Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Stepinčevo
Kutinska Slatina, 11. veljače 2018.
/Stepinčevo, 6.nkg, B
Čit.: Lev 13, 1-2.45-46; 1Kor 10, 31 – 11, 1; Mk 1, 40-45
Dragi vjernici,
Danas slavimo i blagdan zaštitnika ove crkve i župe, blaženog Alojzija Stepinca, i dan posvete crkve. K tomu, danas je i 6. nedjelja kroz godinu, čija smo čitanja čuli, ali i dan Gospe Lurdske odnosno Svjetski dan bolesnika. Sve su te teme pred nama, a na prvom mjestu bl. Alojzije.
Kada danas razmišljamo o pročitanoj Božjoj riječi, tada možemo reći sljedeće:
Naš je sveti Blaženik upravo to nastavio, što je već u Starom zavjetu naviješteno, a što je pokazao tako očito naš Gospodin Isus Krist, naime, da je on došao bolesnima, a ne zdravima, da je on poslan grješnicima a ne pravednicima. Guba, o kojoj je riječ u Levitskom zakoniku i u Evanđelju nije bila samo teška zarazna bolest od koje su umirali ljudi u staro vrijeme, nego je i simbol odbačenosti. Naime, onaj koji bi se zarazio bio je prognan iz društva zdravih ljudi, pa je morao živjeti na pustim mjestima, a kada bi došao u susret sa zdravim ljudima morao bi ih zaobilaziti i vikati: „Nečist, nečist!“ da mu zdravi ne bi prilazili. Jednom riječju takvi bolesni ljudi su bili odbačeni, neželjeni, gurnuti u nepostojanje, nebrigu i osuđeni na umiranje bez skrbi zajednice.
To je Isus došao ispraviti. On se brine i za gubave, dapače čisti ih i šalje u Hram svećenicima da ustanove ozdravljenje da bi se opet mogli vratiti u svoje obitelji, u zajednicu zdravih ljudi.
Ali ta je guba, koju odnosi Gospodin Isus kada ozdravlja čovjeka duhovno i tjelesno, danas i ovisnost o drogama, danas je to i bolest AIDS, to su mnoge pojave u društvu koje izoliraju ljude i osamljuju ih od njihovih najbližih. Isusu je stalo do toga da se oni vrate u zajednicu.
Veliko je djelo blaženog Alojzija Stepinca spašavanje progonjenih u vrijeme Drugog svjetskog rata. No, još je značajnije i možda i veće djelo njegova briga za gladnu i iznemoglu, bolesnu i napuštenu djecu iz Bosne koja su u ljeto 1942. dovežena u Sisak, u Jastrebarsko i Zagreb. Tu se radilo o gotovo 12 tisuća djece, najviše siročadi s Kozare. Premda je mnogo djece umrlo, ipak je najveći broj njih spašen i udomljen kod mnogih obitelji. To se ima zahvaliti nadljudskim naporima upravo bl. Alojzija i Zagrebačkog Caritasa, ali i Hrvatskog Crvenog križa i Akciji Diane Budisavljević. Svi su oni surađivali da bi zbrinuli, nahranili, liječili i udomili tu sirotu djecu. Sama D. Budisavljević zapisala je u svojem Dnevniku da ništa ne bi mogla poduzeti bez Alojzija Stepinca. I umjesto da se kardinalu Stepincu i Katoličkoj Crkvi izriče trajna hvala za to humano djelo spašavanja djece od bolesti i gladi, komunistička propaganda ga je proglasila krivim za mučenje i ubijanje te djece. To se dogodilo i s časnim sestrama u Jastrebarskom, kao i sa svećenikom sisačkim katehetom Petrom Žagmeštrom, koji su svi optuženi: blaženi je Alojzije osuđen od komunista, vlč. Žagmeštar je ubijen, a časne sestre su oklevetane i ostale tako do dana današnjega kada opet laži siju neokomunistička pera i branitelji propalog zločinačkog crvenog režima.
Dapače, i aktualni političari odlučuju o tome te naš Sisak proglašavaju logorom, tj. mjestom ubijanja djece, što je notorna povijesno utvrđena laž. Ali – laž se isplatila mnogima tijekom povijesti, ima i jedan narod za koji se poslovično kaže da mu je laž više koristila kroz njegovu povijest negoli sve drugo… i to se na žalost nastavlja.
Međutim, nije toliko problem ni tuđinska laž ni propaganda, pa čak i u UN-u, koliko naše hrvatske izdajice i lašci, tzv. hrvatski političari, hrvatski povjesničari, hrvatski kulturnjaci… Pogledajte samo stravičnu predstavu u zagrebačkom kazalištu Kerempuh, i sve će vam biti jasno. Tamo se – u ime umjetničke slobode – blate pojedine javne osobe, i među njima jedan biskup, što znači i Katolička Crkva u Hrvatskoj; nabija im se svinjska glava umjesto njihove, i na kraju ih se strijelja… i protiv toga nitko ne ustaje, premda to mi svi – i nas 86% katolika – financiramo, jer to kazalište plaća RH i grad Zagreb… Dok s druge strane, kada se na karnevalskoj predstavi spali krnju /odn. fašnika, koji je u jednom mjestu bila slikovnica na kojoj je pisalo „mama + mama“, „tata + tata“, povrijeđena spolna višeslojna manjina diže prašinu ali i kaznenu prijavu… Evo, to je Hrvatska u kojoj danas živimo.
Siguran sam da se za takve „slobode“ nisu borili naši branitelji, nisu ginuli oni koji su svojim životima branili dom i domovinu. I sam sam bio sudionik tih vremena i na prvoj crti s braniteljima pa mi nitko ne može „prodati rog za svijeću“ te si dopuštam to reći iz prve ruke: da, ja znam da se za to nismo borili!
Bili bismo sretniji, i ja se nadam jednog dana da ćemo i mi imati takvu vlast kao što ju imaju danas Mađarska i Poljska, zemlje koje se javno deklariraju kao kršćanske zemlje i koje štite i zakonima i postupcima svoj kršćanski identitet.
Držim da naš narod u tom traženju može učvrstiti i potaknuti upravo bl. Alojzije Stepinac. On je bio ne samo svet čovjek, mučenik za Krista, veliki prijatelj Božji, dobrotvor i humanitarac, nego i prorok i vizionar. On je sve činio da bi zaštitio svoj hrvatski narod. I zato mu to narod nikad zaboraviti neće i ne može, pa dizali se protiv njega svi zlodusi i svi nevjernici, svi mrzitelji Boga i hrvatskog bića, ali – neće uspjeti. Vjerujemo da će uspjeh na kraju biti upravo njegov, Stepinčev. Ali da bi to bilo doista tako, mi smo danas odgovorni: širiti istinu o bl. Alojziju Stepincu, prihvatiti njegove stavove i djelovati u korist pojedinaca, u korist naših hrvatskih katoličkih obitelji, u korist našeg hrvatskog naroda koji je već toliko laži, nasilja i nepravdi pretrpio da je čudo što je uopće opstao. A ne samo da će opstati nego će i dalje napredovati i dapače cvjetati, no, uz jedan uvjet: da svi mi prihvatimo ono što je zastupao i učio, živio i svjedočio naš sveti Blaženik Alojzije Stepinac.
Kao što je, čuli smo, sveti Pavao rekao Korinćanima:
„Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov“, tako nam poručuje i naš sveti Blaženik: kao što sam ja nasljedovao Krista, tako vi nasljedujte mene! To je danas za nas i naš narod jedini pravi put. Ne naziva se bez razloga naša Katolička Crkva u Hrvatskoj – Stepinčeva Crkva. Ona to želi biti, ali ona to – želi li opstati i biti vjerodostojna i nasljedovateljica i propovjednica Krista Gospodina – mora biti!
Kada danas razmišljamo o suvremenoj gubi, valja nam se vratiti na te pogubne pojave u našem današnjem hrvatskom društvu. Mi sigurno ne možemo biti pokretači i voditelji svih događanja, inicijativa i tijekova u našem hrvatskom narodu, ali Crkva Katolička kroz svu svoju povijest u našem je narodu bila čuvarica istine, svjedok prisutnosti i ljubavi Isusa Uskrsnuloga, braniteljica obitelji i života, ona koja je bila uz narod kad je to bilo najteže i koja ga je znala upravo evanđeoskom poukom tješiti, ali i koriti u grijesima i zabludama te voditi pravim putem u budućnost.
Danas mnogi osporavaju Crkvi bilo kakvu društvenu ulogu u Hrvatskoj, kao da bi bilo moguće uopće biti kršćanin a živjeti izvan vremena i prostora, izvan konkretnih tijekova. Zar mislite da naš Gospodin ne vidi naše današnje gube, zamke koje se nameću kako čovjeku pojedincu i obiteljima, tako i čitavom narodu? On dobro prepoznaje zlo i za razliku od mnogih emisara koji dolaze i odlaze, ali kojima nije na srcu dobro ni pojedinca ni naroda, on je zabrinut i željan pomoći, osloboditi, ozdraviti i spasiti. Dobro je to sveti Marko izrazio navodeći Isusovu rečenicu: „Hoću, budi čist!“ To Isus i nama, svakome od nas danas, kaže: Vlado, Andrija, Ilija, Marija, Ana… hoću, budi čist, budi čista, budite čisti! Zna on dobro što je ono što nas uništava i što vreba na nas.
Ali mi ne znamo, ili često iz nekih drugih motiva ne želimo znati, pa dopuštamo svakakvim smutljivcima i varalicama, da nas obilaze i nude nam: instant ozdravljenje, rješenje svih problema, ali jasno ta rješenja dobro naplaćuju i tako pljačkaju narod, a za uzvrat mu ne daju– ništa, dapače, daju mu nove probleme!
Nabrojimo samo neke suvremene „gube“ koje se zamjećuju ili se nameću našem društvu, a to su naši narodni grijesi: teške psovke; pobačaj; alkoholizam i opijanje drogama; međusobne svađe i nesloga čak i braće i članova obitelji koji godinama ne razgovaraju često zbog banalnog razloga; mnogo rastavljenih bračnih drugova čiji je broj u stalnom porastu; izdaje i veleizdaje nacionalnih interesa od najviše pozicioniranih ljudi u narodu; napuštanje domovine i odlazak u inozemstvo; sluganstvo u odnosu prema strancima, odnosno pristanak na diktat stranaca da uredimo zemlju prema njihovim a ne našim potrebama; u zadnje vrijeme izvana nametanje tzv. Istambulske konvencije a iznutra tzv. kurikularne reforme; laži o našoj bližoj i daljnjoj prošlosti; rasprodaja nacionalnih prirodnih bogatstava; dopuštanje otimanja nacionalnih teritorija; pritisci da se odustane od borbe za slobodu i suverenost u vlastitoj zemlji; toleriranje korupcije na svim razinama; nerad i neodgovorno ponašanje prema radnicima; nepoštivanje neradne nedjelje; neodgovorni odnos prema okolišu; političke koalicije po programu nespojivih partnera koji se međutim dobro slažu u istoj strasti da vladaju bez obzira na principe; prisutnost bivših komunističkih vlastodržaca i njihove fizičke i duhovne djece u svim strukturama vlasti, kulture, pravosuđa, znanosti i obrazovanja; nepravedni izborni zakon koji je skrojen tako da ne dopušta svim kandidatima pod jednakim uvjetima sudjelovanje u vlasti… To su sve tako teške pojave, da se društvo može dovesti ne samo u stanje neizlječive bolesti, nego i do agonije i smrti, ne promijene li se i urgentno ne uklone ove naše „rak-rane“, „gube“, bolesti koje, ako potraju, vode u kaos pa potom i u naš nacionalni nestanak i propast.
Isus kaže: „Hoću, budi čist!“ Hoću budi čista, Hrvatska! Budi sveta, budi istinita, budi složna, budi slobodna, budi ponosna!
Danas, kad slavimo blaženog Alojzija, velikog ljubitelja našeg hrvatskog naroda, zamolimo ga da po njegovu zagovoru naša Hrvatska postane zemlja zadovoljnih ljudi, ali prije svega zemlja svetosti, zemlja dobrih ljudi, zemlja u kojoj će se graditi takav sustav u kojem će se poštivati čovjek, život i rad na temeljima vrijednosti naše vjere, na moralu koji počiva na Deset Božjih zapovijedi, na poštivanju dostojanstva svakog čovjeka… Molimo njegov zagovor da budu sretne naše obitelji, da imaju mnogo djece, da otac i majka mogu od svoga rada živjeti i podizati svoju obitelj, da naši mladi budu ponosni na svoju domovinu i da ju ne napuštaju; molimo da ne bude u našoj domovini gube pobačaja, da bude sloge, da nas Bog oslobodi zala prošlosti i da budemo sposobni založiti se svim snagama za ono što je dobro, što ima na zemlji budućnost i u nebu sretnu vječnost.
Blaženi Alojzije, moli za nas! Amen.