Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Stepinčevo u Kutinskoj Slatini – Bl. Alojzije Stepinac, svetac kršćanske nade.

Kutinska Slatina, nedjelja, 9. veljače 2025.

Stepinčevo 2025.

Draga braćo i sestre,

Naš je sveti blaženik Alojzije Stepinac uzeo za geslo svoje biskupske službe „In te, Domine, speravi“ – što znači: U tebe se, Gospodine, uzdam! Već time je naznačio kako je temeljno njegovo raspoloženje u odnosa na Gospodina bila nada, uzdanje, pouzdanje u Boga.
Papa Franjo proglasio je ovu 2025. godinu Jubilejskom godinom i stavio je pod geslo „Hodočasnici nade“. Dokument kojim je otvorio ovu Godinu naslovio je „Spes non confundit – nada ne razočava“, što je upravo nastavak Stepinčeva gesla. Naime psalam 31. kaže: „U Gospodina ja se uzdam i neću se postidjeti nikada“. Tko svoju nadu polaže u Gospodina, taj se neće postidjeti niti razočarati.

I mi trebamo biti ljudi nade, a to trebamo učiti od ljudi nade, kao što je bio naš sveti Blaženik.

Papa Ivan Pavao II. na posljednjem svojem pohodu Hrvatskoj poručio je našem narodu: „Budite narod nade!“ Valja nam razmisliti o ovim porukama i dati se poučiti primjerom našeg svetog Blaženika.

Kardinal Josip Bozanić na Stepinčevo 2001. rekao je u zagrebačkoj katedrali: „Bl. Alojzije Stepinac svojim je životom i riječju propovjednik kršćanske nade. On naglašava: ‘Božja moć i slava više odsijevaju u nemogućim ljudskim situacijama… Pouzdanje, pouzdanje i opet pouzdanje u Božje milosrđe!’ Njegova bezgranična nada u Boga temelji se na životu koji je bio duboko uronjen u Bogu. Sam obrazlaže: ‘A na čemu da se temelji, pitat će netko, naša nada? Odgovaram, na Božjoj vjernosti, jer Bog ne laže. Na Božjem sveznanju kojemu ništa ne izmakne. Na Božjoj svemoći koja je uvijek gospodar situacije.’

Nada, kako nas uči bl. Alojzije Stepinac, najuže je povezana s vjerom. Bez spoznaje Isusa Krista, koju imamo po vjeri, nada postaje utopija. Ali i bez  nade vjera je mlaka i umrtvljena. Po vjeri čovjek nalazi put pravog života, ali samo u nadi ga može živjeti. Stoga po vjeri u Krista nada postaje sigurnost. Nada je pak ona koja širi vidike vjere i čini vjeru životvornom.

Nada je stoga nužna dimenzija vjere. Ona je hod od vjere prema cilju, a to je budućnost u Bogu. Vjera naviješta stvarnost Kristova uskrsnuća kao događaj koji stvara novu budućnost, nada pak hrani usmjerenje prema budućnosti na temelju na temelju događaja vjere. Nada ne usmjeruje čovjeka samo prema budućnosti. Ona mu omogućuje i pravi odnos prema sadašnjosti.

‘Kod mene je’, rekao  je naš Blaženik 28. lipnja 1934., ‘u zadnje vrijeme bilo mnogo ljudi. Kod mnogih opažam malodušje. Danas ljudima manjka vjera i pouzdanje. Međutim geslo je sadašnjega nadbiskupa preuzv. G. dra Bauera: ‘Fides vincit! Vjera pobjeđuje!’, a i ja sam uzeo za geslo riječi psalmiste: ‘In Te Domine speravi! U Tebe sam se pouzdao, Gospodine!’ Onaj koji vjeruje u Boga, nema se čega plašiti. Ne smije se bojati onaj pojedinac i ona zajednica, kojima ravna ruka Božja. Dok se držimo Crkve, nema razloga bojazni ni straha pred opasnosti.’“ (AS – žrtva  za budućnost, 76-77.) Tako je govorio naš sveti Blaženik.

Danas Crkva također slavi i Svjetski dan braka.

Znamo da je bl. Alojzije bio zaručen i planirao je, nakon što se vratio iz prvog svjetskog rata, sklopiti brak s Marijom Horvat te osnovati obitelj, o čemu svjedoče njihova pisma. On je imao veoma visoko mišljenje o braku i obitelji, i možda baš zato je njegova zaručnica vidjela da on odudara od svih drugih te mu je napisala zadnje pismo u kojem je raskinula zaruke da bi se on posvetio potpuno Bogu kojeg je toliko volio i slušao.

Svjetski dan braka. Na drugu nedjelju veljače obilježava se u našoj domovinskoj Crkvi Svjetski dan braka, posvećen bračnim parovima, muževima i ženama kao stupovima obitelji, koja je temelj i Crkve i društva. Želi se proslaviti i vrednovati sakrament braka, naglasiti ljepota bračne vjernosti, žrtve i radosti u svakodnevnom bračnom životu.

Čitanja ove nedjelje pak govore o odazivu na duhovni poziv. Međutim i brak možemo promatrati kao drugo lice /ili naličje?/ istog poziva na koji Bog zove ljude. Doista kad slušate katoličke muževe i žene i njihova svjedočanstva, očito je da ih je Bog pozvao na život u braku da tako, upravo u bračnom životu mogu i trebaju ostvariti svoju svetost.

U čitanje Knjige proroka Izaije (Iz 6,1-2a.3-8) prorok govori o svom susretu s Bogom u jeruzalemskom Hramu. Tu on ima doživljaj odnosno objavu kako anđeli slave Boga: »Svet! Svet! Svet! Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!«

Pri tome je prorok svjestan svoje slabosti i nedostojnosti, stajati pred Bogom. Zato mu dolazi anđeo koji mu čisti usne govoreći mu: »Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.« A na glas Gospodnji: »Koga da pošaljem? I tko će nam poći?« prorok odgovara: »Evo me, mene pošalji!«
Ako smo i mi svjesni svoje nedostojnosti, Bogu to nije zapreka da nam uputi svoj poziv i da traži od nas da se na nj odazovemo. I mi recimo: Evo me, mene pošalji.

I u duhovno zvanje, i u bračni život. Oba su poziva pred Bogom vrijedna i velika, svaki na svoj način doprinosi izgradnji Crkve i Kraljevstva Božjeg.

U odlomku Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima (1Kor 15,1-11) apostol također priznaje da nije dostojan zvati se apostolom jer je progonio Crkvu Božju. Međutim dodaje: „Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše uzaludna“.

U Evanđelju po Luki (Lk 5,1-11) donosi se izbor prvih učenika. „Isus uđe u jednu od tih lađa, bila je Šimunova. Nakon pouke reče Šimunu: ‘Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.’ Odgovori Šimun: ‘Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.’“ I stvarno imali su velik ulov. Kad je to vidio Šimun Petar pao je do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!«

Zar to nije i naše iskustvo? Mi smo maleni i ne možemo puno učiniti za Kraljevstvo nebesko. Pa ipak nas Gospodin izabire i daje nam svoje poslanje, šalje nas loviti ljude. To je simboličan govor koji želi reći da nas šalje da pridobijemo sve ljude za njega, za Krista.

Bili u ovom ili onom staležu, bili ove ili one sposobnosti, Kraljevstvo nebesko ne ovisi o nama nego o Bogu. No, na nama je da se odazovemo i da s Bogom surađujemo.

Bl. Alojzije Stepinac je to znao i zato se odazvao na Božji poziv. Činio je sve što je mogao, bio je Bogu posve na raspolaganju. I tako je postao čovjek nade, onaj koji drugima donosi nadu, koji je nositelj Božje nade ljudima.

U dokumentu prigodom otvaranja Godine jubileja 2025. „Spes non confundit“ papa Franjo nabraja znakove nade:

„Prvi znak nade neka bude želja za mirom u našem svijetu, koji se ponovno nalazi uronjen u tragediju rata… Neka nas Jubilej podsjeti da će se oni koji su mirotvorci zvati “djecom Božjom” (Mt 5,9).“ /SNC, 8/ Bl. Alojzije pozivao je neprestano na molitvu za mir, intervenirao je protiv nepravdi, protiv rasističkih zakona i u korist mnogih progonjenih i tako postao glasnik mira.

Drugi je znak nade: otvorenost prema životu: „Gledati u budućnost s nadom podrazumijeva i entuzijazam za život i spremnost da ga dijelimo. Nažalost, u mnogim situacijama to nedostaje.“ /ib.,9/

Bl. Alojzije se zalagao za život, protiv abortusa i smrti, brinuo se za djecu i baš po tom zauzimanju postao je onaj koji je otvarao nadu, osobito za brojnu ratnu siročad koju je zbrinjavao i pomagao, bez obzira na naciju i vjeru. I te velike zasluge koje su mnogi prepoznali još uvijek oni koji ga mrze niti vide niti priznaju.

Nadalje, „tijekom Svete godine pozvani smo biti opipljivi znakovi nade za onu našu braću i sestre koji prolaze kroz bilo kakve nevolje… /Papa misli na/ zatvorenike koji, lišeni slobode, svakodnevno osjećaju grubost pritvora i njegovih ograničenja, nedostatak ljubavi i nedostatak poštovanja prema vlastitoj osobi…“ Blaženi se Alojzije zalagao za nepravedno optužene i zatvorene, tako da su mnogi posvjedočili kako  ih je upravo on spasio. Dr. Radetić, pravoslavac piše što mu je nadbiskup Stepinac rekao u svom dvoru: „A vama doktore Radetiću, kažem: poručite svima onima koji se osjećaju ugroženima, bili oni Srbi, Židovi, komunisti, uvijek se ovdje mogu skloniti, jer se nadam da ih ovdje policija neće tražiti.“ Dr. Radetić je svoje svjedočanstvo htio iznijeti i pred sudom na procesu nadbiskupu Stepincu, ali mu tužilac to nije dopustio i naredio mu je da napusti sudnicu.

Znakove nade treba pokazivati ​​i bolesnicima, kod kuće ili u bolnici. Njihove patnje mogu se ublažiti blizinom i privrženošću onih koji ih posjećuju. Djela milosrđa također su djela nade koja rađaju neizmjernu zahvalnost.“ /ib., 10/ Blaženi Alojzije posjećivao je bolesne, a poznato je da je u Vinogradskoj bolnici spasio mnoge Židove koje je tamo smjestio, samo da im pomogne, svjedoči Židov Marko Danon.

Također, papa veli da „uključivu pozornost treba posvetiti i svima onima koji se nalaze u posebno teškim situacijama, koji doživljavaju vlastite slabosti i ograničenja, osobito onima koji su pogođeni bolestima ili nedostacima koji ozbiljno ograničavaju njihovu osobnu neovisnost i slobodu.“ /ib., 11/ Papa nabraja pri tom i mlade, migrante i starije osobe, i posebno siromašne koji trebaju znakove nade…

Blaženi Alojzije, donositelju nade progonjenima, zatvorenima, bolesnima i slabima, učvrsti i naše srce da se ne prestaje nadati u ispunjenje Božjeg obećanja da će Bog uvijek biti s nama i da ćemo sve teškoće s njime, stavljajući svoje pouzdanje u njega, uspjeti nadvladati. Amen.