Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Stepinčevo

Budaševo, 10. veljače 2018.

Draga braćo i sestre, župljani ove župe, dragi Siščani i dragi štovatelji bl. Alojzija Stepinca,

Ova je godina – koja je za našu Sisačku biskupiju Godina bl. Alojzija Stepinca – i godina dvaju jubileja vezanih uz našeg dragog Blaženika: 8. svibnja spomenut ćemo se njegove 120. godišnjice rođenja, a 3. listopada o.g. bit će točno 20 godina od njegova proglašenja blaženim.

U pročitanoj Božjoj Riječi čuli smo kako nas Gospodin hrabri da će onaj život svoj sačuvati tko ga izgubi poradi njega i evanđelja… samo ono pšenično zrno rađa novim plodovima koje umire… Tako i u Knjizi mudrosti govori se da pravednik mora trpjeti, no bezbožnim se očima čini da on gubi, ali on je uzvišen pred Bogom i on je u miru.

Tako je upravo i bl. Alojzije Stepinac trpio i morao svoj život žrtvovati jer je bio progonjen poradi evanđelja, on je umro da bi iz njegove žrtve izrasli mnogi plodovi i da bi on zadobio vječni mir i slavu.

O čemu bih želio podijeliti s vama svoje ovogodišnje razmatranje o blagdanu bl. Alojzija Stepinca i njegovoj poruci nama danas? Budući da da je srce njegova hrabrog života, koji je velebno svjedočanstvo ljubavi prema Kristu i prema svakom čovjeku, blaženikom odnos s Bogom koji se posebno odražava u molitvi, progovorit ću o molitvi.

Naime, sav njegov žar, sva njegova zauzetost u pomaganju potrebitih osobito za vrijeme Drugog svjetskog rata, sva njegova ogromna ljubav prema našem hrvatskom narodu i prema svim ljudima, izvirala je iz njegovog susreta s Bogom, iz molitve, tog milog, tihog ali radosnog prijateljevanja koje je on ostvario u  molitvi s Bogom.

Treba odmah reći i kako je on s molitvom povezivao imperativ da kršćani utječu na život u obitelji, u društvu i u svom narodu.

Naš nedavni gost u Sisku, engleski povjesničar dr. Robin Harris napisao je knjigu o bl. Alojziju Stepincu, u kojoj on navodi kako je naš Blaženik bio čovjek radikalnog opredjeljenja za Krista. Upravo iz njegova trajnog odnosa s Bogom proizlazi i njegova hrabrost i njegova spremnost na žrtvu i tolika njegova dobra djela.

A kardinalov biograf Aleksa Benigar opisao je kako je već kao mladić Alojzije bio izvanredno pobožan. Tako je često boravio u crkvi i molio se. Zatim, nakon Prvog svjetskog rata kada se vratio na očevo imanje, često su ga seljani vidjeli kako na kolima sjedi i jednom rukom drži uzde, a drugom prebire krunicu. Pitali su se kakav je to mladić!

I u danima njegova tamnovanja u Lepoglavi velika su utjeha našem Blaženiku bili vjernici, hodočasnici koji su prolazili pokraj kaznionice i tu namjerno jače pjevali marijanske pjesme da bi njemu pokazali da misle na njega i da se za njega mole. Molitva je za njega bila silno važna!

Josip Vraneković, krašićki župnik koji je napisao Dnevnik u kojemu je iz dana u dan – koliko je stigao, otkako je 5. prosinca 1951. u župu Krašić na župni dvor došao nadbiskup Alojzije Stepinac – pratio zasužnjenog Blaženika, premda tu najviše opisuje razgovore, kardinalove posjetitelje i događaje, na mnogo mjesta primjećuje i njegov stav ali još više i njegovu praksu: o molitvi. Imamo lijepih Stepinčevih misli o molitvi, ali i Vranekovićeva svjedočanstva kako je Kardinal molio: adorirao u crkvi pred Presvetim, molio krunicu, poticao da treba moliti za one koji nas mrze i progone…

Tako npr. na dan posvećenja dr. Franje Šepera (21.IX.1954.) za nadbiskupa koadjutora JV bilježi: „Sestre mi kazale, da je Eminencija u vrijeme dok je bila konsekracija, dobar dio vremena proveo u crkvi. Sada mi je jasno, što je u zadnje vrijeme adorirao dan za danom više nego obično.“ (Dnevnik, 347)

Velik dio razgovora u sužanjstvu u Krašiću blaženi Kardinal borio se protiv CMD-a, tj. od države organiziranog udruženja svećenika koje su komunisti zahtijevali ne bi li tako upravljali Crkvom. Mnogo se molio da se ta zaraza zla suzbije i to mu je bilo jako na srcu, naime da svećenici budu slobodni, da ih komunistička vlast ne uzme pod svoje, da ih ne kupi i odvrati tako od biskupa i crkvenog zajedništva. I – uspio je. Evo nekoliko njegovih riječi, kako ih je zapisao njegov vjerni pratilac župnik Vraneković:

„Danas je sastanak CMD-a u Varaždinu. Eminenciju to boli. Po odlasku samo šuti. Kod večere je zamišljen. Brzo se digne od stola i izađe pred kuću. Šeće tu i moli krunicu…“ (ib., 296)

U njegovim se molitvama i riječima očituje velika odlučnost: umrijeti za Božju stvar, ali ne popustiti… (ib., 318-319) Dana 16.VII.1954. Vraneković je zapisao njegove riječi: „Vidim da mi nema dugog boravka ovdje na zemlji. U ruke Božje! Ali dok smo tu, ne popuštamo! Neka budem žrtva, ako je tako volja Božja, samo neka se širi Crkva Božja, neka se dobri Bog smiluje jadnom čovječanstvu, a posebno našem narodu.“ (ib. 329) U sjećanju na svoj dolazak iz Lepoglave u Krašić Kardinal je župniku rekao: „Jedno sam imao pred očima i molio sam Boga dragoga za milost, da ne popustim, da ga ne zatajim, da ga ne izdam!“ (ib., 293)

Također je prisutno uvjerenje da je Bog s nama: „Kad se dragi Bog ne bi smilovao našem narodu, nestalo bi nas kroz nekoliko desetaka godina. Ali se nadam da će kriza sretno proći. Nestalo je župe Zrinj na Kordunu. Preostalo je 600 ljudi iz te župe na životu. Rekao sam im i poručio da se na svaki način vrate na svoja mjesta. Pribičević to nije dao! I opet sam im poručio: čekati, ali kad dođe čas, vratiti se na svoje mjesto!“ (ib., 352)

Bl. Alojzije neprestano misli i moli se za svoj hrvatski narod:

Neprestano bl. Stepinac upućuje na Bogorodicu Djevicu Mariju kojoj se moli i kojoj preporuča svoj narodu koji potiče da se njoj moli… Kaže: „Sve je prolazno i nestalno, a mi ćemo samo i dalje moliti. Krunicu j0š više u ruke, Bog je naša nada. Tu solus Dominus, tu solus Altissimus!“ (ib. 298)

On potiče i da se molimo za neprijatelje. Kaže: „Mi ih ne možemo mrziti, nego se moliti za njih.“ (ib., 330).

Dakako da ga je u teškim trenucima krijepila molitva vjernika. Nakon što su mu župljani 20.VI.1954. priredili u dvorištu nakon mise malo čestitanje o njegovoj 20. obljetnici biskupskog ređenja, župnik mu je s par riječi izrekao čestitku između kojih mu je rekao i ovo: „Mogu doći i teži dani za Vas i Crkvu Božju. Ali i tada, još više računajte na naše molitve.“

Prisjećao se on i molitve svoje majke Barbare, a to je navela i pjesma prigodom spomenute obljetnice, u kojoj su se nalazili i ovi retci: „Tad sreću je dijelila s Tobom /pobožna starica mati; /a danas iz nebeskih dvora /Tvoj lijepi spomen-dan prati. / Njena  je molitva učinila Tebe /slugom Božjeg oltara. /I danas nad Tobom ona bdije /poput Anđela Čuvara.“ (ib., 313).

U svojoj relaciji o blaženikovim krepostima kardinal Tomaš Špidlik je istaknuo upravo njegovu molitvu. On primjećuje da kardinal potiče osobito redovnice i redovnike na molitvu riječima: „Neka dakle ovo divno sredstvo bude neprestano u vašim rukama, da pomognete sebi i svojoj Družbi, da pomognete našem ispaćenom narodu, da ostane vjeran Bogu i Crkvi.“ (14.IV.1956.) (A.V. Stepinac, Pisma iz sužanjstva, XLV) Kardinal kaže: „Ako je meditacija potrebna redovniku unutar četiri samostanska zida, kud više nama svećenicima, koji smo izvrgnuti svim navalama svijeta i po danu i po noći.“ (1.VI.1957.) (ib.) Mogli bismo reći još: ne samo redovnicima i svećenicima, nego i svim vjernicima potrebna je molitva – i to više onima koji su više u pogibelji i u potrebama.

„Ja se usuđujem reći“, piše bl. Alojzije, „da će regeneracija /dakle, obnova – op. VK/ početi onim časom, kad ljudi nauče opet moliti kako treba.“ (7.I.1954.) „Ja vam mogu u svoj iskrenosti duše reći da ne bih po svojim silama izdržao ni jednog dana, da nema molitava milijuna dobrih duša po svemu svijetu, koje mole za progonjenu Crkvu“ (29.X.1953.) Kardinal Špidlik piše o našem Blaženiku: „Kardinal cijeni, vrši i preporučuje uobičajene oblike pobožnosti koje je poprimio u obitelji, sjemeništu i u teologiji: razmatranje, krunicu, duhovne vježbe itd. Ali se osjeća posebna unutarnja toplina, osobito istaknuta kad govori o Euharistiji i o Majci Božjoj.“ (ib., XLVI).

Veliko je bilo njegovo pouzdanje u moć molitve. Znamo kako je svojim vjernicima u dane najvećih nesreća Drugog svjetskog rata preporučio: „Kad vam oduzmu sve, ostat će vam dvije ruke. Njih sklopite na molitvu i bit ćete najjači.“

To je pouka i za sve nas, draga braćo i sestre. Naš sveti Blaženik želi da i u ove naše dane svi mi više molimo, da se molimo za one koji nam čine zlo, da se molimo za naš narod hrvatski, da se ne umorimo u molitvi Majci Božjoj i da nas molitva ispunja i jača i kad je lijepo i kad je teško. On želi da učimo malene moliti i da drugima prenesemo ljepotu molitve, da potičemo i mi, kao što je to činio i on, sve ljude da shvate potrebu i veličinu, moć i snagu molitve.

Kako ćemo odgovoriti na taj poticaj, kako moliti po primjeru i poticaju blaženog Alojzija?

Vidjeli smo, blaženi je Alojzije volio moliti krunicu. Krunica je prelijepi način molitve koji nas, poput molitve srca u kojoj se neprestano ponavlja jedna rečenica – „Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, smiluj se meni grješniku!“ Tako se i u molitvi krunice ponavljaju i nižu Zdravo Marije, ali i s Marijom razmatraju otajstva Kristova života: radosna otajstva, otajstva svjetla, žalosna i slavna otajstva. U tim smo časovima molitve u društvu s Marijom, kako bi rekao papa sv. Ivan Pavao II. (u enc. Rosarium Virginis Mariae), „u školi Marijinoj“ jer s njome kontempliramo, tj. motrimo lice Kristovo.

Nakane naših molitava trebaju biti ne samo za nas osobno, za naše potrebe, sreću i zdravlje, uspjeh i osobni napredak, nego i za naše bližnje, za članove naših obitelji, posebno za obitelji koje se bore za život svoje djece, da se ne boje djece, da pronađu načina kako da podižu djecu, da ne odlaze iz domovine, da imaju posao i da mogu od njega živjeti; molimo i za našu Domovinu. Vidite, naš je Blaženik puno molio i poticao svećenike, redovnike i redovnice, vjernike i sve koje je susretao i kojima je pisao na molitvu za našu Domovinu. Bila mu je na srcu teška sudbina našega naroda koji je mnogo trpio, koji je prolazio kroz razne progone – od srpskih u kraljevini Jugoslaviji, pa u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, sve do komunističkog progona Crkve i ubijanja ljudi i duha naroda… Sve je to njega boljelo i sve je to njega zabrinjavalo; a što je mogao – kad su mu sve uzeli, i službu i čast i slobodu? Mogao se moliti.

Tako i mi. I danas ne nedostaje progona Crkve i našega hrvatskog naroda. Premda imamo već 28 godina slobodnu hrvatsku državu, zadnjih godina u njoj se vjernici ismijavaju, biskupi izruguju i izvrću im se riječi, u državnoj obrazovnoj politici u tzv. kurikulumu ignoriraju se opravdani zahtjevi Crkve, branitelji su poniženi jer ih se sustavno marginalizira, njima – koji su krv svoju prolijevali za ovu državu – čak se miču spomen-ploče zato što to smeta agresorskoj strani… Koja politička korektnost! A o lustraciji, dok je ovakva vlast, možemo samo sanjati: arhivi se otvaraju tako da se mogu dobiti samo oni dokumenti koje dopusti za to stvoreno povjerenstvo, u kojem sjede udbaške monete, zaduženi da bdiju nad tobožnjim nacionalnim interesima… I kad se konačno, nakon 27 godina, pokreće istraga o stvarnim krivcima rata, na primjeru Ovčare, u prikrivanju odgovornosti JNA sudjeluju i srpsko pravosuđe i hrvatski DORH! Pa kako nam onda može biti konačno domovina slobodna?

Nama doista samo Bog može pomoći! I BDM te zagovor bl. Alojzija. Zato s njim molimo Presvetu Bogorodicu:

Zdravo, presveta Djevice i Majko Božja Marijo,

moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske!

Premda nevrijedni da ti služimo, ipak

uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju

izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim

za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda

te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.

Molimo te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskoga Sina

isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov,

pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje

kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivao.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja.

Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri,

da u krilu svete Crkve

provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju

i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog života

da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke.

Amen.