Homilija na Stepinčevo u Budaševu 10.2.2022.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Stepinčevo

Budaševo, 10. veljače 2022.

 

Dragi župljani i štovatelji bl. Alojzija Stepinca,

O našem dragom Blaženiku koga danas slavimo možemo razmišljati na više načina. Ove godine, kada smo se u Sisačkoj biskupiji usredotočili na Riječ Božju, mogli bismo posvetiti više misli odnosu našeg bl. Alojzija prema Božjoj Riječi. On je – kako je to dobro uočio p. Celestin Tomić – veoma dobro poznavao Sveto Pismo kojim se obilno koristio u svim svojim propovijedima, govorima i pismima. Dapače, ne samo da ga je poznavao, nego je bio toliko srastao s porukom Pisma da možemo reći kako je bl. Alojzije upravo čovjek Riječi Božje.

On je svoje propovijedi redovito započinjao navodom iz Sv. Pisma, koje on naziva „Knjiga života“, „Počelo života“, „glas svjetla“, „glas Kristov“. Govoreći o Bibliji, rekao je: „SP je drama životnog cilja, prapovijest čovječanstva, filozofija svetaca, zakonik izabranog naroda Božjega. On je skup istina koje su mu potrebne, povelja njegovih prava, riznica njegove nade, bezdan njegovih utjeha. Ono nam govori o Kristu, Sinu Božjemu i o našem otkupljenju.“ Kada je čovjek u teškom iskušenju, on kaže: „U tim časovima bit će vam pisana Božja Riječ, Sveto pismo, utjeha i dat će vam više snage nego sva literatura ovoga svijeta. Nastojte zato u vlastitom interesu udubiti se čitanjem i razmišljanjem u divne ljepote pisane Riječi Božje, Svetog pisma.“

A kada je bio u zatočeništvu u Krašiću 1954. započeo je s biblijskim propovijedima. Napisao je: 50 propovijedi o Knjizi postanka, 75 homilija o Knjizi izlaska, 37 o Knjizi brojeva, a želio je nastaviti i dalje, no započeo je s Levitskim zakonikom, a onda ga je prekinula smrt da dalje nastavi. U svojem citiranju Sv. pisma nadbiskup AS se prvo služio Vulgatom i navodio latinski navode, a poslije 1941. i prijevoda nadbiskupa Ivana ev. Šarića, prenosi biblijske navode prema tom izdanju. Od knjiga NZ najviše je koristio Matejevo evanđelje, Pavlove poslanice i Ivanove spise.

Ne naziva ga uzalud p. Tomić „zaljubljenikom Božje Riječi“.

On nikada ne propovijeda bez oslonca na Sveto Pismo. Tu je majstor poznavanja smisla i dubljeg značenja uvijek aktualne Riječi Božje…

Kao navjestitelj Božje Riječi bl. Alojzije je, možemo to slobodno reći, bio prorok Božji koji Božju Riječ sluša i prenosi svom narodu. Proroci su uvijek beskompromisno naviještali Božje Riječi, ali su zato bili i progonjeni i ubijani, nesmiljeno ih je odbacivao i monarh i narod. Zašto? Jer su pozivali narod na vjernost Bogu koji ih je izveo iz ropstva egipatskoga, a oni su se odvraćali od njega i štovali krive bogove. Nije li i bl. Alojzije naš suvremeni Ilija koji grmi i poziva naš narod na vjernost Kristu, usprkos svih krivih bezbožničkih ideologija? Ali zato ga i progone. Kao što se nije bojao zamjeriti nacizmu i komunizmu, ni danas se ne sviđa novovjekim –izmima koji ga nemilo progone. Zar nije zbog toga i njegova kauza zaustavljena? Zar ga vole mrzitelji istine? I danas ne mogu još uvijek mnogi javno reći što se stvarno događalo za vrijeme njegove nadbiskupske službe jer su dogmatizirane lažne tvrdnje o našoj povijesti.

Nadalje, naš je sveti Blaženik uvjeren kako je poslan boriti se za Krista i njegovo Kraljevstvo na zemlji. To mu je vrhovni cilj, toliko da sebe u svemu zaboravlja i ne misli ni na koje drugo dobro nego na dobro koje može dati samo Krist. On je pravi vojnik Kristov. To je on zahtijevao i od svećenika. Kad je jednom došao bogoslovima rekao im je da trebaju biti samo to: borci Kristovi. O tome dojmljivo piše Ivica Raguž:

„Vi osjećate za prirodu samo kad je lijepa, ali na muci se poznaju junaci. Pjevati kad si žalostan i ljut! Ni kod mene to često ne ide, ali u tom leži sva tajna. Najveća je pobjeda svladati sebe, a to ide polako, ustrajnom vježbom. Kušaj sebi ustegnuti komadić jela kad Ti najbolje prija ili zašutjeti kad plamtiš od ljutine! Dakle vježbaj se u pregaranju i samozataji! Samo orao se diže nebu pod oblake.“ To je naš bl. Stepinac, ratnik koji se stalno uvježbava u askezi i pokori kako bi sebe doveo u red, kako bi ojačao svoju volju koja će slijediti Krista, volju koja će biti spremna podnijeti sve muke i nevolje zbog Isusa Krista. Taj ratnički duh koji je spreman sebe dati za Isusa Krista do kraja Stepinac potvrđuje i u svojem nagovoru prigodom čestitanja imenovanja biskupom 1934.godine: „Moja je nakana i cilj čist. Slijediti nauku križa te bez ikakvog straha braniti katoličku istinu! Pravednost prema onoj – dilexi iustitiam et odi iniquitatem – to je moje načelo.“

„Na tom stanovištu sam stajao i stajat ću i odsad i rušit ću sve što nije vrijedno imena: borac Kristov.“ (I. Raguž, Stepinac 2020, 22-24)

U propovijedi sveučilišnoj mladeži bl. Stepinac kao da sebe opisuje: ‘Karaktera danas treba više nego ikada. Treba nam ljudi koji se neće sagibati ni lijevo ni desno, već prema tome kako puše vjetar, nego ljudi koji će stajati, kako veli riječ – kao klisura, kad navali na njih bura, koji će stajati kano čvrsti hrast kojemu bura može pokidati grane ali će iz čvrstog debla izbijati novi, jači život.’“ Slično govori u drugoj propovijedi: ‘Budimo pravi muževi! Pravi muževi ne sagibaju koljena pred lažnim duhom vremena jer je to sramota! Pravi muževi ne sagibaju koljena pred lažnim duhom vremena jer konačna pobjeda ne pripada njemu nego Bogu. Pravi muževi ne sagibaju koljena pred lažnim duhom vremena jer to traži prava ljubav prema samome sebi i domovini.’

No nikako ne smijemo smetnuti s uma da on nije ratnik ovoga svijeta, on ne vodi rat oružjem ovoga svijeta. To nije ratnik koji poziva na pobune, revolucije, nego Božji ratnik koji se bori za Boga, njemu najdražim sredstvima, a to su molitva i sakramenti. On kaže: ‘I mi vodimo danas rat. Ali rat duhovni za obranu naših katoličkih svetinja, za koje ne trebamo bomba ni bodeža kao boljševici i razni drugi. Naše oružje je prije svega topla molitva Svemogućem Bogu, naše oružje su sveti sakramenti, taj izvor božanske snage. Otuda naša nepobjedivost, otuda naša jakost usprkos svih progona i gonjenja, koja ne mogu razumjeti protivnici, jer ako se može pobijediti čovjeka, ne može se Boga u kom je naša nada.’“ (Ib.,24-26) Autor citirane knjige kaže kako je to „snažna vojnička, muška duhovnost“ koje nam danas nedostaje u Crkvi (ib.,31).

Meni su zanimljive same njegove formulacije, način odnosno stil govora koji odaje uvijek izvanrednu jasnoću i odlučnost. On zna što hoće i to želi svim bićem. On nema dilema niti preispitivanja temeljnih zahtjeva Kristova evanđelja, on ga razumije i slijedi do kraja: “ili jesi ili nisi“ poznata je njegova rečenica koja se odnosi na svećenike, ali može se odnositi i na svakog kršćanina koji bi trebao to biti uvijek do kraja.

Kad je recimo bio zatočen u Krašiću, osobito se naš sveti Blaženik oštro i nepokolebivo borio protiv svećeničkog udruženja, Društva Sv. Ćirila i Metoda koje je osnovao režim da pokori i nadzire katoličko svećenstvo. Hvalio je one biskupe koji su također oštro i odlučno bili protiv toga, poput Dragutina Nežića, a nije bio zadovoljan s onima koji su bili popustljivi prema toj pojavi. Možda je nakon Drugog vatikanskog sabora i obnove Crkve takav militaristički duh u Crkvi pao u zaborav ili potisnut u pozadinu crkvenog navještaja jer svi žele samo ljubavlju i nježnošću, dobrotom i milosrđem naviještati Boga te ga prikazuju više kao dobroćudnog starca a Krista kao prijatelja malenih i onoga koji oprašta grješnicima. Pa ipak Bog je i pravedan i sudac, on je svoga Sina poslao da podnese smrt na križu, što nije nimalo nježan i ugodan događaj nego pun odlučnosti, vojne discipline i hrabrosti. Zapravo, trebali bismo povezivati i jedno i drugo. Možda je naš sveti Blaženik bio tako odlučan i vojnički jasan i čvrst jer su bila takva, surova vremena koja su to od njega tražila, ali on je bio i veoma nježan i drag, samo što je to vješto skrivao. O tome na jednom mjestu u pismu zaručnica Marija Horvat kaže: „Nikada ne bih rekla da je pod onim ledenim oklopom tako topla i srdačna duša, kako je sada pomalo upoznajem. Iz Tvojih riječi struji toplina tako da me sve više pridobivaš za sebe.“ (Ib.,15)

Jesu li i danas nastupila teška vremena i treba li Crkva odlučnosti i spremnosti na borbu, dapače na rat za kršćanska načela i vrijednosti? Doista, kršćanske se svetosti sve više razvodnjavaju, upregnula se sva sila sredstava, ljudi i ideja da porazi Crkvu i promijeni njezino poslanje. Ponegdje se i crkveni čelni ljudi, a i sami vjernici, prilagođavaju tako da se čini da se i odriču svojih kršćanskih načela pa se više niti ne zna što je to kršćansko a što svjetovno, što imamo zastupati mi koji u Krista vjerujemo, a što nudi svijet. Je li moguće da je to postalo toliko slično da vjernike ne možemo više niti razlikovati od ljudi ovoga svijeta koje vode posve ovozemaljska načela? Nije li vrijeme da se probude vjernici i bore se za svoje uvjerenje, da ne dopuste da njima upravljaju oni koji to nisu?

Čini se da će zbog toga naš sveti Blaženik biti sve više aktualan i zanimljiv, jer je borac koji ne odustaje od obrane Božje časti, koji se ne boji za sebe i nema svojih interesa nego brani samo Kristovo evanđelje.

Sveti Pavao kaže: „Ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti da smo u svijetu živjeli osobito prema vama u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti.“

Govor savjesti važan je jer je mjerilo ponašanja svakog čovjeka. Naš je sveti Blaženik izjavio: „Moja je savjest čista.“ Nasljedujmo našeg bl. Alojzija! Premda se i danas osporava njegovo djelovanje mi smo uvjereni da će svi vidjeti da je on s čistim nakanama i mirne savjesti doista uzor svima nama. Mi vjerujemo – kao što sv. Petar kaže – „da oni koji ozloglašavaju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju.“ (1 Pt 3,16) Tako neka bude. Amen.

Pin It on Pinterest