Homilija na središnjem ekumenskom slavlju 2018.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na središnjem ekumenskom slavlju Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Sisačka katedrala, 21. siječnja 2018.

 

Čit.: Izl 15,1-21; 1Kor 7, 29-31; Mk 1,14-20

Poštovani predstavnici naših kršćanskih bratskih Crkava, braćo i sestre,

Ovu svetu Euharistiju na treću nedjelju kroz godinu slavimo s posebnom nakanom i molitvom za jedinstvo svih kršćana.

Ovogodišnja je ekumenska svjetska molitva pod geslom: „Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči“, što je rečenica iz odlomka Knjige Izlaska, koji smo danas čuli kao prvo čitanje. Naime, svake godine jedna zemlja ili krug zemalja bira moto i priprema tekstove za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, koja se odvija svake godine od 18.do 25.siječnja. tako su ove godine geslo i tekstove pripremili kršćani s Karipskih otoka, dakle iz srednje i južne Amerike. Oni su izabrali ovaj odlomak Svetoga pisma iz Knjige izlaska zato što su ti narodi prije otprilike petsto godina doživjeli kolonizatorsko nasilje, porobljavanje te iskorištavanje u kojem se također odvijala i evangelizacija. Premda su Riječ Božju donijeli kolonizatori, oni su u svojem novom robovskom položaju u njoj prepoznali snagu da se Božjom pomoću bore za svoje ljudsko i narodno dostojanstvo, za oslobođenje i pravdu. I to se postepeno sve više ostvarivalo te i oni danas mogu pjevati – zajedno s Mojsijem i Mirjam, te svim Židovima koji su Božjom snagom bili oslobođeni iz egipatskog ropstva ovu pjesmu Gospodinu kojom ga časte kao svoga osloboditelja. Desnica se Božja proslavila, njih je spasila, a Egipćane kaznila. Tako su oslobođeni i Židovi, i narodi Karipskih otoka, a možemo reći i naš hrvatski narod.

Ni jedan čovjek i ni jedan narod nije stvoren da bude rob drugom čovjeku i drugom narodu. To ropsko stanje Bog se sam uključio prevladati da svi ljudi imaju jednako dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. Slobodno možemo reći kako je i naš hrvatski narod živio više stoljeća – poput Izraelskoga – u ropstvu: u Austrougarskoj, u Jugoslaviji… sve dok nije narod na najdemokratskiji način odlučio da želi samostalnu državu. I sam Bog nam je pomogao, izveo nas iz ropstva, s krunicom oko vrata i u ruci, svi mi, i naši branitelji i naši molitelji, izborili smo slobodu. Stoga treba Boga veličati, treba i naš narod zahvaljivati, treba graditi svoju budućnost na tom iskustvu…

Izaijin tekst koji su kršćani s Kariba izabrali za ovogodišnje geslo u cijelosti glasi: „Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči, desnica tvoja, Gospodine, raskomada dušmanina.“ Uvijek je tu s nama neki dušmanin, uvijek su nam na putu neki neprijatelji koji nas žele učiniti robljem, zasužnjiti nas da njima služimo, da ne budemo slobodni… No, mi smo kao kršćani svjesni da je najveći naš neprijatelj đavao, sotona. On neprestano obilazi oko nas, „kao ričući lav tražeći koga da proždre“ (1Pt 5,8). I protiv njega nam se boriti, ne protiv ljudskih dušmana jer svi ljudi mogu neko vrijeme biti u zabludi i protiviti se dobru, ali đavao je trajno u zlu i želi nas zavesti i oboriti u trajnu propast. A kako se protiv njega boriti i tko nas od njega može osloboditi? Isus Krist naš Gospodin pobijedio je đavla, pobijedio je neprijatelja i ubojicu ljudi, lašca od početka. Stoga je potrebno stati uz Isus i njegov križ, na kojem je đavao pobijeđen, i mi smo onda pobjednici i đavao nam ne može nauditi.

Gospodin Isus rekao je Židovima: „Tko god čini grijeh, rob je grijeha…Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.“ (Iv 8,34.36). Ta sloboda nam je potrebna, sloboda od zla i Zloga. Sloboda djece Božje, sloboda da možemo činiti dobro, da možemo opraštati i moliti za oproštenje, sloboda da širimo ljubav Božju prema svima, pa i našim privremenim zemaljskim neprijateljima. Zapravo, imajući u sebi ljubav prema svim ljudima mi i od neprijatelja činimo prijatelje.

U drugom čitanju, braćo i sestre, sveti apostol Pavao Korinćanima ali i svima nama govori kako „prolazi obličje ovoga svijeta“, jer mi stvarno na ovom svijetu živimo kratko vrijeme, te se oni koji nešto i posjeduju, trebaju vladati kao da ne posjeduju… „i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta“. (1Kor 7, 29-31). Ta privremenost života na zemlji najbolje nas upozorava da se trebamo brinuti za vječna a ne za prolazna dobra.

Vječno je dobro sloboda djece Božje jer takvi ćemo se – i samo takvi moći – pojaviti pred licem Božjim. Da bismo postali slobodni, potrebno je da se odriješimo raznih navezanosti, obzira i prizemnih dobara koja nas vežu za zemaljsko. Riječ „slobodan“ i „prost“ znače isto: naime, otud dolazi i riječ „oprost“ i „oproštenje“ – kada drugome opraštamo, mi ga tada odrješujemo, tj. oslobađamo od njegove krivnje i on je slobodan. Leti k’o ptica slobodna… I mi, kada molimo oproštenje i primamo ga, bivamo oslobođeni, odriješeno da prosto tj. slobodno idemo kroz život, neopterećeni teretom krivnje. Tako možemo postati prava braća i sestre u Kristu, i to je put za zbližavanje naših kršćanskih Crkava, naših zajednica – preko pojedinačnih i zajedničkih naših oproštenja odnosno oslobođenja.

Pozdravljam g. Pavla Krešića, predsjednika sinode Evangeličke crkve, koji je predstavnik generalnog vikara iste protestantske Crkve g. Branka Berića, s kojim sam se također čuo prošli tjedan i koji se ispričao jer je morao biti u Hrastinu kod Osijeka na rukopoloženju g. Petra Sena, novog biskupa Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u Hrvatskoj. U ime g. Berića obratit će nam se na kraju slavlja i g. Krešić.

Evangelici i reformirani, dakle, svi kršćani koji su proistekli iz protestantizma obilježavaju od prošle i ove godine 500. obljetnicu Martina Luthera. Ta nas podjela već pola tisućljeća žalosti i njezino obilježavanje je prigoda za međusobno opraštanje i zbližavanje, molitvu i pokoru da nas sve Gospodin obdari oproštenjem i pomirenjem.

Za istinsko pomirenje potrebno je obraćenje. Evanđelje po Marku današnje nedjelje (Mk 1,14-20) poziva nas upravo na to evanđeosko i potpuno obraćenje. Isusova prva propovijed, nakon krštenja na Jordanu, bila je poziv: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«

Metanoia – grčka riječ za obraćenje znači i više negoli naša riječ: mi riječju „obraćenje“ iskazujemo potrebu da učinimo obrat, za na svom životnom putu krenemo u drugom, ispravnom smjeru. Naime, kada putujemo u krivo, potrebno je zauzeti obrnuti pravac. To kazuje naša riječ „obraćenje“. To je važno imati na pameti. Doista, mi svi uvijek nekud putujemo, ali i naš je život jedno veliko putovanje. Međutim da bismo bili na ispravnom putu, potrebno je znati cilj, i prema njemu neprestano korigirati svoj put. Tako da – u slučaju djelomično ili potpuno pogrešnog puta – treba zauzeti novi, obrnuti smjer.

Grčka, naime novozavjetna biblijska riječ za obraćenje „metanoja“, znači više od toga: „promjena mišljenja, promjena života“. Zapravo je za Isusa to, čuli smo, uvjet za ulazak u Kraljevstvo nebesko, tj. susret s njim i ulazak u krug njegovih učenika. On je naime to Kraljevstvo, taj novi život s ljudima, u koji poziva sve nas. Za to pak je potrebno promijeniti se, zauzeti nove, njegove stavove, jednostavno – poći za njim i s njim.

Čuli smo izvještaj kako je Isus pozvao prve učenike: Šimuna i njegova brata Andriju, Jakova i njegova brata Ivana. Jednostavno ih je pozvao: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« I što oni čine? Oni „odmah ostaviše mreže“ odnosno „ostave oca i pođoše za njim“. Ovo je veoma važno: da bi netko pošao za Isusom treba se od svega prijašnjega, čime je vezan, odijeliti. Bila to mreža, tj. posao, bio to otac, tj. ljudi koji su nam bliski. Isus zove na radikalno nasljedovanje.

Tada su moguća čudesa oslobođenja, velikih Božjih djela u našem životu. Zapravo ta se čudesa neprestano događaju, neprestano smo obdareni djelima Božjim koja obogaćuju naš život i o kojima možemo i moramo pred drugima svjedočiti.

A svi smo mi, današnji kršćani – bili pravoslavni, bili protestanti, bili katolici – Isusovi učenici. Pošli smo ne za nekom naukom, ne za nekim idejama niti za nekim običajima, pošli smo za osobom Isusa Krista iz Nazareta, našega Gospodina koji je za nas trpio, bio  mučen, umro i koji je za nas uskrsnuo. Koliko smo bliži njemu, toliko smo bliži jedni drugima, i toliko ćemo biti bolji svjedoci o njemu pred onima koji u njega ne vjeruju. To pak svjedočenje treba biti ne o nekom nauku, o nekoj naučenoj teoriji, nego o njemu i onome što nam je on učinio. Kao Židovi koje je Bog izveo iz ropstva i koji su imali potrebu o tome što su doživjeli pripovijedati.

Desnica se Gospodnja proslavlja kad god mi Krista poslušamo, kad god mi njega slijedimo, kad god mi njega slušamo.

Neka nam on svojim Svetim Duhom pomogne promijeniti misli i srce, zadobiti njegovo oproštenje te zamoliti oproštenje i podariti ga drugima, da bismo bili što bliži njemu, našemu Gospodinu i učitelju, Kristu Isusu. Amen.

Pin It on Pinterest