Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Tijelovo

Gora, Svetište Majke naših stradanja, 19. lipnja 2025.

Draga braćo i prijatelji,

Danas slavimo Tijelovo, svetkovinu Presv. Tijela i Krvi Kristove, o čemu govore i današnja čitanja.

U čitanju iz Knjige Postanka (Post 14,18-20) sveti pisac nam donosi zgodu kad je Melkisedek, kralj šalemski /jeruzalemski dočekao Abrahama nakon njegove pobjede nad neprijateljima i ponudio ga kruhom i vinom. Tako vidimo u židovskoj kulturi od samog početka važnost ove hrane, kruha i pića, vina – kao simbole okrepe i radosti. Melkisedek pri tom zbog pobjede zaziva blagoslov nad Abrahamom: „Blagoslovljen Abram… blagoslovljen Bog!“

U tom događaju Crkva čita najavu Euharistije, koja je pričest Kruha i Vina, blagoslov koji Bog daje vjernicima.

U odlomku iz Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima (1Kor 11,23-26) Apostol donosi predaju koju je primio: Gospodin je u noći kad je predan svojim učenicima dao kruh i vino govoreći: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Ovo je opis Euharistije jer Gospodin traži od svojih učenika da to, što je on učinio na Posljednjoj večeri, i oni nastave činiti njemu na spomen. Euharistija je susret s Gospodinom koji je sebe predao za nas, koji je ostao s nama u znakovima kruha i vina, svoje stvarne prisutnosti. Zato je Večera Gospodnja i sveta Pričest vrhunac života Crkve, susret s Uskrsnulim Gospodinom.

Zanimljivo je da nam ove godine (C) Crkva stavlja na razmišljanje zgodu Isusovog čudesnog umnoženja kruha. Riječ je o Lukinoj perikopi /izvješću o tome kako je Isus nahranio s pet kruhova i dvije ribe veliko mnoštvo ljudi… evanđelista kaže da je tu bilo oko pet tisuća muškaraca. Kad su apostoli Isusa upozorili da je već suton i uskoro će mrak, a ljudi je puno i pusto je mjesto, on ne otpušta ljude da sami odu potražiti neku hranu, nego kaže apostolima: „Podajte im vi jesti!“ Učenici mu priznaju svoju nemoć: „Nemamo… doli pet kruhova i dvije ribe.“ No, Isus blagoslivlja tu hranu i apostoli ju dijele i svima je dovoljno: „Jeli su i svi se nasitili.“ – kaže evanđelista. Dapače još je preostalo… Premda se ovdje opisuje čudo umnoženja kruha, evanđelista i sam Gospodin Isus smjeraju na Euharistiju. Ona je ta čudesna hrana koja se daje svima u izobilju, kruh za život svijeta koji ne nedostaje nego ga dapače po čitavom svijetu dijele svećenici svima koji su na slavlju svete Mise i još preostaje da ga čuvamo u svetohraništu i tu mu iskazujemo čast i klanjanje. Zadivljujuća je briga Isusova za gladne ljude, i zapovijed učenicima: dajte im vi jesti! Oni premda imaju premalo, nešto ipak imaju. I to je Isusu dovoljno da to umnoži i svima dade te se svi nasite.

Euharistija je hrana koja stvara zajedništvo. U središtu je sam Gospodin koji u tom svetom Kruhu samim sobom hrani naše duše koje ga traže i ostaje s nama kroz svu povijest. Nikad ne nestaje, nikad nas ne napušta.

Meni je zanimljivo razmotriti dvije značajke Euharistije.

Prva je princip inkarnacije. Bog se utjelovio, postao je pravi čovjek, dakle uzeo je naše ljudsko tijelo. Otud i naziv Tijelovo za današnji blagdan. Pa ipak ne slavimo mi Isusovo ljudsko tijelo po sebi, nego proslavljenog Krista koji je uskrsnuo u tijelu i koji nam se na vidljiv način, u ovom svetom Kruhu, daje za jelo. U Vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo u uskrsnuće tijela… Čovjek koji je s Kristom povezan po krštenju i koji blaguje Euharistiju i sam postaje dionik Kristove sudbine, tj. muke i uskrsnuća. Muka je, mogli bismo reći, cijeli naš život, a posebno bolest i smrt. Ali za nas vjernike to je uvod u uskrsnuće: kao što smo s Kristom raspeti, tako ćemo s njime i uskrsnuti. I to ne smo u duhu, nego i u tijelu. To je naša vjera.

Ona je dakle utjelovljena. Vjera ne može biti samo nevidljivi osjećaj, ne može biti ni samo naše duševno uvjerenje, ona mora biti utjelovljena, prava vjera je vidljiva. Po našem sveukupnom životu mi koji Kristu pripadamo, koji se njime u Euharistiji hranimo, vidljivi smo i prepoznatljivi u ovom svijetu. Zato se na današnji dan pronosi Presv. Sakrament, odnosno posvećena hostija, našim ulicama i trgovima, iznosi se iz crkvi i njime se blagoslivlja sav naš život. Tako i sekularni život postaje blagoslovljen, dapače prelazi se prag crkve – „profanum“: sakralno (sveto) i profano (svjetovno) su dva temeljna koncepta koja se odnose na različite aspekte ljudskog iskustva i svijeta oko nas. Međutim u blagdanu Tijelova ta se granica prelazi. Pro-fanum upravo znači taj prijelaz praga. Kako mi vjernici možemo svjedočiti svoju vjeru i izvan praga crkve? Sigurno, jedno je da u procesiji – kao danas – pronosimo našim gradovima i selima Sveti Sakrament, Euharistijskog Isusa koji blagoslivlja sav naš svjetovni život. A drugi je način, da mi u svojim svakodnevnim odnosima i dužnostima, poslovima i na odmoru, na svaki način budemo svjedoci Kristove prisutnosti.

Drugi je princip transupstancijacije ili pretvorbe. Od običnog kruha, „ploda zemlje i ljudskih ruku“, Gospodin svojom riječju čini svoje Tijelo, Tijelo Kristovo. I od „vina, ploda trsa i ljudskih ruku“ postaje Krv Kristova. I kad svećenik uzima kruh i vino i izgovara te Gospodinove riječi: ovo je tijelo moje, ovo je krv moja… oni postaju Kristovo Tijelo i Kristova Krv.

Ne mijenja se sama stvar, mijenja se supstancija tj. bit. I dalje to je pravi kruh, i dalje to je pravo vino, ali njihova bit više nije ista: kruh je Tijelo, a vino Krv Kristova. Prema tome, kad bi se stvar promijenila pa ne bi više to bio kruh ili ne bi to više bilo vino, ne bi moglo to više biti ni Tijelo odnosno Krv Kristova.

Sveti Toma Akvinski napisao je divnu pjesmu koja se često pjeva na Tijelovo i na Veliki Četvrtak: Lauda Sion Salvatorem – Hvali, Sion, Spasitelja… u kojoj se pjeva:

Blagdan slavni svetkujemo,
Ustanovu spominjemo
Gozbe, što je dade Spas. (Dies enim solémnis ágitur, In qua mensae prima recólitur Hujus institútio.)

Nauke nam svete glase:
Kruh u Tijelo pretvara se,
Vino u krv Gospodnju. (Dogma datur Christiánis, Quod in carnem transit panis, Et vinum in sánguinem.)

Ne shvaćamo, ne gledamo,
Al’ po jakoj vjeri znamo
Što van reda biva tu. (Quod non capis, quod non vides, Animós armat des, Praeter rerum órdinem.)

U dva lika tu se taje
Silne stvari, kojima je
Tek vanjština razlikom. (Sub divérsis speciébus, Signis tantum, et non rebus, Latent res exímiae).

I pjesan završava molitvom koju i mi prihvaćamo i molimo:

Silni Bože, što nam jesti
Na zemaljskoj daješ cesti:
Daj nam gore s tobom sjesti:

Među svetce ti nas smjesti
U nebu kod stola svog. Amen.