Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na blagdan Svijećnice
Kloštar Ivanić, 2. veljače 2025.
Draga braćo i sestre,
Nunc dimittis servum tuum, Domine,
Secundum verbum tuum in pace…
Veoma su lijepe ove riječi, uglazbljene na mnogo načina, a koje kazuju radost starca Šimuna koji je doživio dan koji mu je bio objavljen: da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. I sad ga drži u rukama. Ipak, kako je on znao da je baš to Dijete Mesija? Kaže sv. Luka (Lk 2,22-40)da mu je Duh Sveti to objavio, dakle on ga je prepoznao jer je imao vjere.
Mogli bismo reći da su ovo riječi zadovoljna starca koji je ostvario čežnju svoga života i Bogu zahvalno kaže da ga sada može otpustiti kao slugu svoga u miru…
Starac ili kako ga vole zvati Zadrani Bogonosac Šimun naviješta spasitelja kao „svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga izraelskoga“.
Otuda se ovaj lijepi blagdan, koji slavimo 40.dan poslije blagdana Rođenja Gospodnjega, naziva i Svijećnica, naime to Svjetlo naroda – Lumen gentium – doista je Svjetlo svijeta – Lumen mundi, onaj koji je obasjao svojom pojavom sve ljude donijevši svima spasenje.
A to svjetlo simboliziraju svijeće koje donosimo ovaj blagdan na blagoslov i koje nosimo u procesiji. Svijeće su to koje označuju i Spasitelja koji je Svjetlo svijeta, i našu vjeru Kristu koja je zapaljena na dan našega krštenja.
Tu je i proročica Ana koja je svima u Hramu pripovijedala o Djetetu…
U ovoj zgodi iz Isusova djetinjstva možemo vidjeti ulogu staraca koji svojom vjerom svjedoče mlađima tko je Spasitelj. Zato danas trebamo zahvaliti i našim djedovima i bakama, starijim i nemoćnim članovima naših zajednica kojima dugujemo puno toga jer su nas svojim iskustvom i mudrošću naučili istini o životu. I najvažnije: predali su nam vjeru u Krista.
Osim toga, što nam pruža blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu, je i činjenica posvećenog života: kao što su Josip i Marija prikazali Isusa u Hramu, i naši se redovnici i redovnice prikazuju Bogu, njemu posvećuju svoj život te smo danas okupljeni i na svjetski Dan posvećenog života. Zahvalni smo na brojnim redovnicima i redovnicama u našoj Biskupiji, u našoj Domovini, u svijetu. Oni svjedoče da je moguće i da je potrebno posvetiti čitav život Gospodinu. On koji je naše Svjetlo koji prosvjetljuje svakog čovjeka, zahvatio je i njihov život i oni su mu ga predali. Time sve članove Crkve pozivaju da u Gospodinu prepoznaju svog vođu i učitelja, svog jedinog Spasitelja.
Ovogodišnji Dan posvećenog života obilježen je Jubilejskom godinom 2025., koju je papa Franjo stavio pod geslo „Hodočašće nade“. Svi smo mi na putu, hodočasnici koji trebamo gajiti i svjedočiti kršćansku nadu. Nada je to koja ne postiđuje, kako veli i dokument za otvaranje Svete godine pape Franje „Spes non confundit – nada ne razočarava“. Naši predstavnici vijeća za osobe posvećenog života HBK mons. Zdenko Križić i predsjednica HRK s. Lidija Bernardica Matijević SSFCR, ističu upravo tu povezanost ovogodišnjeg Dana posvećenog života s Jubilejskom godinom i hodočašćem nade koju trebamo ove godine svjedočiti. U tome prednjače redovnici i redovnice. Zbog toga im velika hvala! No, da se ne umore, molimo se za njih, molimo se zajedno s njima: za njih same, da ustraju u svjedočenju nade, za nova redovnička i duhovna zvanja, za čitavu našu Crkvu i Domovinu.
I prvo čitanje govori o ulasku u Hram, o dolasku Gospodina. Prorok Malahija (Mal 3,1-4 ) naviješta dan kad će doći u svoj Hram „Gospodin koga vi tražite i Anđeo Saveza koga žudite“. Međutim on se pita: Tko će podnijeti dan njegova dolaska?
I mi, koji smo hodočasnici, u ovu crkvu – marijansko svetište naše Biskupije, koje opslužuju braća franjevci, i u druge crkve, ne samo jubilejske oprosne nego i u sve crkve, ovdje možemo pronaći Gospodina. No, tko će to podnijeti, tko će izdržati njegovu blizinu, kad znamo da je on Bog presveti, a mi ljudi grješnici? Ipak, ne uplašimo se, nada koju Gospodin donosi ne razočarava. On sam nas spašava od nas samih, od naših slabosti i nemoći. Zato smo radosni!
U poslanici Hebrejima (Heb 2, 14-18) sveti pisac nas poziva da se ne bojimo jer nismo sami. On se nije sustezao nazvati se našom braćo, dakle, poći s nama na taj put hodočašća: Trebalo je da u svemu postane braći sličan. I to zato da: u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći. Mi smo oni koji su iskušavani zlom, grijesima i različitim nevoljama koje nas žele rastaviti od ljubavi Božje, ali on koji je uz nas i koji je u svemu tome s nama može nam poći i pomaže nam.
Zahvalna srca danas slavimo ovaj Dan posvećenog života, moleći s našim redovnicima i redovnicama, zahvalni za njihovo svjedočenje i moleći za nova duhovna zvanja… Molimo Gospu Kloštarsku, Majku Milosrđa, da nas zagovara kod svoga Sina i izmoli nam dobrih svjedoka nade u naše vrijeme koje na žalost obiluje beznađem ali koje je Gospodin pobijedio.
Bilo bi dobro još nešto reći, u smislu našeg svetog blaženika Alojzija Stepinca, koji je preminuo upravo uz ovaj blagdan. Naime, na Svijećnicu 1960. blagoslovio je svijeću koju je tražio pred samu smrt 10.veljače te je s njom u ruci prešao k nebeskom Ocu.
Bl. Alojzije bio je čovjek nade, o kojoj nam govori i Jubilejska godina 2025.
Predstavljajući knjigu kardinala Josipa Bozanića „Alojzije Stepinac – žrtva za budućnost“ rekao sam: Kard. Bozanić rado predstavlja blaženog Alojzija kao čovjeka i dapače proroka nade… Odbacujući prigovore onih „koji bježeći od istine povijesti i od vlastite prošlosti“ kaže: „Zato je blaženi Alojzije orijentir našega suočavanja s prošlošću i radosna nada naše budućnosti.“ (str. 262). Tako izričito potvrđuje kada kaže: „Blaženi Alojzije uistinu je nada među nama.“ (str. 263) Također: „Kršćanska nada bila je ključ za njegov život i pogled na svijet.“ (str. 273).
Također ne mogu a da ne svrnem svoje misli i na naše rukometaše koji nas upravo u ovo vrijeme predstavljaju u Oslu na finalnoj utakmici s Danskom. Bilo na kraju kako bilo, mi smo već dobili jednu veliku medalju, a to je medalja narodnog jedinstva, jer mi smo narod pobjednika. Ali ne tek u ratovima i u sportu nego u vjeri, kao „narod nade“, kako nas je nazvao sv. papa Ivan Pavao II. u Zadru 2003.: “Budite narod nade. Budite narod koji moli. Budite narod koji vjeruje!”…”Hvala tebi ljubljeni puče hrvatski, koji si me dočekivao raširene ruke i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije, Kvarnera. Sjećam se vaših patnji uzrokovanih ratom, što su još uvijek vidljive na tvojem licu i što se odražavaju na tvome životu i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice rata. Poznata mi je međutim tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje i siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da i ti jednom ugledaš bolje dane. Hvala i tebi mladeži Hrvatske! Mladeži hrvatska neka te Bog blagoslovi, zemljo hrvatska Bog te blagoslovio.”
Neka ta kršćanska nada gori u nama, poput ovih svijeća koje smo zapalili da bismo očitovali svoju vjeru da je Krist naša nada, naše Svjetlo i naš Život. Amen.