Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na posveti hrvatskog naroda i domovine Presvetom Srcu Isusovom
Petrinja, crkva Preobraženja Gospodnjeg, 27. lipnja 2025.
Draga braćo i sestre,
Danas slavimo svetkovinu Presv. Srca Isusova, blagdan kojim osobito častimo Gospodina našega Isusa Krista i njegovo Srce. Bog je postao čovjekom da bi nas ljudskim srcem ljubio. A to ljudsko srce pokazalo je božansku ljubav, ljubav do tada nepoznatu čovjeku – koju čovjek može samo slutiti i željeti jer je slab i nemoćan tako nesebično i do kraja ljubiti ne samo onog koji tebe ljubi, nego svakog baš svakog čovjeka, čak i onoga koji te odbacuje, mrzi pa i ubija.
U svetopisamskom odlomku iz Knjige proroka Ezekiela (Ez 34,11-16) slušali smo Božje obećanje da on neće svojih ostaviti, dapače da će se brinuti za njih kao što se pastir brine za svoje ovce: „ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koja se raspršiše u dan oblaka i mraka. Izvest ću ih iz narodâ, skupit ću ih iz zemalja i dovesti ih u zemlju njihovu da ih pasem na gorama izraelskim, po svim dolinama i travnjacima. .. Sâm ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – pâst ću ih pravedno.«
U tom se obećanju ogleda Božja ljubav koja označuje neograničenu brigu za svakog čovjeka, osobito za člana Božjeg naroda, a to smo koji smo članovi Crkve, novog Izraela.
U čitanju Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima (Rim 5,5-11) slušamo riječi Apostola koji kazuje da je Bog pokazao svoju ljubav prema nama tako što nam je u srca naša ulio Duha Svetoga. I dok smo bili slabi i nemoćni, Krist je za nas umro pokazavši nam ljubav bez mjere. I nadodaje: „dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe?“ Dakako, to je vjera naša koja je utemeljena na nadi, no ta nada ne postiđuje, kako je i papa Franjo napisao u buli otvorenja ove godine jubileja 2025.
Evanđelje po Luki (Lk 15,3-7) donosi nam radost Božju koju on osjeća kada pronađe nekog grješnika koji se izgubio poput pastira koji traži i nađe izgubljenu ovcu. Gospodin zaključuje ovu prispodobu, koju je uputio prvenstveno farizejima i pismoznancima: »Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.« takav je naš Bog, pun milosrđa, onaj koji ima „milo“ ili bolje „samilosno srce“.
Biskupi Hrvatske biskupske konferencije odlučili su posvetiti hrvatski narod i hrvatsku domovinu Presvetom Srcu Isusovu u jubilarnoj godini 2025., na 69. plenarnom zasjedanju koje je održano u Zagrebu od 12. do 14. studenoga 2024., godine. Zanimljivost je da se na blagdan Srca Isusova koji je bio 11. lipnja 1999., navršilo sto godina kako je Papa Lav XIII. posvetio cijeli svijet Srcu Isusovu jer danas je na čelu Crkve papa Lav XIV.
Čin posvete je određen na današnji dan, na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, u petak 27. lipnja 2025. u 19 sati, u svim crkvama (i kapelama) diljem Hrvatske, a započeo je zvonjavom zvona u trajanju od pet minuta. Nakon zvonjave je svečano euharistijsko slavlje. Poslije Popričesne molitve, slijedit će Čin posvete Presvetomu Srcu Isusovu.
Stoga su biskupi Hrvatske biskupske konferencije pripremili prigodnu molitvu posvete Presvetom Srcu Isusovu koja je odobrena na 70. plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije, u Zagrebu 30. travnja 2025.
Govoreći o pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu, Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji (br. 166) podsjeća kako „Nema dvojbe da je pobožnost Spasiteljevu Srcu bila i jest jedna od najraširenijih i najomiljenijih izražaja crkvene pobožnosti“.
Kao jednu od mnoštva izražaja pobožnosti Kristovom Srcu (uz litanije, čin zadovoljštine, devet prvih petaka…), Crkva posebno ističe osobno posvećenje te posvetu obitelji. O tome spomenuti Direktorij naglašava (br. 171):„Postoje brojni oblici štovanja Spasiteljeva Srca. Neki su izričito odobreni i često preporučivani od Apostolske Stolice. Između njih treba spomenuti:
– osobno posvećenje koje je, prema Piju XI., ‘među svim vježbama koje se odnose na štovanje Presvetoga Srca bez dvojbe glavno’;
– posveta obitelji pomoću koje obiteljska jezgra – već sudionica na otajstvu jedinstva i ljubavi između Krista i Crkve snagom sakramenta ženidbe – biva posvećena Gospodinu, kako bi on vladao u srcima svakoga od njezinih članova’“.
Direktorij posebno ističe da „pobožnost prema Presvetome Srcu predstavlja veliki povijesni izražaj pobožnosti Crkve prema Isusu Kristu, svome Zaručniku i Gospodinu. Ona zahtijeva temeljni stav koji se sastoji od obraćenja i zadovoljštine, ljubavi i zahvalnosti, apostolske zauzetosti i posvete prema Kristu i njegovu spasenjskome djelu. Zbog toga ju Apostolska stolica i biskupi preporučuju, promiču njezino obnavljanje: u potvrdi primata ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao bitnu sadržaju te pobožnosti.“ (br. 172)
Papa sv. Ivan Pavao II. govorio je i o zadovoljštini u odnosu prema Srcu Isusovom: posvetu Srcu Kristovom „treba staviti uz bok misijske djelatnosti same Crkve jer odgovara želji Srca Isusova da širi u svijet, kroz udove svoga Tijela, svoje potpuno predanje Kraljevstvu.“ (Dilexit nos, 206). Sveta Mala Terezija, koju rado citira papa Franjo u posljednjoj svojoj enciklici o Srcu Isusovom, ovako je pisala svojoj sestri Mariji: „Moje želje za mučeništvom nisu ništa, ne daju mi one beskrajno pouzdanje koje osjećam u svom srcu… Ono što mu se sviđa kod mene jest to što vidi da volim svoju malenkost i svoje siromaštvo, sviđa mu se moje slijepo povjerenje u Njegovu milost. To je moje jedino blago.“ (Dilexit nos, 139)
Uz pobožnost Presvetom Srcu Isusovom, veže se i pobožnost Bezgrešnom Srcu Marijinom. Također, i tu se „susreću različita – osobna i zajednička – iskustva ‘posvete-predanja-povjeravanja Djevici Mariji“ (br. 204). Tako o važnosti i smislu posvete Direktorij govori u kontekstu govora posvete Djevici Mariji (br. 204), a to može pomoći i u dubljem razumijevanju i čina posvete hrvatskog naroda i hrvatske Domovine Presvetomu Srcu Isusovu:
U svakome slučaju, glede te prakse potrebno je pojasniti koja je narav takve posvete. Ona, premda pokazuje obilježja posvemašnjega i trajnoga dara, samo je analogna u odnosu na ‘posvetu Bogu’; mora biti plod ne tek prolaznoga osjećaja, već osobne, slobodne, zrele odluke u ozračju ispravna milosnog dinamizma; mora biti izražena na ispravan način, na, takoreći, liturgijskome tragu. Ocu po Kristu u Duhu Svetome, usrdno moleći slavni zagovor Blažene Djevice Marije, kojoj se posvema povjerava, kako bi se s vjernošću poštovala krsna obećanja i živjelo u djetinjemu stavu prema njoj (…)“.
Tako Direktorij. A u enciklici „Dilexit nos – Uzljubio nas je“ (Krist), govoreći o pobožnosti Srcu Isusovu papa Franjo kaže: „Molimo Gospodina Isusa da iz njegova Presv. Srca za sve nas poteku potoci žive vode, da izliječi rane koje si nanosimo, da ojača našu sposobnost ljubavi i služenja, da nas potakne da naučimo zajedno kročiti prema svijetu pravde, solidarnosti i bratstva. I to sve dok zajedno ne prispijemo radosnoj gozbi nebeskog kraljevstva. Tamo će biti Uskrs! Krist koji će uskladiti sve naše razlike sa svjetlom koje neprestance izvire iz Njegova otvorena Srca. Neka je vazda blagoslovljen! Amen.“ (DN 220)