Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Stepinčevo – Svetac kršćanske nade/II.
Budaševo, 10. veljače 2025.
Dragi vjernici,
Vi znate da je ova godina Jubilejska godina koju je Sveti otac stavio pod ime „hodočašće nade“. Jubilejska je i od smrti našeg svetog Blaženika: on je preminuo na današnji dan prije točno 65 godina.
Kada sam nedavno predstavljao knjigu kardinala Josipa Bozanić „Alojzije Stepinac – žrtva za budućnost“ otkrio sam lijepu poveznicu kardinala Stepinca i jubilejske godine nade, koju upravo proživljavamo.
Kardinal Bozanić kaže: „Mučenik bl. Alojzije Stepinac učitelj je i uzor naše nade. Sav uronjen u Boga, nošen vjerom, nadom i ljubavlju on je postao prorok budućih vremena. On nas i danas uči kako staviti pouzdanje u Boga, kako se u ovom životu potpuno nasloniti na Božje obećanje koje ne razočarava.“ (Nav. dj., 78)
Jednom je bl. Alojzije ispričao jednu zgodu iz života svetoga Ambrozija. Jednom se on svratio u neku kuću, zajedno s pratiocem, da tu prenoće. Domaćin mu se pohvalio da on ne zna što je križ. Ambrozije je smjesta ustao i rekao svom pratiocu: ‘Bježimo odavde, jer ovdje nema Boga!’
Doista je neobično ako u životu ne postoji križ, ako ne postoji trpljenje i ako mislimo da je to Božji put. Ne! Upravo Kristov križ u središtu je kršćanske nade.
„Ave crux, spes unica – zdravo, križu, nado jedina!“ zaziv je u himnu na blagdan Uzvišenja Svetog Križa. Doista je u križu Kristovom naša nada. Bez križa Gospodin ne bi uskrsnuo, a uskrsnuće je temelj svake ljudske nade koja se ispunja, obećanje koje se ostvaruje, naviješten život koji ni smrt ne može pobijediti.
Kardinal Bozanić spominje kako je milanski nadbiskup kardinal Giovanni Battista Montini, kasniji papa Pavao VI., dva dana nakon smrti kardinala Stepinca tj. 12.veljače 1960., održao govor članovima Katoličke akcije koji je završio: „Stepinac neka nas uči! Neka nas uči pouzdanju i dobroti!“ (Nav. dj., 199)
„Kršćanska nada je ukorijenjena u tome da je naizgled pobijeđeni postao pobjednikom; bijednik je nadjačao moćnike; zatočenik je postao znak slobode, a onaj koji je smrću trebao biti uklonjen iz svijeta, taj živi i prethodi čovjeku na ovozemaljskim putovima.“ (ib.)
U nedavno objavljenoj knjizi dr. Gordana Akrapa “Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZNA-e” autor ističe kako je za vrijeme Drugog svjetskog rata zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio meta napada i nacističke tajne službe Gestapo i komunističke OZNA-e. Prema tim izvješćima, nadbiskupa Stepinca je kanila zatvoriti već tijekom rata ustaška vlast, kako dokazuju dokumenti Gestapoa, a poslije rata ga je kanila ubiti ili svakako optužiti za ratne zločine i baciti u zatvor komunistička vlast, kako svjedoče dokumenti OZNA-e. Ova posljednja je to i učinila i što je najgore, nije nikako htjela dopustiti da živ iziđe iz zatvora pa ga je sustavno trovala. Dokazi o trovanju u zatvoru Lepoglavi doneseni su na njegovoj obdukciji poslije smrti.
“Gestapo ga je uvrstio na popis osoba koje je trebalo uhititi nakon preuzimanja vlasti u Zagrebu. Pokušali su ga brojnim prijetnjama i aktivnostima diskreditirati te slomiti njegov otpor totalitarizmu. Crkveni vrh je u to vrijeme od sigurnih progona spasila samo činjenica da tadašnje vlasti nisu htjele riskirati otvoreni sukob s Vatikanom, koji bi za posljedicu imao potpuno okretanje naroda protiv te vlasti “, piše Akrap.
Dokumenti OZNA-e “jasno i nedvosmisleno pokazuju da bi se i Josip Broz Tito i Partija sasvim drugačije odnosili prema bl. Stepincu da je pristao na njegov zahtjev za odvajanjem Katoličke crkve u Jugoslaviji od Vatikana. Da se to dogodilo, Tito i Partija slavili bi Stepinca, veličali bi njegova istinska junačka djela kad je u vrijeme ustaškog terora spašavao živote brojnim osobama, bez obzira na njihovu drugačiju vjeru ili narodnost, izlažući time i sebe i svoje suradnike progonu ustaša, nacista i fašista“ – piše Akrap.
Tako postaje još jasnije da naš sveti Blaženik nije bio omiljen ni jednoj ni drugoj totalitarističkoj vlasti koje su ga se htjele riješiti, jer im je smetao. No, time se pokazuje da je upravo on bio u pravu, a ne ove ekstremne ideologije koje su u smrt odvele milijune ljudi.
U kolopletu smrti i opće nesigurnosti ne samo za mir i životne uvjete, nego i za goli život, Stepinčevo pouzdanje u Boga unosilo je u ljude nadu. I zato ga s pravom smatramo učiteljem i uzorom kršćanske nade.
Papa sv. Ivan Pavao II. već je 1999. u Rimu okupio biskupe Europe koji su raspravljali na temu: „Ima li Europa nade?“ U svom završnom dokumentu izjavili su: ima! Usprkos mnogim teškoćama, usprkos velikim i mnogim prijetnjama koje guše nadu današnjem čovjeku, mi tvrdimo: Europa ima nade! A ta nada ima ime: zove se Isus Krist. Tako prema biskupima Europe mi kršćani trebamo svijetu naviještati evanđelje nade. O tome govori papa Ivan Pavao II. u enciklici Crkva u Europi“ iz 2003. godine. Papa u tom dokumentu poistovjećuje navještaj Krista s navještajem nade. To je govor o budućnosti o kojoj govori i nada.
Pokret koji je pobudio Isus Krist i koji su pronijeli njegovi apostoli po tada čitavom svijetu i nastavili njihovi učenici doista do nakraj zemlje mogli bismo prozvati podizanjem nade čitavom čovječanstvu. Kršćanstvo se širi upravo poslije Isusove smrti i propovijeda da je Krist pobijedio smrt, da je i svakome koji njega slijedi otvorio put vječnog života.
Prvotna nada koju je u ljudima probudio Isus sastoji se u tome da su ljudi u njegovoj sudbini prepoznali svoju sudbinu. Često se naime događa da ni jedna ljudska institucija nije sposobna zaštititi malog čovjeka. On kao da postaje igračka moćnika koji se često, umjesto brige za male ljude, bave sobom i obranom vlastitih povlastica. Čovjeka pojedinca, a ponekad i čitave skupine, događaji tako jednostavno satiru, guše i uništavaju. Čovjek jednostavno nije kadar ovladati njima, oni ga nadilaze. Stoga čovjeka zahvaća osjećaj nemoći i besmisla. A Isus upravo u takvim situacijama pokazuje svoju nadmoć. On prihvaća sudbinu malog čovjeka i nadvladava ju. Unosi u svaku životnu situaciju novi smisao kad govori o ljubavi, o ljubavi koja daje život za druge i to dobrovoljno.
Čitanja koja se danas čitaju, na blagdan svetog blaženika Alojzija Stepinca govore o mučeništvu i smislu života koji nadvladava smrt i kada se život gubi radi Kraljevstva nebeskoga.
Knjiga mudrosti (Mudr 3, 1‐9) govori o Božjoj zaštiti onih koje Pismo naziva pravednicima: „Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru, i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru.“ Sveti pisac kaže da su za malo muka „zadobili dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni.“ To su upravo riječi primjenjive na našeg svetog blaženika Alojzija koji je prividno, za bezbožničke oči bio ponižen, osuđen, utamničen i ubijen, ali je u Božjim očima postao pravednik jer je vršio Božju volju i svladao sve kušnje. Ostao je vjeran Bogu i Crkvi i zato je zavrijedio primiti nagradu vječnog života.
Čitanje Druge poslanice Korinćanima svetoga Pavla apostola (2Kor 1, 3‐7. 8b‐9.12) donosi nam apostolovu pohvalu Bogu: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog. Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša.“ I nastavlja apostol: „tako je stamena nada naša o vama jer znamo: kao što ste zajedničari patnja tako ste i utjehe.“ I Pavao još dodaje: „Ovo je naša slava: svjedočansto naše savjesti da smo u svijetu živjeli ‐ osobito prema vama – u svetosti i iskrenosti Božjoj“.
Ovdje su povezane tri teme: patnja, nada i savjest. Patnje imaju utjehu u Kristu koji je za nas trpio i ostavio nam primjer prihvaćanja Božje volje i kad treba prihvatiti trpljenje i križ. Bl. Alojzije to je znao i činio, po primjeru Isusovu i on je trpio ali i proslavljen primio vječnu nagradu. Nada koju spominje Apostol odnosi se na Korinćane, apostol se nada da su oni svjesni da su on i njegovi suradnici sve činili za njih i da nisu bili pristrani, nego su se potpuno, bez interesa posvetili propovijedanju Riječi. A savjest im je čista jer nisu ništa propustili učiniti što su trebali. Tako je i bl. Alojzije mogao reći na montiranom sudu da je njegova savjest čista. Učinio je sve što je mogao učiniti.
No, to njegovim tužiteljima, i onima 1946. i ovima danas, nije dovoljno. Mrzili su Krista pa mrze i sve koji su njegovi, i tada i u vrijeme bl. Alojzija, i danas.
Međutim, pšenično zrno premda mora umrijeti daje veliki urod, kaže Isus (Iv 12, 23 ‐ 28) Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!ʺ
Gospodin Isus bio je svjestan da je došao čas kada će biti predan. On taj čas naziva časom svoje proslave. Znao je naime da je njegov zemaljski život poput pšeničnog zrna koje se mora položiti u zemlju i umrijeti da bi donijelo obilat rod. Isusova pouka: „tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ aktualna je za sva vremena: ne može se ovozemaljski život sačuvati zauvijek, njega ćemo kad – tad izgubiti. Zato je dobro da znamo kako je vječan samo nebeski život, koji zavrijede oni koji svoj život dobrovoljno polažu za svoje prijatelje.
To je učinio Gospodin Isus, to su učinili i njegovi apostoli, toliki sveci i mučenici kroz povijest. Među njima najčasnije mjesto u našem narodu ima bl. Alojzije kojeg danas slavimo, na spomen njegove svete smrti.
Sveti blaženiče Alojzije, uzore kršćanske utjehe te učitelju i nositelju naše nade, moli za nas i vodi nas putem u vječnu radost. Amen.