Mons. Vlado Košić, sisački biskup
Homilija prigodom ređenja trajnih đakona
Sisačka katedrala Uzvišenja Svetog Križa
Subota 10. prosinca 2011. godine

Dragi kandidati za trajni đakonat Daniel-Milane, Željko i Vjekoslave, drage supruge naših kandidata: Gordana, Nevenka i Mirna, draga djeco, poštovani roditelji, braća i sestre, prijatelji naših ređenika, draga braćo svećenici, dr. Tomislave Markiću – voditelju ĐPG, generalni vikaru Bjelovarsko-križevačke biskupije mons. Stjepane Ptiček, kancelaru SB Marko Cvitkušiću, ekonome SB Zdravo Novak, duhovniče NBS mr. Milane Pušecu, poštovani župnici iz Pešćenice, Pisarovinske Jamnice i Petrinje, braćo i sestre vjernici!

Na današnji dan svi trebamo reći: Bogu hvala! I ja kao vaš biskup to kažem, jer sam zahvalan Bogu za nove suradnike koje mi daje u vašoj đakonskoj službi; to trebaju reći svećenici, prije svega župnici koji dobivaju u vama svoje pomoćnike; to trebate reći i vi, dragi ređenici, jer vas Bog ovom službom koju vam dariva uključuje snažnije u Kristovo poslanje i u poslanje Crkve da biste bili Njegovi svjedoci. Bogu hvala neka danas reknu i supruge i djeca naših ređenika, roditelji i braća, prijatelji i župljani, svi vi, braćo i sestre, vjernici. Zašto? Jer ovi vaši muževi „na dobru glasu, puni Duha i mudrosti“ (Dj 6,3) po primanju sakramenta svetog reda postaju nositelji Krista Gospodina i vama, ali i svima u Crkvi, pa čak i svim ljudima. Oni neće svoju službu vršiti u svoje nego u Kristovo ime „koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20,28). Naime, riječ „đakon“ grčki je naziv – „diakonos“ – koji znači upravo to: sluga, služitelj, poslužnik.

Molimo se danas zajedno, i vi ređenici i svi vi, braćo i sestre, za milost Duha Svetoga da On siđe i svoj dar služenja udijeli ovim kandidatima za đakonat.

Posebnost je ovog ređenja što je to prvo ređenje u našoj Biskupiji oženjenih muževa koji preuzimaju trajnu službu đakona. Sigurno, nije to prvo takvo ređenje u Sisku, jer Sisak je kao drevni kršćanski grad sigurno u prvom tisućljeću imao s biskupom i prezbiterima također i đakone. Mogli bismo reći da se Crkva obnovom trajnog đakonata nakon Drugo vatikanskog sabora vratila svojim korijenima. I upravo đakonska služba to pokazuje, tako da se obnovom đakonata sveti red upotpunjuje u sva tri svoja stupnja. A vi ste prvi koji ćete učiniti da se u našoj Biskupiji ta služba i predstavi vjernicima, da oni dobiju pravu sliku što je to trajni đakonat. Ja se tome veoma radujem, jer znam da je to obogaćenje Crkve. I zbog Crkve se radujem, a i zbog vas, dragi budući đakoni. Vama Crkva povjerava – kao što smo čuli u Djelima apostolskim – brigu za siromašne, štono bismo rekli: karitativnu brigu Crkve. No, vi ste i u liturgiji prepoznatljivi službenici: navješćivat ćete Evanđelje, propovijedati, te dijeliti Sv. Pričest. Povjerava vam se i da posjećujete bolesne te im donosite Sv. Pričest, da dijelite svete sakramente: krstite, vjenčate, vodite sprovode, vodite pobožnosti i pomažete u katehezi djece, mladih i odraslih. Vaša će uloga sve više dolaziti do izražaja, zato i vi budite na početku strpljivi. Možda vas neće svi niti prepoznati da ste crkveni službenici, a neki će misliti da ne može sakrament Pričesti, krštenja ili ženidbe podijeliti nitko osim svećenika. No, vi ćete ih moći dijeliti, jer po vama sam Krist svojim učenicima daruje svoju milost, svoju ljubav i svoje duhovne darove. I nije ništa manje Krist uskrsnuli prisutan u Sv. Pričesti koju dijeli đakon ili u drugim sakramentima. Doista je svejedno tko je posrednik – je li to biskup, svećenik ili đakon, najvažnije je tko je onaj koji nam dolazi u sakramentima: to je sam Bog. Vi budite ponizni, nenametljivi. Bog će od vas učiniti velike ljude, ali ne po veličini tjelesnoj niti po nametljivosti govora ili drugog bilo čega što se tiče vanjštine. Vi postajete oni koji Krista naviještate, koji Krista živoga drugima dijelite – ne blještavilom vanjštine nego snagom nutrine koju vam dariva, gradi i učvršćuje sam Bog. „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ (Rim 8,31) Ne bojte se, dakle!

Sv. Pavao u svojem je pismu Timoteju nabrojio sve potrebne kreposti koje trebaju resiti đakone: „ozbiljni, ne dvolični, ne odani mnogom vinu ni prljavu dobitku – imajući otajstvo vjere u čistoj savjesti … neka budu jedne žene muževi, neka dobro upravljaju djecom i svojim kućama.“ (1 Tim 3,8-10.12). Očito je Pavao to pisao za oženjene trajne đakone. Posebno bih istaknuo tu vjernost svojoj ženi i čistu savjest. To neka i vas resi, dragi Daniele, Željko i Vjekoslave. I ovaj odlomak s uputama sv. Pavao zaključuje: „Jer oni koji dobro obavljaju službu, stječu častan položaj i veliku smjelost u vjeri, vjeri u Isusu Kristu.“ (ib,13) Neka vam prvo bude, draga braćo, stalo da dobro obavljate ovu službu i da napredujete u smjelosti u vjeri, negoli da imate častan položaj. No, već sama ta služba je časna služba, budući da vam ju Bog daje, a tiče se koristi naše braće i sestara. Vi ih trebate hrabriti i učvršćivati u vjeri.

O tome govori danas i naš Gospodin u evanđelju. Ljubav prema Bogu ogleda se u ljubavi prema bližnjima. Kad naiđemo na nekoga tko je u potrebi, kao što je bio ovaj ranjeni i opljačkani hodočasnik koji se vraćao iz Jeruzalema, potrebno se zaustaviti – u doslovnom i prenesenom smislu. Prolazili su i hramski svećenik i levit, obojica žureći vjerojatno na službu u hram. No, videći bijednika, oni ga zaobilaze – imaju „prečeg“ posla. Međutim, nailazi i jedan stranac, Samarijanac. Za nj sv. Luka kaže: „putujući dođe do njega, vidje i sažali se, pa mu pristupi i povije rane…“ (Lk 10,33-34) I razumljivo je da je pismoznanac na Isusovo pitanje, tko je od te trojice bio bližnji prema onomu koji je dospio među razbojnike – odgovorio: „Onaj koji mu iskaza milosrđe.“ A Gospodin njemu, svima nama, a osobito svakome od vas, dragi ređenici, danas kaže: „Idi pa i ti čini tako!“ (ib, 37)

Kako trebate vi biti milosrdni Samarijanci, dragi ređenici? Kako ćete kao đakoni moći i vi povijati rane, brinuti se za ranjene, ponižene, kako ćete pomagati potrebnima? Prvo, morate doći do tih ljudi. To znači da vaša služba ne može ostati u čekanju da k vama ljudi dolaze i smo oni vas traže. Vi morate njih tražiti, vi morate do njih doći. Drugo, trebate imati oči da i vidite u kakvoj su nevolji. Mnogi danas nemaju oči da vide istinu, da priznaju teškoće kroz koje ljudi prolaze. Možda čak mnogi i zatvaraju oči da ne vide, skreću svoj pogleda da ne bi vidjeli tuđu bijedu i nevolju. Vi nemojte tako, vi gledajte i vidite što treba vašim bližnjima. I ne zatvorite oči pred ranama, pred bijedom, pred nevoljama. I treće, sažalite se. Mnogi vide, ali se ne sažale, poput ove dvojice hramskih službenika. Možda su i osjetili neko početno sažaljenje, ali su možda već imali zakazanu službu pa su se žurili stići na vrijeme. Vi nemojte gledati samo na sat. Znajte zastati, znajte posvetiti svoje vrijeme drugima. Tada ćete osjetiti dubinu te nevolje, tada ćete osjetiti veličinu patnje vaših bližnjih. I što ćete nakon sažaljenja? Nije dovoljno samo sažaljevati. Plakati zajedno sa zaplakanima – već je mnogo, ali ako se sažaljenje iskreno, tada ono tjera na akciju, pokreće čovjeka da nešto učini. Samarijanac je povio rane. Nije imao neki dobar lijek, ali što je imao, to je upotrijebio: ulje i vino. I odveo je ranjenika u gostinjac, platio mu smještaj i hranu, dapače obećao je dodati još ako što više potroši. Sažaljenje je potrebno, ali ne samo osjećajno nego djelotvorno. Kako Isus želi sve nas poučiti! I mi smo često u susretu s ljudima koji su ranjeni, koji pate. Kada nas naš životni put dovede do njih, daj nam, Gospodine, da ih zapazimo, da uvidimo njihovu bol, te nam pomozi da ne pobjegnemo od njih, već se sažalimo nad njima i pružimo im onu najveću pomoć koju možemo.

Gospodine, učini od naše braće Daniela, Željka i Vjekoslava đakone koji će rado pomagati svojoj braći, donoseći im ono najpotrebnije – Tebe i duhovnu okrepu Tvoje blizine i ljubavi. Amen.