Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na desetoj obljetnici dolaska sestara Kćeri Srca Isusova u Lasinju/ Blagdan Srca Isusova

Lasinja, 23. lipnja 2017.

Drage sestre Kćeri Srca Isusova,

Radujem se s vama i čestitam vam 10. godišnjicu dolaska u Lasinju i 10 godina boravka i molitve ovdje za našu Biskupiju i za našu Domovinu Hrvatsku. Bilo je to u lipnju 2007.godine, kada se na taj način ostvarila želja blaženog Alojzija Stepinca koji je već za vrijeme Drugog svjetskog rata zaželio da upravo vaše sestre Kćeri Srca Isusova dođu u Hrvatsku moliti se za svećenike.

Naime vaša je posebna misija služiti svojim molitvama pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u neprestanom klanjanju moleći na prvom mjestu za svećenike mjesne Crkve, tj. biskupije i čitave zemlje u kojoj živite. To je bila prije 10 godina Zagrebačka nadbiskupija a od 2010. to je naša Sisačka biskupija. I danas, na vaš blagdan – na svetkovinu Srca Isusova – prilika je da vam ja kao mjesni biskup kažem veliko hvala, da vas ohrabrim u vašem toliko potrebnom zauzimanju za duhovna zvanja u našem hrvatskom narodu i u našoj Sisačkoj biskupiji. Mi vas trebamo, drage bijele sestre, vi ste svojom nazočnošću i molitvom bogatstvo naše Crkve. Neka je blagoslovljen i vaš budući boravak i vaše djelovanje među nama, za nas i s nama!

Neka vaše molitve pospješe i kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca!

Neka vaše molitve i žrtve utvrde naše svećenike da s još više žara i ljubavi istroše svoje sile za Kraljevstvo Nebesko!

Neka vaše molitve isprose kod Gospodina mnogo odaziva u duhovni poziv: da se što više mladića odazove na Kristov poziv i pođu putem svećeništva i redovništva; da se što više djevojaka odazove Kristu i krenu putem redovničkog života; da ustraju kandidati i kandidatice, sjemeništarci i bogoslovi, da bude dobrih i svetih svećenika u našem narodu, u našoj biskupiji. Evo, sutra u našoj Sisačkoj katedrali redimo dvojicu đakona za svećenike: Danka i Vedrana, pa vam ih posebno preporučam u molitve. A s njima i sve naše svećenike u Sisačkoj biskupiji, dijecezanske i redovničke, ali i bogoslove i sjemeništarce. Ove godine ulaze u prvu godinu četvorica bogoslova za našu biskupiju, i jedan sjemeništarac, tako da ćemo imati: 74 svećenika, od kojih su 17 redovnici, jedan budući đakon na jesen i 13 bogoslova, te 12 sjemeništaraca. Molite se za sve nas: za biskupa, svećenike, za dijecezanske i redovničke bogoslove i sjemeništarce, za redovničke kandidatice, ali i za nova duhovna zvanja. Da, molim vas, u svoje molitve uključite i sve biskupe u našoj domovini Hrvatskoj, i sve svećenike, sve redovnike, bogoslove, sjemeništarce, redovničke kandidate i kandidatice. A što je s nama – upitat ćete se vi, dragi vjernici? Da, i vas preporučujem dragim sestrama, jer svima nam treba molitvena potpora. Sestre su došle u Hrvatsku moliti prvenstveno za duhovna zvanja, ali to znači i za naše obitelji, iz kojih dolaze kandidati za svećeništvo i redovništvo, a onda i za čitavu našu Crkvu, a to znači i za sve vjernike jer svi činimo zajednicu Kristovih učenika, te o ozračju ljubavi i vjere u našim zajednicama ovisi i koliko će se i kakvi mladi odazvati poći u sjemeništa, bogoslovije i samostane.

Možda će netko reći: je li to dovoljno, samo se moliti? Zar nije staro kršćansko načelo: moli i radi? Dakle, lijepo je moliti se, ali je potrebno i raditi, trošiti se, naviještati evanđelje, okupljati Crkvu kao zajednicu Kristovih učenika… Da, sve su aktivnosti potrebne u Crkvi: i evangeliziranje, i katehizacija, i dijeljenje svetih sakramenata, ali je u svemu duša crkvenog života – upravo molitva. Bez molitve nema blagoslova, bez razgovora s Bogom ne znamo što nam je činiti, bez razumijevanja njegove volje možemo se čitav život, pa i u velikim aktivnostima, vrtjeti u krugu. Dobro je to znao naš sveti blaženik kardinal Alojzije Stepinac. Zato je i želio stalno prisutnu molitvenu oazu za naše svećenike.

Što nam govori Gospodin danas u svojoj riječi, danas na blagdan svetog Srca Isusova?

U knjizi Ponovljenog zakona (Pnz 7, 6-11) Bog govori svome narodu kako ga je izveo iz ropstva, kako ga je učinio svojim izabranim narodom, kako ga ljubi i želi da mu narod uzvrati ljubav te će on svoj savez ljubavi prema njemu uvijek držati i biti uz njega.

I mi sebe prepoznajemo u ovim riječima obećanja i u ovom pozivu na ljubav i vjernost Bogu. Znamo da nas je samo Bog kadar voditi u dobru, da naš život ima smisla i snagu, da živimo u miru i radosti.

Zato kličemo s Gospodinom u evanđelju: „Slavim Te, Oče, gospodaru neba i zemlje jer si ovo objavio malenima… tako se Tebi svidjelo.“

Sveti Ivan apostol (1Iv 4,7-16) govori o ljubavi kao putu prema Bogu i ostajanju u Bogu. Bez ljubavi nitko ne može upoznati Boga, a onaj koji ljubi već je upoznao Boga jer – Bog je ljubav. Nema ljepše definicije Boga, nema boljeg opisa tko je on, doli – ova Ivanova izjava: Bog je ljubav. Zato ne smijemo drukčije živjeti nego sve ljude, sve životinje, sve bilje, sva brda i doline, rijeke i mora – voljeti jer samo u ljubavi susrećemo Boga. A ljubav nisu tek osjećaji, ljubav je život, ljubav je život žrtve, spremnost dati život za prijatelje… Molimo Gospodina da nas ispuni ljubavlju da budemo sposobni ljubiti jedni druge, da budemo kadri ljubiti svoju domovinu, da budemo spremni davati svoje živote za naše bližnje.

Gospodin u Matejevu evanđelju (Mt 11, 25-30) od svega što svojim učenicima stavlja u nasljedovanje spominje samo jedno: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“. Ne traži Gospodin ni veliko znanje, ne traži ni silnu snagu i trajnu djelatnost. On traži samo jedno – da se učimo nasljedovati njegovo srce, tj. njegovu nutrinu. A on je u sebi, u svom srcu: krotak i ponizan. Kao da čujemo tu Isusovo blaženstvo: „Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju!“ te: „tko god se uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“ Isusove su također riječi: „Vi znate da vladari ovoga svijeta gospoduju i svoje podanike drže u pokornosti. Među vama ne smije biti tako. Naprotiv, tko među vama želi biti najveći, neka bude najmanji, i onaj tko želi biti prvi, neka svima bude sluga.“

Sve je u ovome: nasljedovati Gospodina!

A srce njegovo nije srce u smislu naših današnjih prikazivanja sladunjavog srca koje je tako iskrivljeni znak ljubavi koja ne boli, koja samo uživa, koja samo traži slast i vlastito ispunjenje. Ne! Gospodinovo je srce – srčika svega, središte nutrine. On nije srcedrapateljiv Bog, on je naprotiv katkad i opor, on je srčani borac, ali sa velikom zauzetošću on hoda s nama na našem životnom putu da bi nas brižno pratio i vodio. Riječ „srce“ može se dovesti u vezu i s riječju „srdačnost“, ali prvenstveno treba to povezivati s riječju „srčanost“, što označuje: hrabrost, upornost, neustrašivost.

Jedna od misli utemeljiteljice družbe sestara Kćeri Srca Isusova, bl. s. Marije od Isusa, je i ova poruka svojim sestrama, ali i svim kršćanima: „Trčite Bogu koji vam širi ruke i otvara vam svoje Srce. Zaboravite sve, gledajte samo Njega.“

Da bismo se tako, bez straha mogli predati u ruke Isusu, koji nam širi ruke dočekuje nas otvorena Srca, potrebna je hrabrost. Da bi se sve zaboravilo i gledalo samo njega, potrebna je srčanost i spremnost na rizik. Predanje je uvijek rizik, ali Bogu se uvijek isplati vjerovati i sve njemu predati.

Sveti Bonaventura u svojem razmišljanju za današnji blagdan kao da svoje misli upućuje vama, drage sestre, pa ću i ja završiti ovo razmatranje s njegovim riječima i porukama: „Ustani dakle, prijateljice Kristova, i budi poput golubice u spiljama kamenim, u skrovištima vrletnima; ondje poput vrapca koji nalazi sebi kuću bdij bez prestanka; ondje usta svoja primakni da s radošću crpiš vodu iz izvora Spasenja. On je naime izvor… Živom željom trči k tom izvoru života i svjetlosti, ti Bogu odana dušo, pa iz dna svoga srca njemu zavapi: ‘O neizrecivi uresu velikoga Boga i najčišći sjaju vječnoga svjetla, života što svaki život oživljuješ, svjetlosti što svako svjetlo svjetlošću napajaš te činiš da mnogobrojna svjetla trajno blistaju pred prijestoljem tvoga božanstva sve od prvog praskozorja!“ (Časoslov III, KS, Zg 1984, 486).

Amen.