Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na proslavi sv. Josipa

Đakovačka Breznica, 19. ožujka 2023.

ČITANJA /blagdana sv. Josipa: 2Sam 7, 4-5a.12-14a.16; Rim 4, 13.16-18.22; Mt 1, 16.18-21/

Drage sestre Karmelićanke, draga braćo i sestre,

Slaveći danas svetkovinu zaštitnika ovog Karmela, koji nosi ime „Karmel svetog Josipa“, zahvaljujemo Gospodinu za ovog velikog Božjeg ugodnika i našega zaštitnika. Doista, sveti Josip časti se oduvijek u Crkvi Božjoj kao glava Svete Obitelji, kao zaručnik i muž BD Marije i kao Isusov hranitelj i poočim. Papa bl. Pio IX. prozvao je svetog Josipa 1870. „Zaštitnikom cijele Crkve Katoličke“, a znamo da je naš Hrvatski sabor već 1687. proglasio svetoga Josipa zaštitnikom hrvatske domovine. Imamo i dva apostolska pisma koja govore o svetom Josipu: pape sv. Ivana Pavla II. Redemptoris Custos – Čuvar Otkupiteljev iz 1989. god. i Patris corde – Očevim srcem pape Franje iz 2020., o 150. obljetnici proglašenja sv. Josipa zaštitnikom Katoličke Crkve.

Na kraju papa Franjo svoje pismo o sv. Josipu Patris corde zaključuje molitvom: Zdravo, Čuvaru Otkupiteljev, Zaručniče Blažene Djevice Marije. Tebi je Bog povjerio svoga jedinoga Sina; U te je Marija pohranila svoje povjerenje; uz tebe je Krist postao čovjekom. Blaženi Josipe, podari i nama svoje očinstvo i vodi nas putem života. Pribavi i nama milost, milosrđe i odvažnost i brani nas od svakoga zla. Amen.

A kardinal Franjo Kuharić o 300. godišnjici izbora svetog Josipa za zaštitnika Hrvatske izrekao je 1987. u Karlovcu molitvu sv. Josipu za Domovinu:  Sveti Josipe, Glavaru svete nazaretske Obitelji i čuvaru Crkve Božje, tebi se kroz stoljeća Crkva u Hrvata utjecala kao svome zaštitniku i tvom je zagovoru preporučivala svoje obitelji i cijeli narod. Brižni poočime Spasitelja svijeta i prečisti zaručniče Svete Djevice, povjeravamo ti sve obitelji hrvatskog naroda da zajedničkom dnevnom molitvom ispune svoje poslanje i budu blagoslovljene ljubavlju, slogom, mirom i novim životom. U ovim teškim vremenima izmoli našem narodu  i svim narodima zemlje mir u pravednosti i ljubavi. Zagovaraj nas pred Presvetim Trojstvom da ostanemo vjerni Isusu Kristu u Katoličkoj crkvi, prolazeći zemljom čineći dobro. Amen

Papa Franjo lijepo tumači zašto trebamo svetog Josipa zvati svojim zaštitnikom:

„Josipova je zadaća zaštititi Isusa i Mariju, čuvati one koji su najdragocjenije blago naše vjere. I na nama je da učinimo isto“ – napomenuo je Papa te dodao – „U tomu je vrlo lijepa crta kršćanskoga poziva: čuvati. Čuvati život, čuvati ljudski razvoj, čuvati ljudski um, čuvati ljudsko srce, čuvati ljudski rad… Kršćanin je – možemo reći – poput svetoga Josipa; treba čuvati. Biti kršćanin ne znači samo primiti vjeru, ispovijedati vjeru, nego čuvati život, vlastiti život, život drugih, život Crkve“ – istaknuo je Papa.

Kad razmišljamo kakva je povezanost između svetog Josipa i Isusa, možemo usporediti Josipa s Isusom: kao što je po svojem izgledu Isus morao biti sličan svojoj Majci Mariji – imao je najvjerojatnije njezinu boju očiju, kose, njoj nalik stas, osmijeh, boju glasa… tako je i od svoga – kako ga je on nazivao – oca Josipa poprimio vjerojatno bitne značajke karaktera: Josip je naime bio radišan, vrijedan, marljiv radnik – tesar, bio je hranitelj svoje male nazaretske obitelji, ali osim što se je radom brinuo za obitelj, on je morao biti veoma obazriv i suzdržan, vladao je svojim osjećajima i znao ih iskoristiti na proslavu Božju a ne svoju, pokoravao se onome što je Bog od njega tražio: poštivao je svoju Zaručnicu Mariju, premda ju je želio ostaviti budući da dijete koje je začela nije bilo njegovo a on je to imao pravo učiniti, međutim, to je on nakanio učiniti potajice a ne javno, jer bi javno osramotio Mariju i na nju sveo kaznu za začeće izvan zaručničke i bračne zajednice… očito je veoma volio Mariju kad je bio spreman na tu žrtvu za nju, međutim Bog je htio da upravo zato on ostane s njom. Koliko li je njemu to morala biti velika žrtva, ali s druge strane i velika milost i radost, biti u blizini dvaju najvećih bića koja su ikada boravila na zemlji: samog Sina Božjega i svoje zaručnice Bl. Djevice Marije.

Kad promatramo ljude oko sebe, pa i sami sebe, možemo često primijetiti kako nalikuju na svoje roditelje. Neki od nas možemo prepoznati i u svojim gestama, pokretima ruku i načinu hoda, načinu kako govorimo i izražavamo se rukama – naše bilo oca bilo majku.

Tako da i u Isusu se može prepoznati što je primio od majke Marije, a što od glave svete Obitelji svetoga Josipa.

Očito je od Marije i Josipa Isus naučio moliti. Oni su pobožno čitali Toru – Sveto Pismo, odlazili u Hram i sinagogu, i molili se Bogu. Od Boga su sve očekivali i njemu su na svemu zahvaljivali.

Od Marije je sigurno naslijedio sućut, blagost i spremnost pomoći svakome koji je u potrebi, koji trpi, sam je ili u grijesima ili u bolesti. Rekao bih da je, osim tjelesnih karakteristika, Isus imao i Marijinu nježnost koju je pokazivao osobito prema grješnicima i bolesnicima.

Josip je, prema svemu što znamo i što govori crkvena predaja, bio šutljiv i samozatajan: nije mnogo govorio, ali je sve što je činio, činio to promišljeno i s ljubavlju. K tome bilo je to odlučno i hrabro. Kad je već krenuo živjeti s Marijom, posvetio joj se potpuno i bez pridržaja: prvo se brinuo za nju i za njezina Sina, a tek potom za sebe. Vidi se to iz njihova bijega u Egipat, iz odlučnosti da spasi i sačuva Dijete Isusa kojega je Herod naumio ubiti. Nije se moglo čekati, morali se odmah poći i uteći zatorniku. Josip je dakle dobro znao razlikovati dobro i zlo, one koji su Isusu i Mariji pomogli, i one koji su ih progonili. To se vidjelo već u Betlehemu kad je došao u Davidov grad s Marijom koja je bila u visokoj trudnoći. Ona treba roditi, a sva su im vrata u gradu zatvorena. Ipak, ima i onih koji će ih rado dočekati. Bili su to pastiri, priprosti ljudi, čuvari svojih stada. No, da bi pokucali na njihova vrata, trebalo se potruditi. Da je Josip, nakon što nije ni u jednoj kući u Betlehemu naišao na otvorena vrata, sjeo i prepustio se rezignaciji, što bi bilo s porodom Bl. Djevice Marije? Ali on nije odustajao, tražio je i – našao otvorena vrata. Istina bila su to vrata priproste štale koju su im ustupili pastiri. Mogao je i tada Josip drukčije postupiti – odbiti tu priliku i ostati pod vedrim nebom. Ali ne, on je ponizno prihvatio pružen im smještaj i skromni krov nad glavom. Nije li takav bio i Isus? Uporan i odlučan, ali i ponizan.

Je li Isus tako bio odlučan upravo zato što je to naučio od Josipa? Kada ga ispituju Pilat i Herod, on šuti, ne upušta se u besmislenu raspravu s onima koji su već imali svoj stav o njemu i nisu ga željeli mijenjati. Osobito mislim da se vidi Isusova odlučnost kada je od svojih učenika okrenuo lice i pošao u Jeruzalem! Učinio je to, kaže sv. Luka, „sa svom odlučnošću“ (Lk 9,51). A apostoli ga nisu razumjeli, pogotovo zato što im je prije govorio o tome da u Jeruzalemu treba biti osuđen i umrijeti. Tu se pokazala Isusova odlučnost i nepokolebivost. Premda ga je i apostol Petar odvraćao da ne ide u Jeruzalem, Isus se nije dao odvratiti od svojeg nauma.

Sveti Augustin kaže, ako nisi nikad osjetio progonstvo zbog svoje vjere, onda još nisi niti povjerovao! Pouzdanje u Boga je uvijek povezano i s otporom okoline, koju trebamo prihvatiti i unatoč tome ustrajati.

Nama se pak obično najviše Isus čini odlučnim kada plete bič i u jeruzalemskom hramu njime izgoni trgovce i mjenjače novca te prodavače golubova. Tada ga gledamo neuobičajeno odlučna, gotovo ljutita i oštra. Možda bi bilo bolje tu zgodu protumačiti kao Isusovo odlučno razlikovanje dobra i zla. Isus želi da Hram bude mjesto molitve i dobra, a u trgovini vidi zloporabu, zlo koje se čini pod krinkom dobra.

Osobita odlučnost je Isusova s obzirom na farizeje i njihovu prijetvornost. Jedan naš bibličar reče: Isus je prema svima bio snošljiv, samo ne prema nesnošljivima. Tolerantan ali ne i prema netolerantnima. A to su bili farizeji. Oni nisu podnosili nikoga tko nije bio kao oni.

A poniznost? Pa to se vidi na svakom koraku: Isus je posve nesklon bilo kakvoj raskoši. On često kori bogate, govori da se ne može služiti Bogu i bogatstvu, on je beskućnik – sam za sebe kaže da nema gdje bi glavu naslonio… Očito je tako Isus postupao jer je vidio kako ni Josip nije mario za bogatstvo, dapače da je bio zadovoljan i u svojem siromaštvu, ali je više pozornosti pridavao duhovnom bogatstvu. Litanije svetoga Josipa nazivaju Ljubiteljem siromaštva.

Za Josipa litanije još kažu: Ogledalo strpljivosti, moli za nas!

Ovo mi je osobito zanimljivo. Gdje se ogleda Josipova pa onda i Isusova strpljivost? Josip mora u Egipat s Isusom i Marijom. I tamo treba strpljivo čekati kad će se promijeniti prilike da se može s Isusom i Marijom vratiti u domovinu. I nakon što je Herod umro, anđeo mu javlja da se može vratiti. Da bi se dočekala ta vijest trebalo je puno strpljivosti.

I Isus je znao da je strpljivost važna. Govorio je kako sijač sije sjeme i ono samo raste, samo treba čekati do žetve… također kako ne valja čupati korov nego pustiti da izraste zajedno s klasjem pšenice, pa će se na kraju odijeliti kukolj od zrnja. I Bog je s nama strpljiv, zar ne?

Pa i nas sveti Josip, od kojeg je i sam Spasitelj kao čovjek mogao učiti, poučava da budemo strpljivi. U mojoj biskupiji grade se trenutno 22 srušene crkve, kapele i župne kuće. Potres je porušio njih 42. No, da bi se to sve obnovilo, trebat će strpljivosti, neće to biti preko noći. Ali strpljivost nije smo čekanje, pa bilo što bilo, već će nekako biti. Ne! Strpljivost je i u tome da ne gubimo nadu, da se pripremamo na novost koja dolazi, da dapače i pomognemo da nas to što ima doći ne zatekne nespremne, da to i pripremamo i nadu aktivno živimo.

Zar nije i Isus govorio o deset djevica koje čekaju zaručnika? Međutim premda sve čekaju, i sve su ponijele svjetiljke, nisu sve spremne – jer njih pet nisu uzele sa sobom ulje.

Isus je volio prijatelje, Petra kod kojeg je znao odsjesti u Kafarnaumu, Lazara, te sestre Martu i Mariju u Betaniji… volio se družiti s ljudima, biti dionik svadbe, večere s carinicima i grješnicima… Je li takav bio zato jer je i Josip volio ljude, rado se družio s prijateljima?

Možda ne možemo naći uporište za sve takve pretpostavke u Pismu, ali očito je da je Josip morao biti dobar otac nazaretske obitelji i dobar u svojem zanatu. I Isusa su po njemu zvali „drvodjeljin sin“. Je li se Isus tu, u Nazaretu, naučio marljivosti pomažući upravo Josipu?

U svojim prispodobama Isus često koristi primjere odnosa sluge i gospodara, kada gospodar od svojih slugu zahtijeva radišnost, poput radnika u vinogradu ili onih koji primaju gospodareve talente ili mne.

Gospodin u Evanđelju današnje 4. korizmene nedjelje otvara vid slijepcu od rođenja. Taj prelijepi odlomak u 9. poglavlju Ivanova evanđelja otkriva puno dublju istinu: Gospodin otvara oči ne samo fizičke, nego još više duhovne. Kada mu na kraju farizeji predbacuje što je ozdravio slijepca, on im kaže: „Ja sam došao da progledaju oni koji ne vide, a koji vide da oslijepe.“ (Iv 9,39). „Zar smo i mi slijepi?“- pitaju farizeji, a i mi to možemo pitati s njima. Isus međutim odgovara: „Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi velite ‘Vidimo’, pa grijeh vaš ostaje.“ (ib.,41)

Gospodin očito želi da uvidimo što je istina, da njega, Istinu priznamo i prihvatimo, da se odreknemo sljepoće grijeha i njega slijedimo. Farizeji to nisu htjeli. I zato su ostali slijepi.

Sveti Josip je mogao ostati slijep i gluh na ono što je vidio i čuo, što je doživio sa svojom zaručnicom Marijom. Mogao je reći: Nemoguće je da si začela po Duhu Svetom bez muža. A budući da to nisam bio ja, što ću ja dalje biti s tobom? I svatko bi to razumio. No, Josip je veći od ljudskog razumijevanja, on se daje nadahnuti Božjim mislima (Mt 1,16.18-21). I ide poput Abrahama u nepoznato. No, upravo to je svojstvo velikih ljudi i vjernika. Kaže sveti Pavao da je Abraham povjerovao protiv svake nade i da mu se zato to uračunalo u pravednost (Rim 4,22).

I Josip je bio „muž pravedan“ (Mt 1,19), što znači u židovskom govoru da je slijedio ono što je jedini Pravedni tj. Bog od njega zahtijevao, pa ako to i nije razumio. On je Boga bespogovorno slušao. Vjerovao je da Bog zna više od njega i u njega se pouzdavao.

Neka sveti Josip čuva ovaj Karmel i ovdje bude „zaštitnik djevica“, neka moli za našu Domovinu Hrvatsku i za sve nas, osobito naše obitelji, neka svojim primjerom nadahne očeve i sve muževe, neka nas uči poniznosti, marljivosti, odlučnosti, strpljivosti i molitvi, neka nas sve vodi Isusu. Amen.