mons. Vlado Košić, biskup sisački
BLAGDAN SV. JOSIPA RADNIKA,
Sisak – Galdovo – 1. svibnja 2013.
Draga braćo i sestre!
Na dan svog ustoličenja u papinsku službu, a bio je to 19. ožujka ove godine, Sveti otac Franjo pozvao je sve ljude da budu ‘zaštitnici’ poput svetog Josipa, da se brinu za siromašne, obitelji, okolinu, ali i za vlastite emocije i srca: „Na kraju krajeva, sve je povjereno našoj zaštiti, i svi smo odgovorni za to. Budite zaštitnici Božjih darova!“, istaknuo je Papa. U evanđeljima, primijetio je Papa, sveti Josip prikazan je kao snažan i hrabar čovjek, radnik, u njegovu srcu primjećujemo veliku nježnost, koja nije osobina slabih, već znak snage duha i sposobnosti za brižnost, za suosjećanje, ali i za istinsku otvorenost prema drugima. „Kako Josip odgovara na Božji poziv da bude zaštitnik Marije, Isusa i Crkve?“, upitao je Papa i odgovorio: „Time što je stalno pažljiv prema Bogu, otvoren znakovima Božje prisutnosti i Njegovim planovima, ne samo vlastitima. Josip je ‘zaštitnik’ jer je bio sposoban čuti Božji glas i dao se voditi Njegovom voljom… Biti ‘zaštitnik’ znači brinuti se za članove svoje obitelji: muževi i žene štite jedno drugo, i kao roditelji brinu se o djeci, a djeca s vremenom štite svoje roditelje. Biti ‘zaštitnik’ znači i bdjeti nad vlastitim emocijama, nad svojim srcima, jer srce je sjedište dobrih i zlih misli; misli koje nas mogu izgraditi i uništiti!“ rekao je Papa i dodao: „Zaštititi ljude, svaku osobu, posebice najsiromašnije – to je služba na koju je pozvan biskup Rima, na tu smo službu svi pozvani. Svi smo pozvani širiti tu nadu.“
Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan “koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik”. Godine 1889. tzv. Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries, te u njoj “radnike i sve ljude skromnih životnih prilika ‘upućuje na sv. Josipa’ kao uzor i primjer za nasljedovanje”. Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva je željela upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskog radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći “pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli”.
Čitajući danas pročitanu riječ možemo zaključiti koju je to svrhu namijenio Bog čovjeku kad mu je dao moć rada.
U Knjizi postanka, nakon opisa Božjeg stvaranja donesen je izvještaj o stvaranju čovjeka komu je povjerio brigu za sve stvorenje, dajući mu nalog da ih sebi podloži. Dapače, po Božjoj volji čovjek treba biti svemu gospodar, svime vladati. Kad to čitamo pitamo se na koji to način treba čovjek biti gospodar i svime vladati? Odgovor je u tome da je Bog čovjeka stvorio „na svoju sliku, sebi slična“ (Post 1,27). Često se u povijesti krivo tumačio ovaj biblijski redak o čovjekovom gospodarenju i vladanju prirodom i zemaljskim dobrima. Neki su mislili da to čovjek može činiti bez ograničenja, bez odgovornosti. Međutim, ako čovjek treba vladati stvorenim svijetom na način kako to Bog čini, jer je on „slika Božja“, tada to znači da se on mora brinuti za taj svijet, a ne ga uništavati. Tu se već dotičemo velike teme o čuvanju okoliša i zaštiti svega stvorenoga, no mi se danas želimo posvetiti razmatanju o čovjekovoj moći da radom stvara – ili bolje: s Bogom sustvara ovaj svijet.
Kad gledamo kako se Bog odnosi prema svemu stvorenome, tada je to odnos ljubavi. Bog se divi svim stvorenjima i vidi ih tj. želi da su dobro. I čovjek, dakle, kao slika Božja tako treba svojim radom oblikovati svijet da mu se divi, što znači da zna kako je on odraz Božje ljepote, te ga čuvati da bude dobar, da služi dobru, da od njega svima nešto bude dobro a ne zlo.
U poslanici Kološanima sv. Pavao nam daje pouku da je po Kristovu uskrsnuću i po tome što smo mi krštenjem postali njegovi u nama započeo novi život. To znači da trebamo težiti za nebeskim, ne za zemaljskim. I kad govori o radu, Apostol kaže: „I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu.“ (Kol 3,17). Očito, prvi su kršćani imali duboku svijest povezanosti s Kristom, tako da su sve što su radili shvaćali kao bogoslužje, kao zahvaljivanje Bogu. Zanimljivo, Pavao kaže „što god riječju ili djelom činite“ čime želi reći da rad nije samo fizički, djelo, nego i riječ, pismo, misao. Tako da je već Novi zavjet razlikovao intelektualni rad i fizički rad, ali ga nije dijelio, dapače, proglasio je da je on jedno, međutim – upravo po Kristu i u Kristu Gospodinu. Krist daje da sve što čovjek čini ima neprolaznu, nebesku vrijednost. Ali je potrebno ostati povezan s Kristom. To pak se može ako se rad shvaća kao bogoslužje, kao zahvaljivanje Bogu. Doista, zahvaljivati možemo riječima, ali možemo i djelima. Kad želimo nekome tko nam je jako drag zahvaliti za nešto lijepo što nam je podario, tada mu učinimo nešto što ga veseli. Tako i Bogu. Moramo pokazati zahvalnost svojim djelima, ne samo riječima, odnosno: i riječima i djelima, što sve treba biti jedinstven čin zahvale.
U Evanđelju sveti Matej Isusa naziva „drvodjeljinim sinom“ (Mt 13,55). Riječ je o Isusovom dolasku u rodni Nazaret, gdje su se njegovi sunarodnjaci sablažnjavali o njega, budući da su mu poznavali majku Mariju, također Josipa – koji je tu nazvan „drvodjelja“, dakle, tesar, danas bismo rekli: stolar. Nazarećani su očito pretpostavljali da je Josip, muž Marijin, otac Isusov. Poznavali su i druge članove njihove šire obitelji, tako da su ih tu nabrajali. Njih od starine egzegete tumače kao Isusove bratiće i sestrične, jer se to tako u Židova običavalo govoriti. Isus je na sve to samo odgovorio: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu.“ (ib., 57).
Isus je očito bio član jedne obitelji, kojoj je na čelu bio Josip, a majka mu je bila Marija. Imao je rođake, no usprkos tome njegovi najbliži nisu ga poznavali jer on nije bio samo član njihove, zemaljske nego ujedno i Božje obitelji. On kao Sin Božji ima vlast i njegova moć nije od ovoga svijeta. To nisu shvaćali Nazarećani koji su mu se suprotstavljali. On naime povezuje nebo i zemlju, kao pravi Bog i pravi čovjek.
Tako je Isus upravo onaj koji može uzdići sve naše zemaljsko postojanje i sav naš život i rad na jedan viši stupanj, dati mu jedan viši smisao i pomoći nam da se ne zatvorimo samo u ovozemaljsko, već da steknemo za sve što jesmo, radimo i imamo – božansko obilježje.
Je li tako i naš ljudski rad samo simbol nekog višeg smisla i značenja? Možemo li se i kao obični zemaljski radnici, bilo da smo poljodjelci, tvornički radnici, učitelji, profesori, odvjetnici, liječnici, trgovci, kućanice-domaćice, bilo da smo kuhari, čistači ulica, poslodavci, intelektualci, suci, svećenici, umjetnici ili političari – vinuti u svojim poslovima do božanske slave? Pitamo se drugim riječima, možemo li mi svojim običnim malim zemaljskim radom sebi steći ono vječno, nebesko? I što nam je za to potrebno?
Pred očima mi je, braćo i sestre, jedan mladić koji je rodom iz Zbjegovače, blizu naše Kutine, redovnik – koji je čitav život bio postolar, a onda je postao uz to i bolničar, koji je stalno služio drugima, poučavao druge kako da naprave cipele, te pomagao bolesnicima i tješio tužne – fra Bonifacije Ivan Pavletić, koji je preminuo u Rimu 1897. sa svega 33 godine. On može i nama napraviti „cipele za nebo“, odnosno naučiti nas kako je moguće svojim predanim radom i žrtvom za druge doći k Bogu, u vječnost.
Primjer je to i za nas, za naše napore, poslove, za naš rad: ako i mi ono što činimo, radimo s ljubavlju i radi dobra naših bližnjih, i mi idemo putem svetosti i ostvarujemo u sebi sliku Božju, da svojim radom sustvaramo svijet, čineći ga ljepšim, i to kao naš dar i zahvala i ljudima i Bogu.
Međutim, što reći za one danas koji nemaju posla? Ali – kako je to uopće moguće? Pa svaki čovjek može nešto raditi, zna nešto raditi i treba nešto raditi. Kao da u ovom modernom svijetu, u kojem vlada sve veća tzv. nezaposlenost, nešto nije u redu. Zar se ne bi trebalo svakom, baš svakom čovjeku, dati priliku – štono se tuđicom kaže: šansu – da može raditi i tako osjetiti i vlastito dostojanstvo, i svojim radom pomagati svoje bližnje, dapače iskazivati svoju brigu i ljubav prema svojim najmilijima? I tko je taj tko smije oduzeti bilo kojem čovjeku tu nadu, to dostojanstvo?
Sveti otac papa Franjo rekao je da je sv. Josip, radnik bio zaštitnik. On je svojim životom, svojom šutnjom, svojim djelima štitio Isusa, Mariju, on štiti i čitavu Crkvu. On je zaštitnik i naše domovine Hrvatske, otkako ga je 1687. godine takvim proglasio Hrvatski sabor. Jesmo li i mi svjesni da smo pozvani štititi svoje bližnje, biti solidarni s ljudima kojima je teško, pomoći onima koji ne znaju – ni urediti veliko polje rada, ni urediti državu, ni dati priliku svakome, osobito mladom čovjeku da vidi da ima smisla njegovo školovanje, njegovo poštenje u svijetu rada, da u budućnosti zauzme svoje mjesto u društvu, ali da je uvijek, bilo gdje bio, bilo što radio, vrijedan već samim time što postoji, što je čovjek, što je dijete Božje.
U tom ozračju većeg poštovanja čovjeka i svega stvorenja i rad treba dobiti mjesto koje mu pripada u životu ljudi, našega grada, naše domovine. Dapače, i u čitavom svijetu, u kojem često i rad, ali na žalost i pojedinac ne znače ništa, puka su roba koja se prodaje, bez cijene su i bez zaštite. Tko će spasiti današnjega čovjeka, tko će ga spasiti od njega samoga?
Upravo smo mi pozvani, braćo i sestre, da svojim odnosom prema radu i prema radnicima, svojim poštovanjem svakog čovjeka, osobito malog i ugroženog čovjeka, budemo graditelji onih vrijednosti na kojima je moguće spasenje čovjeka, svakog čovjeka, a također i obitelji te onda i čitavog naroda.
Dakako, samo je jedan Spasitelj, Krist Gospodin. No, on od nas očekuje suradnju, da budemo solidarni, da vidimo druge koji su u potrebi, da se ne zatvorimo u svoj mali svijet, nego da se zajedno sa svim ljudima dobre volje borimo za bolji svijet u kojem će biti priznat i prihvaćen u svom dostojanstvu svaki čovjek, u kojem će svakom čovjeku biti zajamčeno poštovanje i život od njegova rada. Možda je još dalek put do ostvarenja tih visokih ciljeva, ali čini se da svijet ne može opstati ukoliko ne prihvati Evanđelje, a to znači: da Božjim očima trebamo gledati čovjeka, njegov život i rad, njegove mogućnosti i sposobnosti, njegovu ulogu u svijetu i njegovu vrijednost.
Kad uspoređujemo kako su nagrađivani naši radnici u Hrvatskoj i radnici na istim poslovima u EU, u koju uskoro ulazimo, tada su naše plaće u prosjeku više negoli dvostruko niže. Naprotiv, kad uspoređujemo cijene nekih proizvoda, tada su one ili iste ili su kod nas čak i cijene više. Odakle taj nerazmjer? Nije li i to pokazatelj da nešto nije u redu s računima, da nekud neke stvorene vrijednosti nekontrolirano odlaze? To se mora promijeniti, mi moramo naučiti cijeniti sami sebe, svoj rad, svoje ljude, svoju zemlju, svoj identitet. Valja nam se boriti protiv nepravdi i podcjenjivanja svakoga čovjeka, osobito radnika.
Neka sv. Josip, radnik, svojim zagovorom čuva naše napore, naša nastojanja i naš rad, odnosno naše zalaganje da ono bude neumorno – da se nikada ne umorimo u izgradnji boljega, čovječnijega i božanskog svijeta ovdje na zemlji, u našem Sisku, u našoj Hrvatskoj. Amen.