Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svetkovinu Tijelova

Sisačka katedrala, 30. svibnja 2013

/Čit. god. C/

Draga braćo i sestre, poštovani štovatelji Euharistije,

Danas Crkva slavi blagdan koji se zapravo u liturgijskog godini već proslavio. Riječ je o Velikom četvrtku, kada se slavi uspostava Euharistije. Međutim, Euharistija je svetkovina tako bogata porukom da doista nije dovoljno samo jednom u godini zastati pred tom Tajnom. Doista, mi svake nedjelje – na spomen Gospodnjeg Uskrsnuća – slavimo Euharistiju, koju od starine Crkva shvaća kao slavlje kako Kristove žrtve, tako i njegova slavnog Uskrsa. Sve je to sadržano u otajstvu Euharistije. Taj sadržaj vidljiv je u misnim molitvama, obrascima euharistijskog slavlja. No, što je onda specifičnost blagdana Tijela i Krvi Kristove, odnosno Tijelova – kako se naziva današnji blagdan?

S jedne strane, blagdan Tijelova oči naše kršćanske duše usmjeruje Tajni Kristove prisutnosti u Euharistiji, tako da sve više i više cijenimo taj dar koji nam je Gospodin darovao. Kao što u petom razmatranju u krunici otajstva svjetla molimo: „koji nam se u otajstvu Euharistije darovao“. Da, darovao nam se u Euharistiji sam Gospodin, Krist naš Spasitelj. On je prisutan, on je s nama „u sve dane do svršetka svijeta“, na poseban način u Euharistiji, u Kruhu i Vinu, tim znakovima svoje nazočnosti. Crkva je uvijek vjerovala u Kristovu realnu prisutnost u Euharistiji. To znači da je stvarno među nama, i to na opipljiv način, u znakovima koji ne samo da simboliziraju nego i sadrže Krista nazočna.

S druge pak strane, budući da sve to već slavimo i u svakoj Euharistiji, i to osobito razmatramo na blagdan Velikog četvrtka, posebno u slavlju Večere Gospodnje, blagdan Tijelova ima još jedno, baš svoje značenje, koje nam valja danas uočiti. S proslavom Tijelova, tamo od 14. stoljeća, kad je uveden u Crkvu, povezane su tijelovske procesije. To znači da se Presv. Oltarski Sakrament iz crkve iznosi i pronosi ulicama i trgovima, naših gradova i sela. Poruka te euharistijske procesije jest u tome da postanemo svjesni kako naše prijateljstvo i povezanost s Isusom treba biti vidljivo i u našem svakodnevnom životu, ne samo u crkvi, nego i po ulicama i trgovima naših gradova i sela. Drugim riječima, mi smo kršćani svuda gdje god bili, te svuda trebamo pronositi Krista i njegovu nazočnost učiniti vidljivom.

Kad tako razmišljamo o potrebi da se Krista pokaže svijetu, pitamo se jesmo li mi kao vjernici dovoljno svjesni da budemo i u pitanjima koja se tiču svjetovnog života na onim stavovima koje od nas očekuje Krist Gospodin. Na primjer, ovih smo dana pred crkvama, ali i pred drugim ustanovama, po trgovima naših gradova i mjesta potpisivali peticiju da se u Ustav RH unese definicija braka da je on zajednica žene i muškarca. To je pitanje koje je i crkveno, a ne samo svjetovno. Mi u Crkvi dakako nikada nećemo odstupiti od tog poimanja braka i obitelji, ali nama je stalo da i društvo živi prema zamisli svoga Stvoritelja. Ta dakle božanska načela ne držimo samo za sebe, ne želimo živjeti samo u crkvenim krugovima, nego želimo da se i društvo izgrađuje na tim temeljima, za koje mi vjerujemo da su zdravi i jedini od Boga dani za dobro čovjeka i društva. To je svojevrsno „miješanje“, ali mi kršćani smatramo da smo dužni brinuti se za ovaj svijet, a ne samo za sebe. Najbolje što imamo za nas želimo dati i svima oko sebe, želimo im pokazati Spasitelja koji vodi u život, a izvodi iz ropstva smrti i propasti.

Naš je Gospodin rekao da mi kršćani, njegova Crkva, trebamo biti „sol zemlje i svjetlo svijeta; kvasac“ (Mt 5,13.14; 13,33). Kvasac nema smisla sam za sebe, nego samo kada se stavi u tijesto. Tada čitavo tijesto uzdigne. Također ni sol nije nego zato da začini jelo, da svemu jelu u koje se stavi dadne tek, dadne dobar okus. I svjetlost je dobra i potrebna jer osvjetljuje svijet, jer daje da se sve vidi, da budu obasjani i ljudi i sva naša djela, a sve zato – da ljudi „vide vaša dobra djela i da slave Oca vašega na nebesima“ (Mt 5,16), govorio je Isus.

Prema tome, funkcionalnost Crkve je u tome da pomaže društvu, da ga prožme vrijednostima i onim dobrima koje ga mogu oplemeniti i učiniti da živi u dobru, da čuva život, da pomaže pronaći pravi put, da dođe do željenog i dobrog cilja. To je smisao i Tijelova. Ono nas uči da naša pobožnost u crkvi treba roditi našim djelovanjem za dobro svijeta, za dobro društva u kojemu živimo.

Nalazimo se u tjednu kad se posvuda govori o izborima. To je čisto svjetovno djelovanje, političko djelovanje. No, postoji u dokumentu Drugog vatikanskog sabora konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, gdje je Koncil posvetio čitavo jedno poglavlje političkom djelovanju (GS 73-76). Poslije toga izišao je i dokument Kongregacije za nauk vjere pod naslovom „Doktrinarna nota o nekim pitanjima koja se odnose na obvezu i vladanje katolika u političkom životu“ (2003.), kojim se daju osnovne smjernice kako bismo trebali mi vjernici utjecati na to područje ljudskoga života i djelovanja da ono izvrši ono poslanje koje mu je dano. No, da bi to bilo moguće, potrebno je – da tako kažem – pokršćaniti politiku. Svjedoci smo kakvih sve na tom području ima problema, nedosljednosti, poroka, korupcije i različitih manipulacija. Koncilski dokument „Gaudium et spes“ kaže između ostaloga o tome sljedeće: „Kako bi se uspostavio doista humani politički život, najbolje je njegovati unutarnji osjećaj za pravednost, dobrohotnost i za služenje zajedničkom dobru te učvršćivati temeljna uvjerenja o pravoj naravi političke zajednice i o svrsi, ispravnom vršenju i granicama javne vlasti.“ (GS 73)

Isti dokument među hitnije probleme današnjice, kojima se Crkva treba baviti, ubraja pitanja vezana uz: brak i obitelj, život političke zajednice, ispravno promicanje kulture, načela gospodarsko-društvenog života te promicanje mira i napretka naroda.

O braku i obitelji Koncil uči, među ostalim, i ovo: „Božja riječ poziva više puta zaručnike i supruge da čistom ljubavlju hrane i njeguju zaruke, a nerazdijeljenom ljubavlju brak. Mnogi naši suvremenici visoko cijene pravu ljubav između muškarca i žene, koja se očituje na različite načine, već prema čestitim običajima naroda i vremena… Tu se ljubav Gospodin udostojao iscijeliti, usavršiti i uzdignuti posebnim darom svoje milosti i ljubavi.“ (GS 49) vidite, Sabor tada, prije 50 godina još nije trebao braniti brak kao zajednicu muškarca i žene, jer ona nije bila napadnuta. On pretpostavlja upravo tu zajednicu i govori o njegovoj jedincatosti i nerazrješivosti u svetosti braka. Danas je već drugo vrijeme, nova osporavanja na koja treba dati odgovor. Tko zna, ako se danas osporava poimanje braka pa to treba i u Ustavu zaštititi, neće li se sutra, tj. za 10 ili 20, a ne za 50 godina morati štititi i definirati i samog čovjeka? Tko je čovjek? Već danas imamo ideje, koje se ravnaju zakonom tržišta, da bi se genetski mogla „proizvoditi“ djeca tako da bi zainteresirani („roditelji“?) kao u trgovačkoj samoposluzi mogli kupiti baš dijete kakvo njima odgovara, izabrati boju očiju, karakterne osobnosti, nadarenosti za ovo ili ono… Gdje je tu čovjek kao slika Božja, čovjek kao dar? Kao da se ljudi igraju Boga i žele i čovjeka pretvoriti u svoj proizvod.

Kad čitamo konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu, nalazimo o suvremenim gorućim pitanjima sljedeće izjave Koncila:

O ispravnom promicanju kulture: „Putujući prema nebeskoj domovini, Kristovo vjernici moraju težiti za onim i imati osjećaj za ono što je gore. Time se pak ne umanjuje, nego dapače raste važnost njihove zadaće da skupa sa svim ljudima surađuju na izgradnji svijeta koji valja čovječnije urediti. I stvarno, otajstvo kršćanske vjere pruža im neprocjenjive poticaje i pomoći da s većim zalaganjem izvrše tu zadaću, a osobito da otkriju puni smisao toga djela, po kojem kultura treba zadobiti svoje izvrsno mjesto u cjelovitome čovjekovu pozivu.“ (GS 57)

O gospodarskom i društvenom životu: „I u gospodarsko-društvenom životu treba poštovati i promicati dostojanstvo ljudske osobe, njezin cjeloviti poziv i dobro čitavog društva. Čovjek je naime začetnik, središte i svrha svega gospodarsko-društvenog života… stoga je Crkva tijekom stoljeća, a pogotovo u ovo zadnje vrijeme, u svjetlu evanđelja razradila i iznijela načela pravednosti i pravičnosti, koja zdrav razum zahtijeva, kako za život pojedinca i društva tako i za život međunarodne zajednice.“ (GS 63)

O promicanju mira: „Koncil kani gorljivo pozvati sve kršćane da uz pomoć Krista, začetnika mira, surađuju sa svim ljudima kako bi se među njima učvrstio mir u pravednosti i ljubavi te se pripremilo sve što je za mir potrebno… Svi kršćani su usrdno pozvani da se ‘čineći istinu u ljubavi’ (Ef 4,15) sjedine sa zaista mirotvornim ljudima kako bi izmolili i izgradili mir.“ (GS 77.78) Pitam se, nakon jučerašnjih prvostupanjskih presuda našim hrvatskim generalima i predstavnicima iz BIH, kako se to kani graditi mir u ovom svijetu ako se on ne gradi na pravednosti? Moramo se moliti još više da se ovaj proces okonča ne po političkom nego po ključu pravednosti koji jedini može biti jamac mira.

Upravo bismo u sva ta, ali i druga važna područja čovjekova života, mi kršćani trebali unijeti Isusa, našega Gospodina i Spasitelja!

Samo tada bit će naša vjera aktualna i živa, utjelovljena i plodna – jer „vjera bez djela je mrtva“, kaže sv. Jakov apostol (Jak 2,25).

Današnja nam pročitana Božja riječ govori upravo o toj našoj zadaći.

U prvom čitanju iz Knjige postanka predstavlja nam se Melkisedek, kralj Šalema, koji je pred Abrahama iznio kruh i vino, budući znak Euharistije. On je dakle već tada navijestio Krista, kojemu je i bio znak i preteča – kako kaže i Psalam 110 ističući da je Krist »dovijeka svećenik po redu Melkisedekovu«. U tom činu starozavjetni pisac vidi znak blagoslova kojim je svećenik Melkisedek blagoslovio Abrahama. (14,18-20) Pitamo se, kako mi doživljavamo Euharistiju, je li ona i nama izvor najvećeg Božjeg blagoslova.
U Prvoj poslanici Korinćanima sv. Pavao donosi ustanovu Euharistije. Kaže: „Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« (1 Kor 11,23-26)
Apostol upozorava da je Euharistija spomen Kristove smrti, koju navješćujemo kad god blagujemo ovaj Kruh i pijemo iz ove Čaše. Taj karakter žrtve osobito nas poziva da i mi hranjeni Kristom živim budemo spremni na žrtvu za naše bližnje.
Kao u Evanđelju (Lk 9,11b-11b.12-17) Gospodin i nama kaže u odnosu na naše bližnje:

»Podajte im vi jesti!« Oni rekoše: »Nemamo dovoljno.“ No Krist blagoslivlja i ono malo što imamo i svima je dovoljno:  „Jeli su i svi se nasitili.“ Mi se često bojimo hoćemo li imati dovoljno, uvijek nam nešto još nedostaje. Ali ne! Krist traži to što imamo i vjeru da će to, posvećeno njegovim blagoslovom biti dovoljno, dapače da će i preteći naše potrebe. Krist je kruh za život svijeta. On ne ostavlja ni svoje ni svijet gladnim. Međutim on traži našu suradnju, prije svega u poklonjenom povjerenju, u vjeri, a onda i da dadnemo neki znak pa bilo to i naše male mogućnosti. Njegova svemogućnost i našu malenost čini velikom. Biti s njim, dakle, najvažnije je. Sve drugo će doći, sve drugo će se naći, pa čak i umnožiti i bit će svima dovoljno. Potrebno je samo povjerovati, potrebno je surađivati s njim.

Njegov blagoslov bit će tada nad nama, nad našom domovinom i nad čitavim svijetom. Amen.