svećenicima, izražava se u svećeničkom bratstvu, što znači nastojati biti sveti s drugima, a ne u samoći. Bratstvo kao strpljenje, sposobnost da se osjetimo odgovorni za druge, da nosimo njihov teret, daleko od zavisti i nesposobnosti da se radujem kada vidim dobro u životu drugih, što toliko muči naše sredine i što je napor u pedagogiji ljubavi, a ne jednostavno grijeh koji valja ispovjediti. U bratstvu se ne trebamo hvaliti, niti lišiti našega poštovanja one koji nas okružuju. Bratska ljubav ne traži vlastiti interes ne ostavlja mjesta ljutnji, srdžbi, ne pamti zauvijek primljeno zlo koje ide do te mjere da možda uživa u nepravdi kada se ona odnosi upravo na onoga zbog kojega sam ja trpio.“ Osim toga, napadati istinu i dostojanstvo braće klevetom, ogovaranjem i ocrnjivanjem smatra teškim grijehom.

„Idem toliko daleko“ – rekao je potom Papa – „da kažem kako tamo gdje funkcionira svećeničko bratstvo i gdje postoje veze istinskoga prijateljstva, tamo je također moguće mirnije živjeti izbor celibata. Celibat je, naime, dar koji, kako bi se mogao živjeti kao posvećenje, zahtijeva zdrave odnose, odnose istinskoga poštovanja i dobra koji svoje korijene nalaze u Kristu. Bez prijateljā i bez molitve može postati nepodnošljiv teret i protusvjedočanstvo same ljepote svećeništva“.

„Četvrta ‘blizina’, odnosno odnos sa svetim Božjim narodom, za svakoga od nas nije dužnost nego milost koja pogoduje susretu u punini s Bogom, kako je već napisano u Evangelii gaudium. Mjesto je svakog svećenika među ljudima, kako bismo otkrili da se raspeti Isus želi poslužiti nama da bi se sve više približio voljenom narodu. On želi da dotaknemo ljudsku bijedu i upoznamo moć nježnosti. Ta blizina, kao i druge, poziva, dapače, zahtijeva da primjenjujemo Gospodinov stil koji obuhvaća suosjećanje i nježnost.“ – poručuje Papa svećenicima.

Dragi ređenici, to neka budu i vama stupovi vašeg svećeničkog života: blizina s Bogom, blizina s biskupom, blizina s braćom svećenicima i blizina s narodom Božjim. Ne daljina nego blizina, ne zatvaranje niti bijeg, nego prijateljstvo, ne osama niti usmjerenost na sebe nego suradnja i zajedništvo. Neka tako bude i u vašem životu! Amen.