Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svetkovini posvete župne crkve te spomen prijenosa moći sv. Nikole – Stenjevec II.

Zagreb, 9. svibnja 2024.

Dragi župniče, poštovani svećenici, dragi vjernici ove župe i pristigli hodočasnici!

U ovoj župnoj crkvi sv. Nikole biskupa, koja je posvećena na današnji dan 2007., događa se bogat život ove župe i ona je zato doista sveta, posvećena da svetost Božju označuje i uprisutnjuje.

Također danas slavimo i drugi blagdan svetoga Nikole, kojem je na čast posvećena ova crkva i koji daje ime župi, jer su na ovaj dan prenesene moći svetog Nikole iz Mire (današnja Turska) u Bari (u Italiji), gdje danas počiva njegovo tijelo. Odatle je i ova crkva dobila dio njegovih relikvija, tj. ulje koje iz njegova tijela svojim mirisom već stoljećima potvrđuje činjenicu njegove osobite svetosti.

K tome je danas i svetkovina Uzašašća Gospodnjeg, koju slavi čitava Katolička Crkva, jer je danas 40. dan nakon Isusova Uskrsnuća.

Uvijek kad slavim svetkovinu posvete neke crkve, a i sam sam ih nekoliko – mislim desetak – u mojoj Biskupiji posvetio, jer su se izgradile nakon što su u Domovinskom ratu bile srušene, a nadam se da ću ih još barem toliko sad nakon obnove poslije potresa također posvetiti u Sisačkoj biskupiji – riječi koje su stajale prije 1991. i koje danas stoje nad ulazom u petrinjsku crkvu sv. Lovre:

„Si quis autem hoc templum Dei violaverit, disperdet illum Deus – Ako pak tko razori ovaj hram Božji, njega će uništiti /tj. doslovno: raspršiti/ Bog.“ Na kamenoj ploči ovog natpisa vidi se pukotina jer je ploča bila razbijena tijekom rušenja 1991., pa i kad je nađena poslije rata, sastavljena je tako da opet taj natpis stoji napisan na pročelju crkve, iznad ulaza. Natpis je upravo ovako, na latinskom, na pročelju crkve barem od 1780. kad je ona sagrađena.

Zašto se sjetim tog natpisa? Naime, riječi su to svetog Pavla iz Prve poslanice Korinćanima 3,17 koje je on napisao želeći učvrstiti svoje vjernike u stavu da je neoprostivo razarati Božji hram. „Hram je Božji svet, a to ste – vi“, kaže sv. Pavao u nastavku ove rečenice. Pa ipak, znajući prvi i dublji smisao tih riječi, naši su stari stavili ovaj natpis na crkvu misleći također da je ta crkva Hram Božji i da Bog neće dati da ju se sruši, dapače da će kazniti svakoga tko bi to učinio. I to se dogodilo, ja sam to gledao na svoje oči. I baš u tom smislu kako kaže latinski tekst, naime da će Bog raspršiti one koji sruše ovaj Božji hram. Smatram da je taj Božji odgovor na rušenje crkve bio odlazak onih koji su dizali pobunu i rušili Božje hramove te su se morali napustiti taj kraj, u dugim su ga kolonama napuštali gotovo tjedan dana – baš bio pravo raspršenje…

Naše je danas zahvaliti Bogu na ovoj lijepoj crkvi svetog Nikole biskupa, ovdje u Stenjevcu ili Gajnicama, na zapadnom dijelu grada Zagreba. Dok druge crkve stoje stoljećima, ova je napravljena tek nedavno, tj. 2007. i tu dakle postoji 17 godina. Možemo reći da ulazi u svoju punoljetnost.

Što joj želimo? Da bude ono što svaka katolička crkva treba biti: simbol odnosno znak prisutnosti Božje među ljudima, pozivatelj na molitvu i mjesto susreta s Bogom, osobito u svetim sakramentima, među kojima je najuzvišenija Euharistija. Crkva zidana mjesto je molitve, mjesto gdje čovjek može u svom srcu i u zajednici onih koji vjeruju lakše iskusiti da je Bog među nama, Bog koji nas ljubi, on koji je tu za nas.

Međutim, veoma je važno da znamo kako smo mi, zajednica onih koji vjeruju u Krista, prava Crkva Božja jer smo Tijelo Kristovo, Hram Duha Svetoga. To znači da Bog u nama prebiva, on doista stanuje u srcima onih koji vjeruju, kako je to Gospodin i obećao: „Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. “ (Iv 14,23). Ta Božja inhabitacija ili prebivanje je duhovne naravi i Bog premda nevidljiv, stvarno boravi u čovjeku koji njemu pripada – kao što ovaj hram pripada Bogu i to Crkva želi poručiti kada se crkve – zgrade posvećuju.

Premda se sve crkve posvećuju Bogu, to je često na čast Blaženoj Djevici Mariji ili kojem pojedinom svecu, koji se među narodom posebno slavi. Znamo štovanje Boga je jedinstveno i ne može ga zamijeniti nikakvo čašćenje svetaca, ali kad častimo BDM ili svece, mi zapravo u njima častimo samog Boga koji se u njima proslavlja i koji želi biti i u nama i u nama se proslaviti.

Sveti je Nikola biskup veoma prisutan u pobožnosti kršćana od samih najstarijih vremena. Vi ga dobro poznajete jer je vaš zaštitnik, dragi župljani. Ja ga često znam nazvati „darežljivim svecem“ jer je osobito poznat po svojem darivanju siromašnih mladenaca i male djece. Tako i njegov blagdan 6. prosinca najavljuje najveći blagdan darivanja, a to je Božić jer tada je Bog svim ljudima dao svoj najveći dar, svoga Sina Isusa čije rođenje tada slavimo. Sveti Nikola tako i sve nas poziva na darežljivost, na dobročinstvo prema svima, a posebno prema najmanjima, prema djeci.

Ovaj pak današnji spomen prijenosa relikvija sv. Nikole u Bari, povezan je sa smirenjem oluje na moru – jer su svetog Nikolu zato osobito rado zazivali i zazivaju mornari kad su na plovidbi morem u opasnosti od nevremena. Tako se mogu naći u našim primorskim crkvama mnoge slike i makete kao zahvale za spas u oluji koji vjernici pripisuju zagovoru svetog Nikole.

Svete relikvije u Crkvi se štuju kao znak povezanosti sa svecem kojem pripadaju. One označuju da smo svi mi, koji u Krista vjerujemo, jedno, jedan organizam, jedno tijelo kojem je pripadalo i tijelo ovog sveca, ali kojem pripadamo i mi svojim tijelom. Zato nas te relikvije uvijek opominju – kako sveti Pavao piše Korinćanima: „Vi ste tijelo Kristovo i pojedinačno udovi.“ (1 Kor 12,27).

Današnja pak svetkovina Uzašašća svima nam doziva u pamet tajnu Kristove blizine među nama. On je uzašao na nebo, ali je ostao i s nama na zemlji. Njegova nazočnost više nije vidljiva zemaljskim očima ali je stvarna i ne prestaje. On hoda s nama našom zemljom, na našim putovima jačajući našu vjeru i nadu, dajući nam svoju ljubav koju svijet ne može dati. On nas neprestano sobom hrani i daje nam polet i snagu kada nam se čini da više ne možemo i ne znamo.

Uzašašće je, čini mi se, prije svega Kristova proslava, nagrada za njegovu žrtvu i dar Očev da Krist postane Kralj neba i zemlje, da zasjedne na prijestolje Božje slave. Tako je sadržaj ovog blagdana gotovo istovjetan s blagdanom Krista Kralja. Ipak, tamo je više naglasak na tome kako Krist kraljuje, a danas je naglasak na Kristovoj proslavi. I ta Kristova nagrada je i naša nada, jer s njime i mi bivamo proslavljeni: „Idem pripraviti vam mjesto da budete gdje sam ja“, rekao je svojim učenicima. Kao i: „Slavu koju mi je dao Otac ja dajem vama…“

U čitanju Djela apostolskih (Dj 1,1-11) sveti Luka naziva čitatelja „Teofile“. Ne znamo je li to doista osobno ime ili je svaki čitatelj zapravo Teofil – jer to ime znači „Bogoljub“. I mi bismo trebali biti ljubitelji Boga, Božji prijatelji. I nama sveti pisac piše te nas izvješćuje kako je Gospodin Isus četrdeseti dan nakon uskrsnuća uzašao na nebo. Luka kaže da se Gospodin ukazivao svojim učenicima te ih utvrđivao u svijesti da je on živ. A onda im je zapovjedio da ne odlaze iz Jeruzalema nego neka čekaju Duha Svetoga. Ovdje ga Isus naziva „obećanjem Očevim“.

Apostoli posve prizemno još uvijek sanjaju o zemaljskom kraljevstvu te ga pitaju hoće li sada obnoviti izraelsko kraljevstvo. Na to im Isus ne odgovara nego ih ponovno usmjeruje na silu Duha Svetoga po kojem će biti njegovi svjedoci „u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.« Zanimljiva je i riječ anđelova upućenima apostolima koji gledaju u nebo na koje je Isus uzašao: „Što stojite i gledate u nebo?“ Kao da im je želio reći: pogledajte na zemlju, tu je vaš posao, ovdje trebati vi djelovati, navješćivati evanđelje.

I mi nekad gledamo samo u nebo, kao da očekujemo sve samo od Boga. To je dobro jer stvarno bez njega ne možemo učiniti ništa. Ipak, Bog želi i naše sudjelovanje i naš trud, suradnju bez koje nas ne može spasiti, kako je to lijepo sv. Augustin rekao: „Bez nas nas je stvorio, ali bez nas ne može otkupiti.“

Sveti Pavao u odlomku Poslanice Efežanima (Ef 1, 17-23) moli Gospodina da im dadne Duha mudrosti, te dodaje: „prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu“. Krist uzdignut na nebo primio je vlast nad svim silama nebeskim i zemaljskim i svi mu se trebaju podložiti. Je li moguće da čovjek ne vidi ta divna djela Božja? Moguće je ako ima oči slijepe za Boga. Zato i mi molimo da nam Gospodin prosvijetli tj. otvori oči srca da upoznamo nadu koju nam Bog otvara.

U evanđelju po Marku (Mk 16,15-20) Gospodin prije svoga uzašašća Ocu šalje svoje učenike: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ Misijska svijest i danas živi u Crkvi, samo se svi ne osjećaju pozvani da navješćuju evanđelje, da propovijedaju drugima ono što je Bog njima učinio. A trebali bismo svi biti svjesni te zadaće jer to je Isusova zapovijed. U koncilskom dokumentu o misijskom poslanju Crkve stoji da je sva Crkva misionarska (AG 2). Kad bismo bili toga više svjesni svima koji ne vjeruju u Krista naviještali bismo njegovu veličinu i nužnost da se svi obrate, krste i tako spase. No, činjenica je da danas i mi svećenici i vi vjernici, često zaboravljamo na tu zadaću. Kao da smo poslani samo k svojima, onima koji si katolici. Možda se bojimo da nećemo biti uspješni jer danas je mnogo očiju zarobljeno i ne vide istinu – i ne žele ju vidjeti, mnogo je duša uskogrudnih koje se ne otvaraju Bogu nego radije svakakvim bezbožnim i protubožnim pojavama i kumirima od kojih nema spasenja.

Molimo danas, draga braćo i sestre, duha mudrosti ali i duha hrabrosti za sve nas, za Crkvu, biskupe i svećenike, za vjernike laike da svjedočimo Krista raspetoga, uskrsnulog i na nebo uznesena. Molimo se da mi budemo živi hramovi Duha Svetoga, da tako upoznajući nas ljudi mogu doći u susret s Bogom živim. Molimo se svetom Nikoli da nas štiti u olujama života, ali i učini darežljivima za svu našu braću, pogotovo onu koja još  Krista ne poznaju.

Amen.