Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na središnjem slavlju Molitvene osmine za jedinstvo kršćana
Crkva sv. Antuna Padovanskog, Donji Vukojevac, 19. siječnja 2025.
Poštovani i dragi gosp. Branko Beriću, biskupe Evangeličke crkve u RH, dragi župniče Branimire Motočiću, dragi vjernici,
Danas je Druga nedjelja kroz godinu i čuli smo čitanja Riječi Božje današnjega dana, koja govore o prvom Isusovom čudu u Kani Galilejskoj (Iv 2,1-12). Gospodin nas sve želi obradovati i uvjeriti da smo mi Božja milina, da smo mi Bogu dragi jer on nas je sebi uzeo kao svoju dragu nevjestu s kojom se oženio te više nismo sami, on se brine o nama (Iz 62,1-5). Sveti Pavao pak nas u Prvoj poslanici Korinćanima (1Kor 12,4-11) ohrabruje da Bog svakome daje svoj dar Duha: „Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist.“
I za stanje podijeljenosti među kršćanima mogli bismo to primijeniti: različiti su kršćani, ali svi imaju neki dar Duha Svetoga. No, svaki bi se dar Božji trebao upotrebljavati za zajedničku korist.
Ovogodišnja Molitvena osmina za jedinstvo kršćana ima moto: „Vjeruješ li ovo?“ Riječ je o Isusovom pitanju koje je on uputio Marti kada je njezin brat Lazar umro… Pitanje je to, jesmo li mi svjesni da je Krist i nama otvorio vječni život, život uskrsnuća…
S Martom i Marijom trebamo i mi odgovoriti: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Ova vjera u uskrsnuće temelj je našega jedinstva…
I mi katolici, i pravoslavni, i evangelici /protestanti… svi mi vjerujemo u uskrsnuće… i to nas povezuje…
Marija je poslužiteljima na svadbi u Kani rekla: »Što god vam rekne, učinite!« Rekla je to misleći da se Isusu treba u svemu pokoriti, sve činiti što on traži. Od poslužitelja je Isus tražio da napune posude vodom. Od nas traži da i sudjelujemo u njegovim djelima doprinosom koji nam se možda čini neznatnim i beznačajnim, no to Gospodin može blagosloviti i od toga će biti koristi, i to za druge.
Naša vjera u Krista – a 1.700 godina je od Nicejskog sabora gdje je ustanovljeno Vjerovanje u Isusa Krista, Sina Božjega koji je „istobitan Ocu“ – vjernost je njegovoj riječi. A Gospodin Isus nas potiče da vjerujemo njega jer to znači vjerovati u život, i tako nikada nećemo umrijeti. Smrt nas sve plaši, ali nas povjerenje u Isusa spašava. I to je vjera koju dijele svi kršćani, bez obzira u kojoj Crkvi bili.
Molimo Gospodina da ojača našu vjeru, da bismo živjeli i svjedočili svoju radost života i time pouzdanje stavili u Njega jer samo nam on, koji nam je darovao život, može taj život sačuvati i darovati nam vječnost.
Gledajući na naš ljudski život, koji započinje začećem i završava smrću, svjesni smo njegove prolaznosti. Kroz čitavu povijest čovječanstva ljudi su pokušavali produljiti ljudski vijek, medicina je danas uspjela nekoliko godina produžiti život, međutim nema lijeka za smrt, nitko ju ne može izbjeći, svi su ljudi smrtni i moraju jednog dana završiti svoj zemaljski životni put i otići.
Umjesto da ljudi poboljšaju svoj zemaljski život, oni ga pokušavaju zadržati, a Isus je rekao: „Tko želi svoj život sačuvati, izgubit će ga, a tko izgubi ovaj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ (Iv 12,25) Inačice ovog teksta su: kod evanđeliste Mateja i Marka Gospodin kaže da onaj tko izgubi svoj život „poradi mene“ (Mt 16,25) odnosno „poradi mene i evanđelja“ taj će ga naći odnosno spasiti (Mk 8,35). Zna Isus da je nemoguće na zemlji svoj život zauvijek sačuvati, no život se može sačuvati za vječnost ako ga se izgubi odnosno istroši ne za sebe nego za Isusa, za njegovo evanđelje, a to znači za druge ljude, iz nesebičnosti žrtvujući ga za bližnje. On je sam rekao: „Veće ljubavi nitko nema od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15,13)
Upravo je to Isus učinio za sve nas, nazivajući nas svojim prijateljima, kada je žrtvovao sebe i svoj život na križu da nam posvjedoči najveću Božju ljubav.
Tako s teme života neminovno dolazimo do teme ljubavi. Bez ljubavi život nema smisla, a ljubavlju za prijatelje naš život dobiva vječni smisao.
Molimo Gospodina da nas ispuni tom žrtvenom ljubavlju, ljubavlju za druge koji su potrebiti naše pomoći, ljubavlju za svakog čovjeka, da bismo bili dostojni nagrade vječnog života koji on daje onima koji nisu živjeli na zemlji sebično već su život istrošili za bližnje.
„Vjeruješ li ovo?“ – pitanje je na koje svatko od nas mora odgovoriti, i to ne samo riječima nego sveukupnim životom.
Isuse, Ti budi središte našega života i pomozi nam da u vjeri u Tebe ustrajemo jer Ti si jedini uskrsnuće i život i mi Tebi vjerujemo i u Tebe se uzdamo. Amen.