Mons. Vlado Košić, sisački biskup

HOMILIJA NA SVEĆENIČKOM REĐENJU

Katedrala Uzvišenja Svetog Križa, Sisak

Subota, 23. lipnja 2012.

(Čit.: Jer 1,4-9; 2 Tim 1,6-14; Mt 19,16-30)

Dragi ređenici Damire i Tomislave, dragi roditelji naših ređenika, rodbino i prijatelji, dragi župnici, mentori, sjemenišni poglavari, braćo svećenici, sestre redovnice, draga braćo i sestre u vjeri!

Ređenja – đakonska, prezbiterska, biskupska – osobit su, i to vidljivi, dar Duha Svetoga Crkvi. Kandidati koji se posvećuju svećeničkoj službi, u bilo kojem stupnju, daju se na raspolaganje Crkvi, a to znači Božjem narodu i svakom čovjeku da bi u Crkvi i svijetu bili pronositelji i donositelji Evanđelja.

Ovogodišnje ređenje u Sisku obilježeno je velikim događajem koji bih želio da traje još dugo u našim srcima, braćo i sestre, a to je Susret hrvatske katoličke mladeži. On je sigurno obilježio velikim dijelom sva naša pastoralna nastojanja u ovoj – kako smo ju prozvali lani na biskupijskom hodočašću u Mariji Bistrici – Godini mladih. Sigurno, vi ste ređenici također mladi, vi ste bliži mladima naše Crkve i Domovine, vi ste upućeni mladima. Ne samo mladima, ali – rekao bih – na poseban način mladima. Međutim, nisu mladi samo biološka kategorija – osobe, kako smo to definirali za SHKM, od 16 do 29 godina (a vi k tome i u tu skupinu spadate). Mnogo više, mladi su oni koje Duh Sveti pomlađuje. A za Duha Svetoga kaže Drugi vatikanski sabor da „On snagom evanđelja čini da se Crkva pomlađuje (virtute Evangelii iuvenescere facit Ecclesiam) te ju neprekidno obnavlja i vodi k savršenom sjedinjenju s njezinim Zaručnikom“ (LG 4). Nekad – kad sam ja bio mlad, mislim: po godinama – kao ministrant na početku sv. Mise svećeniku sam na njegove prve riječi koje je pred oltarom izgovorio: „Introibo ad altarem Dei“, odgovorio recitirajući riječi: „ad Deum qui laetificat juventutem meam“, što su riječi 43. psalma: „Pristupit ću k Božjem žrtveniku – k Bogu koji razveseljuje moju mladost“. Odgovarao sam to, sjećam se, svećeniku koji je tada već imao blizu 70 godina. Tada nisam razumio značenje tih riječi, a kad sam to naučio, začudio sam se što je baš te riječi molio svaki puta na početku sv. Mise moj stari župnik.

Ako mladost nije biološka ni kronološka kategorija, kakva je onda? Kad promatramo Duha Svetoga koji Crkvu pomlađuje, tada odgovaramo: Duh Sveti nam je potreban za vječnu mladost, za stav mladosti i neprestanu svježinu i snagu da o Kristu svjedočimo, da se ne umorimo, da budemo krepki i neumorni. Sve to nam doista može dati i daje jedino Duh Sveti, Duh Božji, Duh Isusa Krista.

Stoga, dragi mladi ređenici – evo, nazivamo vas s pravom da ste „mladomisnici“, tj. mladi misnici – budite mladi, ali ne samo po godinama, već prije svega po Duhu Svetome, i po Duhu Svetome mladima učinite sve kojima budete poslani, kojima ćete služiti u vašem svećeničkom zvanju. Znajte mladima, koji traže Gospodina i smisao života, pokazivati putove gdje Ga mogu naći, ali i zrelima i starijima znajte na mladenački način pristupiti, znajte i njih uvjeriti da nisu za Boga ni za Crkvu manje vrijedni, da su svi u Bogu mladi i jednakopravni, jednako ispunjeni snagom Božjom da čine djela Božja. To je najvažnije za nas. U tome se ne smijemo umoriti.

Kažu da je znak mladosti to da se osoba uspijeva mijenjati, da jednostavno rečeno: napreduje. Kad bi čovjek stao, postao bi fosil i prestao biti živi čovjek. Samo onaj koji je otvoren novome, koji je otvoren promjeni – kako sebe samoga, svoje vlastite nutrine, koji dakle želi napredovati, nikada ne stati nego vječno ići dalje, više i dublje – taj je mlad.

Gospodin naš Isus Krist – čuli smo u Evanđelju – obratio se jednom mladiću i pozvao ga: „Dođi i idi za mnom!“ (Mt 19,21) Međutim, mladić se žalostan udaljio, nije se odazvao i nije pošao za Isusom, premda je očuvao sve Božje zapovijedi i pitao se što mu još nedostaje. Dakle, taj je mladić želio biti bliži Isusu, nešto je tražio, osjećao je da ga privlači, ali nije znao što bi učinio. Isus mu međutim postavlja visoke zahtjeve, toliko visoke da ih on nije mogao ispuniti. Naime, Isus je zatražio sve, ovim riječima: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima … a onda dođi i idi za mnom.“ (Mt 19,21). Žalost mladića koji se na te riječi udaljio od Isusa sv. Matej tumači razlogom: „jer imaše velik imetak.“ (Mt 19,22). Premda ga evanđelista izričito naziva „mladićem“, ovaj čovjek nije bio „mlad“ po definiciji Duha Svetoga. Imao je on mlade godine, bio je fizički u mladosti, ali po razmišljanju bio je star i dapače – izgubljen. Taj primjer – osim što pokazuje što to Isus očekuje od mladića koji žele biti savršeni – definira i mladost koja je prvenstveno duhovna, tako da dob nije pravi pokazatelj duhovnog stanja, stanja mladosti, već to može biti samo otvorenost novosti, spremnost na promjenu života, prihvaćanje Isusove ponude da se ostavi sve i pođe za njim.

Pitamo se, nije li Isus ipak od njega previše tražio? Zar nije mogao biti zadovoljan time što je taj mladić živio čestito, što je sve zapovijedi Božje očuvao, što je očito bio – štono bismo rekli danas – dobar mladić? Sam je mladić imao dodatnu želju, pitajući ga: „što mi još nedostaje?“, a i Isus je očito vidio u njemu potencijal da ostvari to „još“ nešto. Pa ipak, zatražio je za tog mladića očito – previše. Međutim, to previše nije bilo nemoguće. Samo mladić u to nije povjerovao. I to je njegova krivnja.

Što je Bog zatražio od Jeremije?

Čuli smo u prvom čitanju odlomak kako se mladić Jeremija opirao, osjećao se nevrijednim pa je Božju ponudu otklanjao riječima: „Gospode, gle ja ne umijem govoriti: dijete sam.“ (Jer 1,6). Međutim, Bog ne odustaje. Kaže mu: „Ne govori: Dijete sam, već idi k onima kojima te šaljem i reci sve što ću ti narediti. Ne boj ih se, jer ja sam s tobom… u usta tvoja stavljam riječi svoje.“ (Jer 1,7-9). Zar ne, dragi ređenici, da i vi osjećate tu nedostojnost, nesposobnost vlastitim silama odgovoriti na Božji poziv. No, bez obzira na taj osjećaj, vi ste odlučili poći za Isusom, dakle ne postupiti kao mladić iz Evanđelja, nego kao Jeremija.
Isus kaže apostolima, koji su snebiveni Isusovom primjedbom da se teško bogataš spašava: „Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.“ (Mt 19,26). Dakle, valja se pouzdati u Boga, ne u svoje sile! A Bog sve može, pa i nemoguće. Kad gledamo kakvi su sve apostoli bili kao ljudi, sa svojim naravnim darovima i manama, sa svojim karakterima, sa svojim zatajenjima i nedosljednostima, jasno nam je da je ta njihova ustrajnost da slijede Krista dar Božje milosti, a ne njihova zasluga.

Apostoli su se odazvali, poput Jeremije, jer Petar kaže – čuli smo: „mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.“ No, sad ga zanima što je nagrada: „što ćemo za to dobiti?“, pita. A Isus obećava za sve ostavljeno „stostruko“ i braće i sestara… i još – baštinu vječnog života.

I Timotej se odazvao na Isusov poziv te ga je Pavao zaredio, položivši na nj ruke, kao što ću upravo ja položiti ruke na vas i zarediti vas, dragi Damire i Tomislave. Pavao ga u ovom svojem drugom pismu, koje smo čuli, poziva da se ne umori razvijati milosne darove koje je primio. Podsjeća ga da je „po polaganju (njegovih) ruku“ primio milosni dar koji je dužan neprestano „raspirivati“, tj. razvijati i u njemu napredovati. I to sv. Pavao obrazlaže: „Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, već snage, ljubavi i razbora.“ (2 Tim 1,7) I ja vama želim poručiti, dragi ređenici, ali i svima nama, koji smo za crkvene službenike osposobljeni po sakramentu sv. reda bilo kojeg stupnja, da se ne smijemo bojati, da se ne smijemo stidjeti i da trebamo biti spremni i „zlopatiti se“, tj. žrtvovati za druge, za njihovo vječno spasenje, za Krista Gospodina kojega smo pozvani slijediti. Sam Pavao nam se stavlja za primjer, kad kaže da se ne stidi što trpi, „jer – kaže – znam komu sam povjerovao: scio enim cui credidi“ (2 Tim 1,12). Znamo li mi kome smo mi povjerovali? I znamo li  i vjerujemo li da Duh Sveti prebiva u nama? Dakako, vi odgovarate: „Adsum – evo me!“ Znam, odazivam  se, idem.

To neprestano imajte na umu i u srcu, dragi naši mladomisnici!

Isus vas je izabrao. Isusu ste omiljeli. On stavlja na vaša ramena teške terete i postavlja visoke zahtjeve. No, ne ostavlja vas same, već vam obećava trajnu svoju prijateljsku prisutnost i pomoć. On može i ono što mi ne možemo. On dapače neprestano svojim Svetim Duhom naše sile krijepi i pomlađuje nas, čineći nas spremnima slijediti zahtjeve koje pred nas postavlja, koji možda nisu u skladu s našim očekivanjima – kad s učenicima koji pođoše u Emaus i mi Kristu možda kažemo: „a mi smo se nadali“, naime, da će drukčije izgledati naš životni put, da ćemo lakše doći do cilja, da će nas ljudi više cijeniti i prihvaćati, da nas i naš izbor život neće neprestano stavljati na kušnju, da će biti i ovo i ono, da će on ispuniti i ove i one naše želje. Ali ne!

Gospodin obećava stostruko, ali ne na ovoj zemlji – ili barem ne odmah, on obećava sve – ali najvažnije je: život vječni! Gospodin prije negoli nam uzvrati stostruko očekuje – da mi sve ostavimo!

Dragi mladomisnici, dragi uskoro mladi svećenici, neka u ovoj Godini mladih naše Sisačke biskupije, nakon dojmljivog i lijepog dara Susreta hrvatske katoličke mladeži kojim nas je Gospodin darovao, ojačani u duhu budemo i mi sposobni neprestano se pomlađivati, neprestano ići naprijed u našem hodu za Gospodinom, spremni slijediti nikoga drugoga doli Krista Gospodina, koji je Svjetlo svijeta.

„U svjetlosti hodimo!“ (1 Iv 1,7), s Kristom Gospodinom hodimo, njega slijedimo, njega slušajmo, ustrajmo s njime, vjerujmo mu i kada nam se čini da ništa ne dobivamo za uzvrat, da nam ne daje što smo očekivali. Ustrajmo u vjeri, hodimo u svjetlosti Njegove prisutnosti, budimo prožeti neprestanom vjerom da je On s nama, da nas On nije ostavio i da nas On nikada ne može i neće ostaviti.

Što bismo Ga zamolili za vas i za nas, draga mlada braćo i suradnici, dragi prijatelji i naši i Isusovi? Zamolit ćemo ga danas samo jedno: neka bude uvijek s vama, a i da vi budete uvijek s njime. Amen.