Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Pepelnicu

Sisak, Pastoralni centar katedralne župe, 22. veljače 2023.

Iz čitanja Knjige proroka Joela (Jl 2, 12-18) danas slušamo Božji poziv: »Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.« Razderite srca, a ne halje svoje!

Bog nas, dakle, poziva da se vratimo k njemu. Zašto? Jer smo se od njega udaljili. Stoga je to poziv na pokoru, plač i post. Međutim, nije u prvom planu vanjsko odricanje niti naricanje, nego obraćenje srca: treba razderati srca a ne haljine. Naime, Židovi su u nekim dramatičnim trenucima imali običaj razdrijeti svoje haljine. Na primjer kad bi im se javila tragična vijest, kad bi doživjeli neku veliku nepravdu ili kad bi žalili kao David za počinjenim grijehom. Ipak taj čin, kako god bio vidljiv i drugima znakovit, nije dovoljan. Gospodinu nije do naših haljina nego do našeg srca. Ono se treba promijeniti.

Tako po Božjoj volji korizma treba postati vrijeme promjene srca. U tom smislu to je prilika za promjenom vlastitih razmišljanja i ponašanja, da bismo dublje ušli u otajstvo muke i uskrsnuća Kristova a i našeg. Život nas doista kuša mnogim trpljenjima i ako nismo ponizni i spremni, to može u nama izazvati bunt, ili barem nesnalaženje, rezignaciju i pasivnost. Ali ako dublje razmatramo muku Kristovu, ako se dademo privući njegovim primjerom i žrtvom, tada malo po malo shvaćamo kako je i nama „kroz dolinu smrti proći … ali i da se ni tada ne bojim jer Ti si, Gospodine, sa mnom“ (usp. Ps 23).

U čitanju Druge poslanice Korinćanima (2Kor 5,20 – 6,2) sveti Pavao poziva: „Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom… opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje…Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!“

U svakom slučaju Božja Riječ nas na današnji dan poziva na obraćenje koje sveti Pavao ovdje naziva pomirenjem. Pomirenje znači da su dvije strane bile u sukobu, suprotstavljene… no ne može se živjeti u sukobu s Bogom. Zato se treba s njim pomiriti. On je uvijek tu i čeka da mu se vratimo jer on je sama Ljubav, ali mi često odlutamo i naš je život previše okrenut nama samima, našim interesima, trkom za ovim i onim… a samo je jedno potrebno: izabrati blizinu s Kristom.

Vrijeme korizme osobito je prikladno jer to je vrijeme milosti, vrijeme spasa.

U ovom vremenu priprave za Uskrs osobito smo suočeni s Kristovom žrtvom, njegovim trpljenjem, mukom i smrću. Tako se na poseban način u korizmene petke moli pobožnost Križnoga puta, na kojem razmatramo kako se Gospodin žrtvovao za nas. Crkva je kroz povijest njegovala tu pobožnost jer je ona kadra taknuti naša srca: kad je dakle sam Bog za me podnio tolika poniženja i samu smrt, valjda bih i ja trebao nešto učiniti i njemu uzvratiti svojom ljubavlju.

Znamo da nema pomirenja s Bogom ako nije tome prethodilo pomirenje s ljudima, s našim bližnjima. Često ne vidimo koliko smo se udaljili od naših ukućana, koji nas opterećuju a i koje mi opterećujemo raznim nepotrebnim sadržajima, često kukamo i jadikujemo, tužimo se na ovo i ono, i ne posvećujemo se izgradnji dobrih odnosa, podnošenja i prihvaćanja drugoga takvog kakav jest, u strpljivosti i poniznosti. Nije to lako, ali ako svoje bližnje prihvaćamo, razumijemo i pomažemo, tada i samom Gospodinu iskazujemo ljubav.

A da ne govorimo i o pomirenju koje je potrebno između neprijatelja, između onih koji se više ne podnose, koji se izbjegavaju, ne razgovaraju godinama, koji snuju osvetu i najradije bi da tih drugih koji su ih povrijedili ni nema. Nije to samo na razini međuljudskih odnosa, nego kao što vidimo iz ratova koji se i danas, i to krvavo vode, i među narodima i raznim skupinama u društvu.

Gdje se sije mržnja, žanje se smrt. Gdje vlada netrpeljivost, tu je na djelu đavao koji se veseli tome da ljude rastavlja, uznemiruje i u srca ljudska sije nepovjerenje i udaljuje ih jedne od drugih.

Evanđelje po Mateju (Mt 6, 1-6.16-18) donosi divne Isusove riječi o tri vrste pokorničkih djela, koja su osobito prikladna u ovo korizmeno vrijeme. To su: milostinja, molitva i post.

Za svako to djelo Isus daje protu-primjer da bi onda zaključio da sve to treba činiti radi Boga a ne radi ljudi, jer „Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“

Mogli bismo sad filozofirati što to znači „u skrovitosti“ – to se negdje prevodi i „u tajnosti“.

Zaista čudno zvuči da ništa dobra ne bismo trebali činiti javno, nego samo zatvoreni u svoj dom, u četiri zida… Ipak Isus ne misli tako jer na drugom mjestu kaže: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.” (Mt 5,16) Dapače, Gospodin to govori uspoređujući nas sa svjetiljkom koja se ne smije stavljati pod posudu nego na svijećnjak da svima svijetli i s gradom koji je na gori, koji se ne može sakriti. On želi da se pokažu dobra djela, da svjetlost dobrote obasja svijet.

Čitam baš tekstove sv. Ivana Zlatoustoga koji govori o svećenicima koji trebaju davati dobar primjer svojim vjernicima. Jer, kaže, pogreške običnih ljudi koje se čine u mraku ranjavaju samo one koji ih čine, dok pogreške čovjeka koji je na istaknutom položaju ranjavaju čitavu zajednicu. On čak drži da su i najmanje mane svećenika razlog za sramotu.

Mogli bismo ovim primjerima pridružiti i općenito osobe u javnosti: učitelje, liječnike, političare, pjevače, novinare… Svi oni su pod reflektorima javnosti, kako se to voli reći, i svima se njihove riječi i djela gledaju pod povećalom. Zašto? Jer javni nastup i vladanje imaju veću odgovornost od onoga u privatnosti.

Pa ipak i u privatnom životu velika je odgovornost dobrog primjera, osobito roditelja. Oni su svojoj djeci veliki, i s pravom u prvim godinama, ali i kasnije, jedini autoritet te se djeca ugledaju na svoje roditelje. I ako oni ne daju dobar primjer i ne trude se djecu odgajati ne samo riječima nego i dobrim djelima, djeca će poći krivim putem u život.

Isusu je dakle stalo do naših dobrih djela, ali je zapravo u riječima koje ponavlja, a kaže „u skrovitosti“ zapravo skrivena nutarnja nakana. Ona se ne vidi, ali Bog ju vidi i zna. Tako da čovjek koji čak i mnogo dariva za potrebe drugih, dijeli milostinju, ali to ne čini da bi drugima doista pomogao, odnosno nije mu na prvom mjestu drugi nego on sam sebi. Ako je samo moja slava, želja da me drugi hvale i moj dobar glas, jedini motiv, onda to moje djelo pred Bogom nema vrijednosti. Jer Isus izričito kaže: »Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima.“

Stoga i milostinja i molitva i post, ako se čine samo da to ljudi vide i da nas zbog toga hvale, smatraju boljima i dive nam se, jest licemjerje za Božje oči, a nagradu su takvi već dobili upravo u toj ljudskoj reakciji i hvali, dok Bog gleda na nutrinu i traži našu čistu nakanu… da pomognemo nevoljnima i da hvalimo Boga…

Možda bismo mogli reći da je post potreban i radi Boga, i radi bližnjih i radi nas samih. Naime, Bogu na slavu ako postimo, to je djelo duhovne naravi, u svrhu boljeg povezivanja s Bogom. To je i djelo usmjereno prema bližnjima jer ako uštedim kroz korizmu od toga čega sam se odrekao pa to ili vrijednost koju sam uštedio time darujem onima koji su u potrebi, to je dobra nakana. A dobra je i radi vlastita zdravlja, premda to ne bi trebala biti prva motivacija korizmenog posta. Međutim, kad vidimo kakvu sve nezdravu hranu uzimamo, mogli bismo reći da Bog želi da se od nje odričemo i radi vlastita zdravlja koje, i po Božjoj volji, moramo čuvati.

Draga braćo i sestre, budimo zauzeti u ovoj korizmi u vršenju dobrih djela, očistimo srce od grijeha i svakog zla, mislimo na naše bližnje kojima je teško i slavimo Boga koji vidi naše srce i zna sve, da ga razveselimo i tako proslavimo. Amen.