Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Tijelovo 2017.
Sisačka katedrala, 15. lipnja 2017
Na današnji veliki blagdan, kojim častimo Isusa našega uskrsnulog Spasitelja, prisutnog u nebeskom Kruhu koji nam je ostavio u Euharistiji da ga blagujemo i da mu se klanjamo, razmotrit ćemo sadržaj koji mu daju crkveni himni. Većinu od njih pripisuje se svetom Tomi Akvinskom, velikom crkvenom naučitelju i mistiku, osobitom štovatelju Euharistije.
PANGE LINGUA GLORIOSI – Usta moja, uzdižite /K preslavnomu Tijelu glas /I Krv dragu proslavite, Što je proli za sve nas /Čedo majke plemenite, Ljudskog roda Kralj i Spas… Kad je s braćom večerao /Spas na gozbi posljednjoj, Sav je zakon obdržao /On u hrani vazmenoj /I ko hranu tad je dao /Sama sebe družbi svoj…Tantum ergo sacramentum veneremur cernui – Divnoj dakle Tajni ovoj /Klanjajmo se smjerno mi, /Stari zakon žrtvi novoj /Nek se sada ukloni, /Vjera duši čovjekovoj /Nek spoznanje dopuni…
U ovom himnu Anđeoski naučitelj opisuje veličinu dara Spasitelja Isusa Krista nama, svojim učenicima. On je svojoj Crkvi dao sama sebe, i zato mu se mi klanjamo i uzdižemo mu hvale i pjesme…
LAUDA, SION, SALVATOREM! – Hvali, Sion, Spasitelja, /Vođu svog i Učitelja /Pjesmama i popijevkom. /Uzdiži ga iznad svega, /nećeš preveć hvalit njega /niti kojom pohvalom. / Slava evo, velika je: /Živi Kruh što život daje /častit nam je ovaj dan… Anđeoske eto hrane, /putnici se njome hrane /to je kruh za odabrane /ne daje se svijetu zlom… Dobar Pastir, pravo jelo, /Smiluj nam se, Janje bijelo/ daj nam hranu, svoje tijelo /Brani, vodi stado cijelo /k strani žića blaženog. /Silni Bože, što nam jesti /na zemaljskoj daješ cesti: /Daj nam gore s tobom sjesti: /među svece ti nas smjesti /u nebu kod stola svog.
Ovo je najdulji i najljepši himan koji govori o sadržaju današnjeg blagdana u koji svetkujemo dar Krista – Presvetu Euharistiju. Autor ju naziva: živim Kruhom, anđeoskom hranom, pravim jelom… No, to je hrana, premda za odabrane, kojom nas Gospodin hrani na našem zemaljskom putovanju, on nas tako snaži da svoj životni put možemo nastaviti i dovršiti, sve do neba, gdje će nas smjestiti za svoj nebeski stol.
ADORO TE DEVOTE – Klanjam Ti se smjerno, tajni Bože naš, /Što pod prilikama tim se sakrivaš. /Srce ti se moje sasvim predaje, /Jer dok promatra te, svijest mu prestaje…
Ovo je najpoznatija i najčešće pjevana pjesma koja nas poziva na klanjanje Kristu skrivenom u Svetom Kruhu i Vinu. Ipak pitanje je, je li to djelo slavnog teologa i mistika Tome Akvinskoga jer se u tekstu veli „vid i opip, okus varaju se tu“, što on ne bi tako rekao – jer ne varaju se osjetila koja niti ne mogu doprijeti do tajne koju može spoznati samo vjera. Također formulacija „vjerujem u oba, oba priznajem“ tvrdi nešto što nije teološki točno jer Bog i čovjek u Kristu nisu dva zasebna subjekta nego je – prema Kalcedonskoj formuli – Krist „jedan u dvije naravi“, dakle, božanskoj i ljudskoj, ali ne postoje dva Krista nego samo jedan. To je tzv. hipostatska unija ili jedna osoba u dvije naravi.
Ipak ove pjesme su sve veoma poučne i pjevaju se od 13.stoljeća u Katoličkoj Crkvi te izražavaju našu veliku zahvalnosti i odanost Kristu koji nam je na svojoj Oproštajnoj večeri ostavio znak svoje nazočnosti – kruh i vino – u kojima je on sam trajno s nama prema obećanju: „Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.“
Također naše misli danas odlaze u razmišljanje o tome kako pronijeti taj susret s Kristom, tu slast vjere koju nam daje primanje Svete Pričesti, u svakodnevni život, na ulice i trgove naših gradova i sela, u naše tvornice, učionice, u naše urede i na sva radna mjesta, u sve naše obitelji, domove i sva mjesta gdje živimo i radimo. Simbolično to činimo noseći Presveti Oltarski Sakrament izvan crkve, prolazeći s njime po našim mjestima. I mi ćemo obići našu katedralu poslije svete mise, da bismo označili upravo tu zadaću koju nam je Krist dao, da idemo po svem svijetu i svima donosimo Evanđelje – Krista. No, pitamo se do kuda to smijemo, gdje je ta granica koja predstavlja našu ovlast i zadaću dobivenu od Krista. Nekada se, a to se čini i danas u nekim mjestima, čitavim gradovima i selima u dugim procesijama s pjesmama i molitvama prolazilo noseći Pokaznicu i u njoj Kruh života, Krista uskrsnuloga. Jesmo li se mi to uplašili da ne smijemo ipak predaleko, pa obiđemo samo crkvu i brže se vratimo u nju? Hoćemo li tako reći da mislimo kako nije prikladno da se mi kršćani previše miješamo u društveni život našega grada, naše domovine, našeg svjetovnog života? Imamo li mi tu neku bojazan koja je ostala još iz doba kad je totalitarni bezbožni sustav zabranjivao Crkvi miješanje u svjetovne stvari? Ili smo podložni medijima i onima u javnom životu koji i danas ne vole Crkvu pa joj za svaki njezin iskaz brige za opće dobro zajednice i društva prišivaju nedozvoljeno miješanje u društvena i politička pitanja?
Na to je pitanje teško odgovoriti, naime, gdje je ta granica, do koje mjere smo mi svjedoci Krista i njegovih vrijednosti koje smo dužni živjeti i svima svjedočiti. Ipak ako u dobrom duhu, željni pomoći, željni prožeti naše hrvatsko društvo Evanđeljem, ulazimo u svjetovno područje, onda to nije samo nama dopušteno, nego je to i naša obveza. Dakako, s blagošću i sa sviješću služenja.
Molimo Gospodina Uskrsnuloga koji je prisutan u našim crkvama, koji je na našim oltarima, u svetoj misi u Kruhu i Vinu, koji nas čeka u Tabernakulu i kojega danas blagujemo, častimo i pronosimo našim mjestima, da nas uvijek vodi, da njega iznad svega ljubimo, da ga se ne stidimo, da njegove vrijednosti svjedočimo i unosimo u naš svijet, u naše hrvatsko društvo i tako prožmemo sve što god sami činimo i živimo, ali i one s kojima se susrećemo, Kristom Gospodinom. Amen.