Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na sprovodnoj misi Marijana Kovača, oca s. Valerije Kovač

Zavelim kod Posušja, 25. veljače 2023. godine

Draga braćo i sestre!

Najprije bih želio izraziti sućut u ime mjesnog biskupa mons. Petra Palića kojega sam čuo i koji mi je dao zadaću da s. Valeriji, njezinu bratu i sestri i rodbini prenesem njegovu sućut i molitvu.

Tu je s. Valerija koja je profesorica dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i koja je članica i moga Vijeća za nauk vjere u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (u kojemu je i profesor Mladen Parlov koji je ovdje s nama), a onda i članica Hrvatskoga mariološkog instituta, (s nama je i njegov član fra Gabro Mioč), u kojemu je prošle godine sudjelovala u organizaciji mariološkog simpozija u Međugorju. Ona proučava antropologiju. Netko bi rekao: „Što je to kršćanska antropologija?“ Pitamo se: „Što je čovjek?“ Kada se ovako susretnemo sa smrću, kada nam netko naš blizak i drag ode s ovog svijeta, onda se pitamo: „Što je čovjek?“ On je kao prašina, prah – nedavno smo se prošli tjedan posipali pepelom da bismo rekli da je čovjek prah i pepeo. Za ljudske oči doista je tako. Prolazi kao cvijet ili usahne kao trava; danas jest sutra nije kaže psalam, ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Ali, u Božjim očima čovjek je velik jer je dijete Božje, jer ga je Bog želio da bude uz njega, i da mu pripremi, ne samo na zemlji život dostojan čovjeka, nego da mu otvori vrata svoga raja i da mu u njemu dadne stanove, kako je gospodin Isus rekao: „u Oca moga ima mnogo stanova“.

Čuli smo u prvom čitanju iz Poslanice Rimljanima – meni je ovo čitanje osobito drago i baš kada su sprovodi – u kojem sveti Pavao govori o novom životu: „Hodite u novosti života“ i povezuje krštenje sa smrću i uskrsnućem Kristovim. I kaže: „Kao što smo se mi po krštenju uronili u vodu, umro je naš stari život, stari čovjek, ali je uskrisio na novi život onda kada se podigao iz vode.“ To je slika od početka, evo od samoga Isusa Krista za čovjekovo preporođenje. I možemo reći, za nas kršćane smrt nije tada kada izdahnemo posljednji izdah i kada naše tijelo završi svoj zemaljski hod. Nego za nas kršćane smrt je već kada smo se krstili. To je već početak novoga života, to jest umiremo starom grješnom životu i rađamo se za novi Božji život. I zato kaže sveti Pavao: „Hodite u novosti života!“ Ta novost života je uskrsnuće, život vječni koji započinje na zemlji, ako čovjek živi svoje krštenje – ako je svjestan da je postao dijete Božje, da nije on tu bez ikakvoga plana i bez Božje volje, nego da je ljubljeno dijete Božje. Jedan teolog kaže da je najveći grijeh čovjeka današnjice što je zaboravio da je on ljubljeno dijete Božje. Ono što je Isus doživio na času svoga krštenja, da se otvorilo nebo i Otac nebeski rekao: „Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina“: to smo svi mi, Božja djeca, sinovi i kćeri Božje – to bismo trebali sebi svaki dan ponavljati, i da smo vrijedni, da nas Bog voli, da nismo na ovom svijetu zalutali ili bez smisla. Bog je s nama da nam dadne novi živo, a novi život je upravo s Bogom, da njega ljubimo, da njemu služimo, da tako činimo dobro svojim bližnjima. I tada počinje taj novi život u nama.

Sveti Ivan evanđelist zapisao je Isusove riječi o tome da je ljudski život poput pšeničnog zrna. Inače ima različitih usporedbi pa se čovjekov život uspoređuje kao proljeće – to je mladost, pa je onda ljeto – to je zrelost, pa dođe jesen života kada se stari i kada se čovjek oprašta, i na kraju zima – to jest smrt koja odnosi čovjeka. Takve slike iz prirode se upotrebljavaju za ljudski život. Isus pak nije upotrijebio takve slike, nego je rekao da je čovjekov život poput zrna. To zrno se mora staviti u zemlju da iz njega izraste novi plod. Ono mora umrijeti da bi život još mnogostruko veći iz njega nastao. Gledam ovu vašu hercegovačku zemlju: ima tu i crvene zemlje i plodne crne, ali ima i puno kamenja, i baš i nije sve prikladno za dobru sjetvu, ali čovjek je uvijek nalazio načina kako da stekne i usjeve i kako da posije zrnje u zemlju i da zemlja donese plod. Važno je da znamo da je naš život takav.

Isus kaže: „Došao je moj čas“. Isus se veseli kada govori da ide u smrt. Nije on kao čovjek bio zbog toga radostan: on se krvlju znojio, molio je Oca da ga mimoiđe ta čaša smrti, i prihvatio je smrt zbog Očeve volje. I nama je teško opraštati se od naših milih i dragih, i nama je teško nositi životni križ bolesti i doživjeti samu smrt. Ali mi živimo u novosti života. Živimo kao novi ljudi, ljudi uskrsnuća i zato gledamo dalje. Jedan misionar je prevodio Sveto pismo na jedan domorodački jezik i nije mogao pronaći riječ „nada“. I onda se sjetio da je to „gledati na drugu obalu“. Preko nečega treba gledati i ne samo vidjeti što je sada, nego i što će doći – to je ta nada.

Doista, možemo reći, kada gledamo grob, onda nam je to tužna slika, kad se polaže čitav jedan čovjekov život, njegovi ostaci u zemlju. Ali ako Isusovim očima gledamo svoj život i svoje bližnje onda vjerujemo da je taj pogled usmjeren na drugu obalu, na ono što dolazi, što nam je Isus svojom smrću, svojom ljubavlju i žrtvom darovao. To je vječni život, u njega i mi ulazimo ako i mi imamo ono što bi se reklo „klijavosti“ – jer svako zrno ne isklija. Klijavo je ono zrno koje ima klicu, i ako nema toga, ono se posuši i vene. To je ta klica vječnoga života u nama da mi umrijevši ovom svijetu živimo u vječnom životu – to je ljubav. Isus je rekao: „Tko ima ljubavi, taj može biti moj učenik; i samo po tome će se poznati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi jedni prema drugima.“ Molimo da Gospodin našem pokojniku dade nagradu vječnog života jer je ljubio i svoju obitelj, svoje najmilije i najbliže, žrtvovao se za njih, bio je u dalekom svijetu u Njemačkoj, i pokazivao im je svoju ljubav. I zato je vrijedan da se za njega molimo, da vjerujemo i nadamo se da je i on baštinik vječnoga života kao ljubljeno dijete Božje.

Na kraju, sve vas prisutne pozdravljam, a posebno sestre franjevke koje su došle iz Zagreba, Šibenika i Grljevca s njihovom vrhovnom poglavaricom s. Terezijom. Sve vas pozivam da se u tišini i molitvi rastanemo od našeg dragoga pokojnika, uprtih očiju u ono što dolazi, u ono što u ovoj korizmi iščekujemo i zašto se u ovoj korizmi žrtvujemo i znamo da ta žrtva, ta smrt, donosi život i svoje plodove u vječnosti. Neka tako bude. Amen.