Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Stepinčevo
Kutinska Slatina, 13. veljače 2022.
ŠESTA NGK C
Draga braćo i sestre, dragi župljani župe bl. Alojzija Stepinca,
Danas svečano proslavljujemo blagdan našeg svetog Blaženika kojem je posvećena ova župna crkva i župa. On je, kako ga je prozvao p. Celestin Tomić, bio „zaljubljenik Božje Riječi“, a mi ove godine u našoj Biskupiji obilježavamo Godinu Božje Riječi. Promotrimo stoga, zajedno s našim bl. Alojzijem, današnju Riječ Božju koju smo čuli u čitanjima Svetoga Pisma.
Prvo je čitanje iz Knjige proroka Jeremije (Jr 17,5-8). Može nas u prvi čas iznenaditi i začuditi kako prorok prenosi Božje riječi kad veli: „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka.“ No nakon toga kaže: „Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina.“ Naime, ako bi se čovjek samo pouzdavao u čovjeka, a bez obzira na Boga ili protiv Boga, gledajući u čovjeku sve što bi htio i što mu treba, tada bi zavrijedio osudu. Mi ipak znamo koliko su nam potrebni ljudi, naši bližnji, naša obitelj, naši prijatelji. I protiv toga prorok ne govori ništa, dapače Riječ Božja često nas upućuje da ljubimo svoje bližnje i da gradimo dobre odnose sa svima. Na osobit način je prijatelj „blago“, kako kaže knjiga Sirahova: “Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita; i tko ga je stekao našao je blago“ (Sir 6,14). Međutim ovdje u današnjem odlomku prorok Jeremija ne kaže ništa protiv prijatelja, ali želi reći da nitko na ovome svijetu, ni muž ženi, ni žena mužu, ni djeca roditeljima ni roditelji djeci, ni prijatelj prijatelju… ne mogu biti ono životno uporište, onaj temelj životne sigurnosti, što pripada samo Bogu. Bog je naša jedina sigurnost, jedini pravi oslonac na kojeg se treba pouzdati. Naša životna zgrada, koju čitav život gradimo, treba imati čvrsti temelj, a to može biti samo Krist. Gospodin je lijepo rekao, kako mudar čovjek gradi kuću na stijeni, ali ako je lud gradi ju na pijesku. I kad dođu nevolje, oluje i različite kušnje, ona kuća koja je na stijeni odoljet će svim udarcima, dok će se kuća koja je bila bez temelja, sagrađena na pijesku, srušiti (Mt 7,24-29). Naš sveti Blaženik je u govoru akademičarima 19.ožujka 1942. rekao: „Ako, dragi akademičari i akademičarke, hoćete izgraditi solidne temelje svojoj ličnoj sreći, ako hoćete izgraditi solidne temelje hrvatskoj narodnoj i državnoj slobodi, sreći i napretku, onda to možete izgraditi samo na jednom temelju. ‘Jer drugoga temelj nitko ne može postaviti osim onoga koji je postavljen, a to je Isus Krist!’ (1Kor 3,11)“
Danas u drugom čitanju slušamo svetoga Pavla kako u svojoj prvoj poslanici poručuje Korinćanima (1Kor 15,12.16-20): „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.“ U našoj vjeri u Krista, koji mora biti temelj našeg ukupnog života, središnje mjesto zauzima vjera u Kristovo uskrsnuće. Tko naime vjeruje u Krista, ništa mu ne bi koristilo da vjeruje samo u njegove riječi, a da s njime ne razgovara u molitvi. A kako će se razgovarati s nekim kojega više nema, tko je umro i samo je osoba pa makar i ne znam kako slavne prošlosti. Ali Krist koji je uskrsnuo, i sada je živ i s nama je. Doduše u otajstvu te ga susrećemo u vjeri a ne u gledanju, ali on je stvarno s nama, prema svojem obećanju: „Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.“ (Mt 28,20)
I naš je sveti Blaženik često propovijedao o Kristovu uskrsnuću. U zagrebačkoj katedrali na Uskrs, 25.travnja 1945.govorio je: „Da je Krist uskrsnuo, svjedoči Crkva Katolička, koja danas u ovom ratnom vrtlogu čitavoga svijeta stoji jedina mirna i nepokolebiva u potpunoj vjeri u pobjedu istine, jer zna da iza nje stoji onaj isti Isus Krist, koji je prije dvije tisuće godina slavno iz groba uskrsnuo.“ Da, Isus Krist uskrsnuli i živi stoji iza svoje Crkve da ju jača, da s njom brodi po olujama ovoga svijeta, živi uskrsnuli Krist pobjednik stoji uz nas, s nama i za nas. On nas vodi i da mi s njime zadobijemo uskrsnuće i vječnost. Bl. Alojzije dodaje svojoj vjeroispovijesti u Kristovo uskrsnuće: „I mi ćemo uskrsnuti. Za to nam jamči uskrsnuće Gospodina Isusa Krista!“
U današnjem evanđelju sveti Luka (Lk 6,17.20-26) donosi Isusova blaženstva. Dok sveti Matej ima osam sveti Luka iznosi samo četiri blaženstva, nakon kojih slijedi i četiri puta „jao“. Isus nam doziva u pamet četiri situacije: biti siromašan, biti gladan, biti žalostan i biti progonjen. Zaista, stanja su to koja ne obećavaju, koje si ni jedan čovjek ne želi. Pa ipak! Gospodin proglašava da su upravo takvi pred Bogom blaženi: oni koji su siromašni, koji su gladni, koji plaču i koje drugi mrze i progone. Očito nije samo to važno, nego treba pogledati što je Isus tome suprotstavio da bismo razumjeli cjelinu što nam je htio reći. Isus suprotstavlja ovim četiri puta „blago“ četiri puta „jao“ i kaže: jao bogatima, jao onima koji su sada siti, onima koji se sada smiju i onima koje ljudi hvale. I obrazlaže: bogati imaju svoju utjehu, siti i veseli su to samo privremeno jer će gladovat i plakati, a i oni koje sada ljudi hvale doživjet će da će ih poput proroka progoniti i ubijati. Zanimljivo, rekli bismo, Isus izvrće, izokreće ljudsko uobičajeno shvaćanje blagoslova i prokletstva. Dok mi ljudi držimo da je blagoslovljen onaj koji je bogat, koji je sit, veseo i kojega svi hvale, on takvima izriče „jao vama!“, a blaženi su siromašni i gladni, i tužni i progonjeni. Zapravo, riječ je opet o poenti koju on traži, o poruci koju time želi poslati slušateljima. U čemu je temelj, u čemu sigurnost, što je ljudska vječna sreća i za čim treba čeznuti da se čovjek ostvari u svojoj punini?
Bogatstvo, ako čovjek ima u njemu svu svoju utjehu, ne može usrećiti čovjekovu dušu koja čezne za duhovnim a ne materijalnim dobrima; jednako i sitost i veselje zemaljsko, ako to nije radost u Bogu, nema trajnosti, kao i ljudska hvala, koja danas jest a sutra se već okreće u mržnju… Što nam poručuje naš bl. Alojzije?
U zagrebačkoj katedrali na svetkovinu Svih svetih 1942. nadbiskup Alojzije je tumačio Isusovo blaženstvo „Blago ožalošćenima jer će se utješiti“ (Mt 5,4) i rekao među ostalim ovo: „Ne naziva dakle Crkva blaženima one koji plaču za izgubljenim bogatstvom. Niti one koji plaču jer su skinuti s vlasti i osramoćeni. Niti one koji plaču jer nemaju više prilike i mogućnosti za dopuštene užitke. Nego naziva blaženima one koji plaču što su Boga uvrijedili, nebo izgubili i pakao zaslužili. One koji plaču za izgubljenom milošću posvećujućom i slavom nebeskom. One koji plaču nad svojim i tuđim grijesima, koji plaču nad tolikim pogibeljima, kojima su okružene neumrle duše. Takve su suze vrijedne svakog poštovanja, takve suze ne mogu ostati bez ploda za one koji ih prolijevaju. Za takve može se doista reći: ‘Blaženi koji se žaloste jer će se utješiti!’… O kad bi čovječanstvo naših dana razumjelo glas Božji! Ali na žalost ono oplakuje gubitak ne nebeskih nego zemaljskih stvari. Ono plače više nad gubitkom imanja negoli nad gubitkom Boga. Više nad nestašicom kruha negoli svetih sakramenata. Više zbog nestašica odijela negoli milosti posvećujuće. Od takve žalosti nema nikakve koristi. Žalost je naime lijek za grijehe, melem koji se lijepi na ranu… Shvatimo dakle pravo glas Božji koji nas opominje. Oplakujmo sramotnu psovku svetoga imena Božjega, koja je već toliko prokletstava donijela čovječanstvu. Oplakujmo onaj strašni nemar ljudi za sv. Misu, za slušanje Riječi Božje!“
Tako je propovijedao naš bl. Alojzije, usred ratnog vihora, on je tješio svoj narod, ali ga i opominjao te pozivao na poslušnost Božjoj riječi.
U svim čitanjima današnje šeste nedjelje kroz godinu (C) govori se o pravom temelju koji trebamo pronaći i na njemu graditi svoj život da bi bio blagoslovljen i postigao svoj konačni cilj. To nisu ni ljudi, to nije ni bogatstvo, ni kruh ni veselje, to nije ni ljudska hvala. To je jedino Krist, koji je uskrsnuo od mrtvih i koji i nas zove u život uskrsnuća.
Naš je sveti Blaženik bio čovjek dubokog poznavanja Riječi Božje koju je neumorno propovijedao i sam živio da bi i od svojih slušatelja zahtijevao da ne samo slušaju nego i žive Riječ Božju.
I za kraj želim vam, braćo i sestre, iznijeti molitvu koju je napisala jedna sestra karmelićanka, a upućena je i Gospodinu i bl. Alojziju:
Gospodine Isuse Kriste, nasiti moju gladnu dušu kruhom ljubavi i po zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca ojačaj moj duh da ne klone u borbama i nevoljama života. Daruj mi milost da se, po uzoru na njega, uvijek u tebe uzdam i u tebi nalazim oslonac djetinjom jednostavnošću i vjerom. Blaženi Alojzije, tebi se utječem i molim te da s tobom žudim za milinom Gospodinova glasa. Čuvaj me svojim zagovorom od bestidnosti grijeha i izmoli mi stidljivost ljubavi. Gospodine, daj mi željeti samo jedno: predano slušati Crkvu i biti tvoj ratnik, tvoj sužanj, Gospodine. Blaženi Alojzije, tebi se molim da i ja zaboravim sebe i više od svega ljubim Gospodina, da budem Kristova luda, luda ljubavi koja se ne boji trpjeti, koja kroz tamnu noć u novi zanos i jače svjetlo ulazi. Gospodine, slaba je i bijedna moja duša, popustljiva i kolebljiva, osnaži moju dušu svojom blagom prisutnošću da ona bude poput Alojzijeve duše, jaka i hrabra, odlučna i nepokolebljiva. Blaženi Alojzije, izmoli mi šutljivu dušu, dušu molitve i rada, dušu skrivenosti i poniznosti, dušu velike ljubavi prema Kristu i Crkvi. Gospodine, tvoj i moj prijatelj, blaženi Alojzije, bio je slab. Ja, tvoj bijedni crvić, još sam slabiji. Ali dobro znam da je njemu, mojemu i tvojemu prijatelju, bila dovoljna samo tvoja milost da bude prejak. I meni je samo tvoja milost dosta, dosta da budem jak. Gospodine, njome me uvedi, zajedno s mojim prijateljem, u prostranstva svojega blaženstva u kojoj ćemo se susresti i zajedno zauvijek ostati, Ti, on i ja, i svi mi. Amen.