Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na kandidaturi za trajni đakonat Danijela Markešića i Zorana Sučeca

Popovača, crkva sv. ALojzija Gonzage, 18. lipnja 2025.

Dragi aspiranti na kandidaturu za trajni đakonat Danijele i Zorane, drage obitelji Markešić i Sučec, svi prisutni, dragi župnici naših kandidata, poštovani dr. Milan Dančuo, povjereniče za formaciju trajnih đakona Zagrebačke nadbiskupije,

Radujem se današnjem danu i kandidaturi koju podjeljujem u ime naše Sisačke biskupije dvojici onih koji to žele i idu putem formacije da se i osposobe za samo primanje sakramenta Svetoga reda, trajnog đakonata!

Biti đakon u Crkvi oduvijek je bila časna služba i na korist biskupu, svećenicima i zajednici vjernika. U Zapadnoj Crkvi nekako je tijekom stoljeća ta služba zanemarena ali je na Drugom vatikanskom saboru opet afirmirana te i mi u Hrvatskoj, posebno posljednjih desetljeća imamo ponovno trajne đakone. Dakako, đakonat kao takav nije bio nikad odbačen, i svi koji su ređeni za svećenike i biskupe bili su barem neko vrijeme đakoni, ali u privremenom ili prolaznom stanju dok danas imamo muževe koji zadovoljavaju odredbe Katoličke Crkve i primaju đakonat kao trajnu službu u Crkvi. To su oženjeni muževi i kao takvi su poslije Sabora bili novost, ali napominjem u početku života Crkva to je bila opća praksa.

Na početku je zadaća, uz asistenciju u liturgiji kao pomoćnika biskupu, đakonu bila dodijeljena briga za sirotinju, dakle vodstvo Caritasa. To dvoje i danas treba biti njihova osobita briga. Ipak u samoj liturgiji osobito su još naznačene važne službe: propovijedanja i podjele sakramenata – znamo, to su, podjela krštenja, svete Pričesti i predsjedanje vjenčanju odnosno sklapanju svete ženidbe. Osim nabrojanog, đakon vodi i blagoslovine, prije svega sprovode i blagoslov kuća. Za sve te liturgijske čine za đakona se traži čvrsta vjera. Svakako da je potrebno i obrazovanje i neprestano napredovanje u poznavanju teoloških znanosti, napose biblijskih i pastoralnih, tako da đakon nije samo pomoćnik nego u pravom smislu navjestitelj Božje Riječi i Božje milosti po sakramentima i blagoslovnim obredima Crkve.

I današnja čitanja u tome nam pomažu.

Iz Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima (2Kor 9,6-11) čuli smo poziv na obilno i radosno služenje: „Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti. Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja.“ Vi ćete, dragi Danijele i Zorane, biti sijači Božje Riječi. Apostol nas sve koji imamo tu službu u Crkvi poziva na izobilno i radosno služenje Božjem narodu. Prije svega riječ je o propovijedanju koje treba Božjem puku posredovati ne naše obilje znanja niti naših nekih mudrosti, nego obilje Božje Riječi, obilje Božje milosti… to se ne smije škrto prikazivati, ne smije se davati na kapaljku ono što je obilno i što sam Bog ljudima daje u izobilju. Sv. Pavao još kaže: „Rasipno dijeli, daje sirotinji, pravednost njegova ostaje dovijeka.“ Po toj raskoši dijeljenja i vaša će pravednost sjati i svi će vas poštovati zbog toga što dijelite ono što je Božje u izobilju i rasipno. I još nešto, veoma važno: radosno! Jer Bog ljubi vesela darivatelja. Utješne su riječi sv. Pavla da će sam Gospodin umnožiti „plodove pravednosti vaše. Tako ćete se u svemu obogatiti za svakovrsnu darežljivost koja se, našim posredovanjem, izvija u zahvalnicu Bogu.“

Iz Evanđelja po Mateju (Mt 6,1-6.16-18) slušamo Isusove upute apostolima kako trebaju svoju pravednost činiti drukčije negoli licemjeri. Riječ je o tome da on insistira na motivu, „da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima.“ I tu on nabraja djela pobožnosti, što se posebno traži u korizmenom vremenu, a to su: dijeljenje milostinje, molitva i post.

Ako se to sve čini da bi se čovjek svidio ljudima, da to drugi vide, takvi su – kaže Gospodin – primili su svoju plaću. A da bismo zadobili Božju nagradu, trebamo bilo koje djelo pobožnosti činiti radi Boga, pred pogledom njegove skrovitosti. Inače smo licemjeri i ono što bi trebala biti djelo proslave Božje postaje djelo naše proslave te ne možemo računati na Božju nagradu.

Možda će netko reći: pa đakoni, prezbiteri i biskupi upravo trebaju djela pobožnosti činiti javno, ne bojati se svjedočiti svoju vjeru nego i riječima i djelima pokazivati Božju prisutnost u svijetu. To stoji, ali je za Gospodina najvažnija naša nakana: činimo li to radi svoje slave ili radi slave Božje. Želimo li proslaviti Gospodina ili pak sebe i pred ljudima steći neke povlastice, ugled i priznanje? Ako je to naš cilj, tada nismo na pravom mjestu, tada nas Gospodin ne gleda i ne blagoslivlje naš rad.

Da bi naš navjestiteljski rad bio blagoslovljen, potrebna je molitva, i to svakodnevna, ponizna i ustrajna.

Gospodin govori o potrebi molitve na prvom mjestu. I vi ćete, dragi uskoro naši kandidati za sveti red trajnog đakonata, prihvatiti obvezu molitve časova, molitve Crkve kojom svaki dan hvalimo Gospodina. To je naša obveza, ali i osim te obveze molitva treba biti naš stil života, naše disanje, naš život. Jer ona znači: drugovanje s Bogom, hod s njime neprestano u kojem se hodu mi njemu povjeravamo i izručujemo. Bez molitve naš bi rad postao pukim aktivizmom, nekom samo humanitarnom aktivnošću jer bez Božje prisutnosti mi ipak ne radimo za njega nego za sebe. Ako se međutim Boga stavlja uvijek u prvi plan, tada možemo računati i na Božji blagoslov.

Pružanje milostinje siromasima je svakako također veoma važan čin našeg kršćanskog života i posebno nas kao službenika Crkve. Vama, dragi uskoro naši kandidati, taj jer rad baš svojstven – to je briga za potrebne, briga za gladne, žedne, gole i bose, briga za same i neutješene, briga za bolesne i za beznadne, za one koji nikoga nemaju i ne vide smisla u svom životu. Upravo njima smo poslani, da svjedočimo Božju ljubav i brigu, te da po nama upoznaju da ih Bog voli.

Ali to – premda je u biti đakonata – ne treba činiti tako da nas ljudi vide i hvale, nego da nas vidi Bog, odnosno on sve vidi ali naša nakana je da njega proslavimo.

Post je danas zanemaren, mnogi su ga odbacili premda su kršćani. A Gospodin je rekao da se samo u postu i molitvi možemo boriti protiv zloga. Knez tame želi zaposjesti sve segmente ljudskog života i društva, on je na djelu posvuda: pogledajmo samo koliki ratovi bjesne – i to upravo sada, koliko ljudi se ne razgovara međusobno, koliko se brakova raspada, koliki mladi propadaju u drogi i koliki su zreli ljudi ovisnici o kocki i klađenju i tako razaraju i sebe i svoje obitelji… sve su to znakovi vladavine tame. Ali mi se ne bojimo, mi znamo da je naš Gospodin pobijedio đavla i ovaj svijet. No, koliko se mi držimo njega, koliko smo mu vjerni?

Sve su to pitanja koja i u ovom času stavljam pred sve nas, a posebno pred vas, Danijele i Zorane. Nismo pozvani proklinjati tamu nego donositi svjetlo. A pravo Svjetlo istinsko je samo Krist. O njemu trebamo govoriti, njega svjedočiti ne samo riječima nego i djelima, svojim životom. To ste i do sada trebali činiti, a sad po svetom redu koji ćete – nadam se sljedeće godine primiti – imat ćete dodatnu obvezu i govoriti.

Jer to je propovijed, tumačenje Riječi Božje, homilija odnosno svjedočanstvo o našem Gospodinu.