Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na šestom danu devetnice uoči Stepinčeva
Krašić, 6. veljače 2022.
Draga braćo biskupi, braćo svećenici, drage sestre redovnice, braćo i sestre štovatelji bl. Alojzija!
Danas su pred nama, na ovom slavlju, tri teme: 5. je nedjelja kroz godinu i poruka njezinih čitanja, bl. Alojzije, 6. je dan devetnice ususret njegovu blagdanu te Dan života koji se slavi uobičajeno prve nedjelje u veljači.
U čitanjima današnje nedjelje prevladava tema duhovnog poziva i odaziva u zvanje Kristovog navjestitelja.
Već starozavjetni prorok Izaija govori o dramatičnosti tog poziva. On u Hramu doživljava susret s triput svetim Bogom. Njegova je prva reakcija strah: »Jao meni, propadoh jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!« On se dakle ne smatra dostojnim, on se boji i želi uzmaknuti. Međutim, Bog sam ga čini dostojnim, šalje mu anđela koji mu dodiruje usne i čisti ih te on može na kraju, nakon Božjeg pitanja: »Koga da pošaljem? I tko će nam poći?« reći: »Evo me, mene pošalji!«
Slično je i u evanđelju, kada Isus poziva svoje prve učenike. Nakon propovijedi iz Petrove lađe on traži od svojih učenika, koji su bili priprosti ribari, da izvezu lađu na pučinu i bace mreže za lov. Petar i njegovi drugovi ribari uvjeravaju ga da su se svu noć uzalud trudili i da tu nema riba, ali – kaže Petar: „na tvoju riječ bacit ću mreže“. I ulovili su čudesno mnogo riba, tako da je Petar preneražen i on moli Učitelja da ode od njega jer osjeća njegovu svetost i veličinu, a zna ujedno svoju malenost i nedostojnost: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Ali Isus je upravo te ribare odabrao i ne da se odvratiti Petrovom izjavom nego mu kaže: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« I što je najvažnije, odlomak evanđelja završava izvješćem, kako „oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.“ Simpatično je kako se Petar iskreno priznaje nedostojnim, a čini se da Isusa baš ta iskrenost privlači i on ne odustaje nego baš njega želi za svoga apostola.
I sveti Pavao u poslanici Korinćanima ispovijeda svoju nedostojnost. Nabraja kako se Uskrsnuli Gospodin ukazivao Petru, pa apostolima, velikom broju svjedoka, Jakovu i – kaže – „najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom.“ Kako je to lijepo rečeno! Zašto? Jer je istinito. Jer je Pavao doista samo Božjom milošću postao apostol, on koji je progonio Crkvu Kristovu.
Tako bismo mogli reći da je i naš sveti Blaženik, kardinal Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i mučenik, bio pozvan najprije za svećenika, a potom i za biskupa, i da se svaki puta opirao – jer je znao da nije dostojan. Nakon gimnazije i Prvog svjetskog rata, u kojem je morao sudjelovati, nije želio nastaviti put prema svećeništvu jer su ga sablaznili neki svećenici pa je prvo pošao na fakultet agronomije, da bi i to ostavio i jednostavno se vratio na očevo imanje želeći se posvetiti radu na zemlji i očevom imanju. Dugo je mislio da je to najbolje za njega jer se bojao da neće odgovoriti na Božja očekivanja da bude svet svećenik, a to je želio. Otkrio ga je dr. Lončarić koji je u časopisu Sacerdos Christi o njemu pisao kao o mladiću koji ima pravi duhovni poziv ali se boji pa je pozvao čitatelje da se mole za njega da smogne snage i krene putem svećeništva. Ni zaruke s Marijom Horvat nisu uspjele i sve je Gospodin vodio u njegovu životu tako da se na kraju odazvao te krenuo na studij u Rim pripremiti se za svećenika. I nakon što se vratio iz Rima postao nadbiskupov ceremonijar, a stari nadbiskup uzalud tražio svoga nasljednika, čije su kandidate odbacivali bilo kralj bilo njegovi suradnici, nadbiskup je našao upravo u Alojziju dobrog nasljednika. Međutim kada je to on čuo, bacio se na koljena i sa suzama je molio starog nadbiskupa Antuna Bauera da to ne čini, jer on toga nije dostojan. Kada je ipak imenovan i došao se predstaviti Prvostolnom Kaptolu, kanonicima je otprilike rekao kako bi, prema učenju ascetike, križ Kristov trebalo nositi „patienter, libenter et ardenter – strpljivo, rado i gorljivo“, a on još nije naučio to činiti ni patienter a kamoli ardenter. Ipak, Gospodin ga je vodio te je u njegovoj školi dobro napredovao i uspijevao sve više nositi svoj križ, koji je postao križ čitave hrvatske nacije, nositi ga po Božjoj volji. I još ga i danas za nas nosi kad mu tolike zapreke stavljaju na put, ozloglašavaju njegov glas svetosti. Ipak, premda to i dalje čine neprijatelji svete Crkve, mi ovdje i ovih dana uz njegov blagdan, spomen njegove svete smrti, svjedočimo vox populi, ono što se naziva fama sanctitatis – uvjerenje Božjeg puka o njegovoj svetosti.
Mogli bismo reći da je bitni sadržaj naviještanja Kristovih učenika od Petra do Alojzija i do kraja svijeta -Isusovo uskrsnuće. To propovijeda i sv. Pavao. Ali to propovijedaju i svi apostoli i biskupi i svećenici i đakoni – do dana današnjega i do kraja svijeta. Ta pak poruka u biti je navještaj da će na kraju, usprkos mnogih patnji i nepravdi, mnogih križeva i poniženja, pobijediti Krist i oni koji su njegovi! To će se dogoditi ne samo s kauzom našeg svetog Blaženika, nego to će se dogoditi i s poviješću naše Crkve i naroda. Ako smo Kristovi, tada naša perspektiva ne može biti ništa drugo nego – konačna pobjeda, uskrsnuće i vječnost!
Danas je i Dan života. U svojoj poruci za ovogodišnji Dan života predsjednik tog vijeća HBK poručuje: Osobe s invaliditetom su dar, blagoslov i obogaćenje za obitelj, Crkvu i društvo. Ovo je poruka za ovogodišnji Dan života u »Godini obitelji Amoris laetitia« za koju je Dikasterij za laike, obitelji i život Svete Stolice objavio videozapise u kojima osobe s invaliditetom svjedoče različite načine na koje obogaćuju crkvenu zajednicu i sudjeluju u evangelizacijskom poslanju Crkve.
I naš nas sveti Blaženik potiče na brigu i posebnu ljubav za one koji su u bilo čemu u životu prikraćeni. On se osobito u svojoj biskupskoj službi brinuo za židovske izbjeglice, već prije Drugog svjetskog rata osnovavši u Zagrebu … što je nastavio i za vrijeme rata spašavajući mnoge Židove od smrtne opasnosti – o čemu svjedoči na osobit način knjiga „Kad hrabrost nadvlada“ američke Židovke Esther Gitman; također se brinuo za svu siročad, djecu koja su ostala bez roditelja tijekom ratnih zbivanja u NDH. Bila su to i hrvatska, ali i srpska djeca. I moj Sisak bio je domaćin takvim izbjeglicama koje se na četiri mjesta u gradu zbrinjavalo, i tu je prednjačila upravo Crkva, a na poticaj upravo nadbiskupa Alojzija.
On o tim događajima govori u Vranekovićevom dnevniku. Na str. 240 pod nadnevkom od 21.XII.1953. čitamo zapis župnika Josipa Vranekovića koji prenosi Kardinalove riječi: „Dobio sam pismo od ‘Seke’. To je sada djevojka od 18 godina. Roditelji su joj pravoslavci. Kao dijete bila je među onih 7.000 djece, što smo ih zaštitili… Koliko ih je tako spašeno. One će svjedočiti protiv ovih nesretnika koji izvrću istinu. Zaštitili smo, što nam je i dužnost, ovu jadnu dječicu, a ovi, da smo ih ubijali…!“
Tko to izvrće istinu? Sam bl. Alojzije kaže: „ovi nesretnici“. Tko su oni? Na žalost bili su to njegovi tužitelji i suci koji su ga nevina osudili na 16-godišnju robiju. Bili su to oni tada, ali i danas postoje oni koji izvrću istinu, koji umjesto da priznaju istinu i očituju ju puni zahvalnosti prema njemu i Katoličkoj Crkvi, oni govore kako su Hrvati imali logore za ubijanje djece, kako su katolici ubijali srpsku djecu u Drugom svjetskom ratu, kako je i sam nadbiskup Alojzije kriv za to jer to nije spriječio i da je na to poticao. Kad god mislim na to, sjetim se spomenika koji je bio postavljen u Vrginmostu kroz vrijeme SFRJ i na kojem je prikazan Alojzije Stepinac kako drži u jednoj ruci dijete a u drugoj ruci nož!
Takva propaganda laži dovela je i do Bele Crkve i prikaza našeg Blaženika na jednoj freski u jednoj pravoslavnoj crkvi u paklu. Takva propaganda zaustavila je kanonizaciju našeg Blaženika i još uvijek iznosi neistine i ne miri se s istinom. Ali mi znamo tko je „otac laži“ i da je on osuđen na propast. Jer naš Gospodin Isus pobijedio je tog „ubojicu ljudi od početka“. U knjizi Otkrivenja Gospodin sam objavljuje: „Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova. Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim. Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva: nisu ljubili života svoga sve do smrti. Zato veselite se, nebesa, i svi nebesnici!“ (Otk 12,10-12)
Poziv je to i nama, braćo i sestre, štovatelji blaženog Alojzija Stepinca, da se veselimo jer pripadamo nebu. Mi smo ti „nebesnici“ ako smo Kristovi. A đavao je pobijeđen krvlju Kristovom na križu, njegovom žrtvom i ljubavlju. Ali i svjedočanstvo svetih koji nisu ljubili svoga života nego su ga bili spremni položiti za braću. Upravo je to naš sveti Blaženik koji je svoj križ i svoju žrtvu sjedinio s Kristovom, zbog čega je đavao pobijeđen pa premda još uznemiruje svojim lažima ljude i vara one koji ljube istinu, on je zbačen. Doći će uskoro taj čas kada će i hrvatski narod klicati i radovati se zbog pobjede istine o blaženom Alojziju, za kojega je sadašnji naš nuncij rekao da ga hrvatski narod voli najviše od svih svojih svetaca. Mrzitelji istine će ustuknuti i morati priznati da je u njemu zasjala najveća ljubav, ljubav Božja koja pobjeđuje svako zlo, laž i grijeh.
Molimo Gospodina da pobijedi Istina! Molimo da naš blaženi Alojzije bude uskoro ovjenčan vijencem svetosti od Crkve za koju je on dao svoj život. Blaženi Alojzije, ljubitelju istine, branitelju siročadi i zaštitniče naš, moli za nas! Amen.