Homilija na misi polnoćki, 24.12.2011.

Mons. Vlado Košić, sisački biskup
Homilija na misi polnoćki 
Sisačka katedrala Uzvišenja Svetog Križa
Subota 24. prosinca 2011. godine

 

Draga braćo i sestre, dragi slavitelji Božića!

Božić je blagdan koji nas ujedinjuje: i nas okupljene ovdje u sisačkoj katedrali, i vas pokraj malih ekrana, i sve ljude koji noćas bdiju slaveći rođenje Isusa Krista našega Gospodina.

Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku“ – navijestio je prorok Izaija, kako smo čuli u prvom čitanju. Pitamo se: koji je to narod koji je „hodio u tmini…“, čiji su žitelji stanovali „u mrklom kraju smrti“ (Iz 9,1)? Dakako, bio je to izraelski od Boga izabrani narod. Međutim, Bog nije ograničio svoju ljubav i svoje izabranje samo na Židove, već je u svoj narod uključio sve ljude iz svih naroda. U drugom čitanju tako čujemo svetoga Pavla koji kaže da se „pojavila milost Božja, spasiteljica svih ljudi“ (Tit 2,11), dakle ne samo nekih nego baš svih. Misionar među poganima – ili kako svetog Pavla tradicija naziva „Apostol narodâ“ – zaključuje ovaj odlomak porukom da se „pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista“ dogodio zato da „on sebe dade za nas, da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela“ (ib, 13-14). Taj smo Božji narod svi mi, braćo i sestre. Zato smijemo reći da je Božić osobit blagdan i našega, hrvatskog naroda. Kad slavimo blagdan Kristova rođenja, u njemu doživljavamo ostvarenje ovoga Domjanićevog stiha: „Će bi rekel Božiću,

kaj si želim ja,
Rekel bi, naj vsakomu
puno srca da.
Da bu narod narodu
kak i bratu brat,
i da zadovolen bu
jenput i Hrvat.“

A što bi to – pitamo se – hrvatski narod trebao dobiti od Božića pa da i on konačno bude zadovoljan?

Sigurno, ponos nacije ne ovisi samo o materijalnom stanju za koje bismo svi željeli da je što bolje, nego prvenstveno o poštovanju dostojanstva svakoga čovjeka kao neponovljive i jedinstvene osobe. A kako se mogu osjećati poštovani naši branitelji koji si u očaju gotovo svakodnevno oduzimaju život? Kako se mogu osjećati poštovani naši radnici i poljoprivrednici koji muku muče kako da prehrane svoje obitelji, a ne znaju što ih čeka sutra? Kako mogu prosvjetni djelatnici biti zadovoljni kad su od komunizma do danas potplaćeni, kao i liječnici i medicinski radnici? Ne bi našim ljudima bilo teško, vjerujem, podnositi teškoće, kada bi se one ravnomjerno raspodijelile na sve i kada bi se znalo da nakon nekog vremena dolazi oporavak, ali kada vide da netko – i to ni zbog kojeg valjanog razloga, osim što je to zbog „veza“ i korupcije – ima izobilja, a oni koji su marljivi i znaju moraju se zadovoljiti mrvicama, dapače i one im se uskraćuju, očito nisu i ne mogu biti zadovoljni. Kada tako gledamo naše hrvatsko društvo, tada mi se čini da je još i danas točna tvrdnja koju je na Silvestrovo 1880., dakle prije 131 godinu u svojem dnevniku zapisao hrvatski književnik August Šenoa:

“Svršeni su računi ove godine. Bila je, Bože moj, crna po nas Hrvate. Dobrote ne doživismo nikakove, zla i premnogo. Kiša i tuča, poplava poharala zemlju, a sad još i potres… Ne samo ljudi, ne samo Madjari i Austrijanci, i narav se proti nama urotila, sve zlo je navalilo na nas biedne Hrvate. Hoće li bolje biti? Mora jedan put, ta gore ne može biti nego što je sada… Mi stojimo moralno i materijalno u blatu. Hoće li Bog tome biednome narodu ikada pomoći? upitah se često za ovih zadnjih dana godine. Čovjek gotovo da sdvoji, toliko se pojavilo kod nas kukavica, toliko ništarija i propalica, toliko ima lopovštine, da te groza hvata. Poštenje, dosljednost, karakter dan danas su kod nas gotovo suvišne pojave.”
Dragi prijatelji, kao da se naša povijest nikamo naprijed ne kreće, kao da se stalno ponavljaju zla koja nas neprestano prate. A o čemu ovisi to „da zadovolen bu jenput i Hrvat“? Upravo o Božiću, o Bogu koji nam je došao i koji očekuje da ga primimo, da mu se ne opiremo. Bog je nama dao sve što je mogao i imao. Od nas traži suradnju. To znači da samo od nas Hrvata ovisi hoćemo li i mi već jedanput biti zadovoljni. Nitko nam nije kriv, za naše nesreće krivi smo sami. Valja nam prihvatiti Krista, a to znači pokloniti se Kristu, slušati ga i ići za njim. U tome je naša sreća.

Bog ujedinjuje sve ljude, svi se osjećamo jedno u Njemu jer on dolazi da svim ljudima objavi svoju blizinu, svoje prijateljstvo i bezuvjetnu ljubav.

„On za nas trpi čim se rodi“ – pjeva naša hrvatska božićna pjesma Kyrie eleison. I nastavlja: „u jasle mora da se skriva“. Ležao je „na oštroj slamici“… Zašto tako skromno i u krajnjem siromaštvu dolazi k nama Kralj nad kraljevima, Bog sam željan biti bliz nama ljudima?

O tome nam govori Evanđelje po Luki, koje započinje izvješćem kako „u one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta“ (Lk 2,1). Tu ćemo kratko zastati u razmišljanju koje prekidam digresijom kako upravo naš Sisak povezuje ova rečenica s Betlehemom i događajem rođenja Isusa Krista. Naime, rimski grad Sisciju utemeljio je upravo vojskovođa Oktavijan 35. godine prije Kristova rođenja, a koji je kasnije postao rimski car August. Evanđelist nadalje pripovijeda kako je Betlehem, zbog popisa pučanstva koji je naredio car August, bio mjesto kamo je došla sveta Obitelj, Josip i Marija „koja bijaše trudna“. No, taj „Grad kruha“ – što doslovno znači u prijevodu „Bet-lehem“ – njima nije pružio utočište. Mariji se, „dok su bili ondje, navršilo vrijeme da rodi“ (ib, 6), ali možda baš zato, stanovnici toga grada zatvarali su redom vrata svojih domova. Evanđelist jednostavno zaključuje: „za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (ib, 7). Pa zar je samom Bogu čovjek zatvorio vrata, zar je samog Boga odbio primiti? Dakako, Betlehemćani nisu znali da ta trudna žena Marija nosi Sina Božjega, oni su jednostavno – sigurno zbog svojih brojnih razloga – odgovarali: ovdje nema mjesta! „Timeo Deum transeuntem et non revertentem – Strah me da Bog ne prođe kraj mene pa da se više ne vrati“, zapisao je sv. Augustin. Marija – kako dalje izvješćuje evanđelista Luka – „porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle.“ (ib.) Kad Boga nisu primili Židovi u Betlehemu, primili su ga pastiri u svojoj pastirskoj štali. Isus se rodio među životinjama koje su prepoznale „jasle svoga gospodara“ (usp. Iz 1,3). A gdje smo mi, braćo i sestre, ne samo noćas nego i cijeli svoj život? Jesmo li mi oni koji prepoznaju Gospodina koji nam dolazi i primamo ga otvorena srca ili mu zatvaramo vrata i tjeramo ga od sebe?

Objava, tko je to novorođeno Dijete u Betlehemu, nije bila dana Betlehemćanima koji su zatvorili vrata Isusu, nego pastirima koji su bili otvoreni i primili siromašnu obitelj koja je čekala porod djeteta. Njima koji „pod vedrim nebom čuvahu noćnu stražu kod svojih stada pristupi anđeo Gospodnji… i reče im: Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod: Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin.“ (ib, 8-11)

Ako mi noćas pohrlismo na ovo slavlje želeći se pokloniti „Djetetu u kojem prepoznajemo Boga“ (božićno predslovlje), i nama će Gospodin objaviti svoju slavu i smisao ovog događaja. Za ostale, koji „gledaju, gledaju, a ne vide, slušaju, slušaju i ne čuju“ (Mt 13,5), taj događaj ostaje samo još jedno od rođenja među siromasima i onima koji su otpisani za ovaj svijet. Ali „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Bog gleda što je u srcu“ (1 Sam 16,7) – što je čovjeku maleno i nevažno, nije Bogu: ta Bogu je sve moguće. Upravo u takvom siromaštvu i odbačenosti od ljudi rodio se Kralj nad kraljevima, Gospodar nad svim gospodarima, Bog sam koji „hita da nas spasi“ (Iz 35,4).

Mi smo, dragi vjernici, ove godine opterećeni brigama, možda više nego prije, osobito oni koji – poput radnika u Sisačkoj željezari ili Herbosu – ostaju bez posla i ne znaju kakva ih sudbina čeka sljedeće godine. Mnogi su naši ljudi osiromašili, neki nam čak govore da će ta tzv. recesija biti slijedeće godine još i veća. Mi kršćani međutim znamo da je istinita pjesma anđela: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (Lk 2,14) Mir ne znači samo odsutnost rata i nasilja, mir znači sveukupno dobar život na zemlji – „šalom“ je i zdravlje i blagostanje, spokoj u duši i pomirenje sa svima, život u prijateljstvu s ljudima. To bismo svi željeli, ali to je drugi dio ove anđeoske objave – on je posljedica onog prvoga, a to je: Slava na visinama Bogu! Ne može biti mira u ljudima i među ljudima, ako ne podaju slavu Bogu. Bog je temelj sveukupne čovjekove sreće. Upravo to nam poručuje noćas ovo slavlje Dolaska Sina Božjega u ovaj naš ljudski život. „Ako se na me ne oslonite, nećete opstati“ (Iz 7,9) – poručuje nam Gospodin. Ako međutim ljudi radije negoli na Boga, svoje pouzdanje stavljaju na prolazne vrijednosti ili nestalnosti ljudske, ne može biti napretka niti mira među ljudima.

Molimo Gospodina noćas: „Dođi, Gospodine Isuse. Ti koji si došao prije 2011 godina u Betlehem – Grad kruha, dođi danas i k nama u Sisak i u sve gradove i sela Lijepe naše, dođi u svaki kraj i narod, dođi svim ljudima i nahrani sva naša ljudska srca svojim mirom. Obnovi u nama naše pouzdanje u Tebe koji si preuzeo ljudske najteže uvjete i trpio od samog rođenja da bi na kraju i život svoj dao za nas na križu. Osmisli naše križeve i trpljenja i otvori nam nadu da je Tvoj dolazak novi početak za nas, za čitav naš narod hrvatski, za čitav svijet. Neka po Tvojem svetom rođenju i mi budemo jedni drugima bliži, te tako očitujemo naše jedinstvo sa svim ljudima dobre volje koje je moguće samo u Tebi. Amen“

Pin It on Pinterest