Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Cvjetnicu

Sisak, dvorište Pastoralnog centra katedralne župe, 2. travnja 2022.

Dragi vjernici, danas ovom svetom misom započeli smo nedjelju muke Gospodnje. Naime, s jedne strane gledamo Krista kako ulazi svečano u Jeruzalem gdje ga narod dočekuje s klicanjem i slavi ga, no s druge strane već slušamo izvještaj o Isusovoj muci. Ove godine je muka po Mateju (Mt 26,14 – 27,66), koja je puna dramatike i duboke pouke.

Odmah na početku pred našim se očima duše pojavljuje Juda i njegova izdaja koja je vrijedila 30 srebrnjaka. Gospodin za njega kaže da bi mu bolje bilo da se ni rodio nije. Izdaja uvijek pogađa, i kažu, ne može se dogoditi od neprijatelja nego od bliskih ljudi, često najbližih.

Zatim u današnjoj Muci po Mateju slijedi izvješće o Posljednjoj večeri koju Gospodin slavi sa svojim učenicima. Riječ je o pashalnoj večeri na kojoj su Židovi, u spomen svog izlaska iz Egipta, blagovali beskvasni kruh i janje, te pili vino kao čašu blagoslova. I tu večeru Isus je pretvorio u svoj trajni spomen među učenicima jer je taj kruh postao on sam, Kruh života, a vino njegova krv koja se prolijeva dok se on žrtvuje kao nevini jaganjac za spasenje svih ljudi. Tako je ova pashalna gozba ujedno i žrtva.

Slijede zgode na Maslinskoj gori. Tu se Isus moli, a apostoli ne mogu s njim bdjeti ni jednog sata… moli Oca da ga mimoiđe ova čaša muke, ali dodaje: Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti… Isus kreće prema svome izdajici, koji ga je poljubio i tako dao vojnicima znak da u mraku mogu prepoznati Isusa… pa ipak Isus ga naziva svojim prijateljem… svi se učenici tada razbježaše… pred glavarima i svećeničkim vijećem Isusa ispituje veliki svećenik i traži da se očituje je li on Sin Božji, što Isus potvrđuje na što ovaj razdrije haljine i traži njegovu smrt jer je to smatrao hulom.

I dok su ga vojnici udarali i pljuvali po njemu, Petar je u dvorištu ali želi ostati nepoznat, skriva se. Međutim otkriva ga jedna pa druga sluškinja, te više nazočnih, no on odlučno niječe svoju vezu s Učiteljem, a nakon što zapjeva pijetao Petar izlazi i gorko zaplaka.

U jutro Isus je odveden k Pilatu, dok Juda vraća novac svećeničkim glavarima i sam sebi presuđuje smrt. Rimski upravitelj Pilat želi saznati više o Isusu, ali mu on škrto ili ništa ne odgovara. Kada pak Pilat pita mnoštvo, hoće li da im pusti razbojnika Barabu ili Isus, narod se odriče Isusa. Premda upraviteljeva žena upozorava muža da ne osuđuje tog pravednika, on popušta mnoštvu – koje su očito na Isusa nahuškali židovski vjerski vođe – i udovoljava im jer viču „Raspni ga!“

Na putu prema Golgoti, kamo Isus nosi svoj križ, susrećemo Šimuna Cirenca i dvojicu razbojnika. Šimun mu pomaže nositi križ, a svjetina i razbojnici ga pogrđuju. Na kraju te drame Isus o devetoj uri, tj. oko 3 sata popodne, umire izgovarajući na hebrejskom Psalam 22: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Najvjerojatnije je Isus recitirao čitav taj psalam, koji doduše započinje bez nade, ali završava u uvjerenju da je Bog s njim jer pravednog patnika on spašava. Nakon toga dolazi do potresa i satnik ispovijeda: »Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.«

Jedan stranac, Rimljanin, zaključuje i ispovijeda istinu o Isusu Kristu, a mi? Koliko smo uvjereni i koliko vjerujemo u Krista, koliko pak Kristu?

Kod Isusove su smrti bile i hrabre žene, okupljene oko Isusove majke Marije i Marije Magdalene… a učenici? Njih nema ni blizu, u strahu za svoj život pobjegoše…

Ipak jedan je učenik Isusov, Josip iz Arimateje imao hrabrosti doći Pilatu i zatražiti Isusovo mrtvo tijelo, da ga pokopa.

Izvještaj o Isusovoj muci evanđelista Matej završava lažnom pričom koju su proširili glavari i farizeji, da su naime njegovi učenici ukrali tijelo pa proglasili Isusovo uskrsnuće. Zato su grob čuvali Pilatovi stražari.

U svakom slučaju neobično… mrtve se ne čuva, no zar nije i danas ta laž prisutna? Ali ne samo ta, nego i tolike laži… samo da bi se prikrila istina o uskrsnuću.

A uskrsnuće se stvarno dogodilo. Te nedjelje u zoru kada žene dolaze na grob, grobni kamen bit će maknut…

Isusova smrt doista je misterij i nije nam ju moguće razumjeti ako nemamo vjere. Možemo biti solidarni s pravednikom koji pati i željeti da on pobijedi, ali to nije dovoljno.  Mnogi su naime pravednici stradali kroz povijest premda su imali poštene i iskrene namjere i nikom nisu učinili zlo.

Pred očima nam je toliki niz naših poginulih branitelja i civila u Domovinskom ratu!

Ne možemo ne spomenuti dr. Ivana Šretera, tog hrvatskog Gandija, koji je jednostavno „nestao“ te 1991. premda je bio mirotvorac i želio posredovati da se sukob smiri u Zapadnoj Slavoniji na početku rata. No gospodari rata već su pokrenuli ratni stroj i nisu željeli da stane. Bez obzira na njegove namjere dr. Šreter je morao biti ubijen i nestati. Kako to da se ni danas ne zna za njegovu sudbinu i za njegov grob? Ili se zna ali oni koji to znaju ne žele reći?

Ovdje treba spomenuti i mirotvorca Dmitra Obradovića, ratnog načelnika općine Vrginmost koji je također ubijen jer je bio protiv rata. Dakako ubili su ga njegovi ekstremisti.

Za Isusov se grob zna, ali je prazan, u njemu nema tijela Isusova. Tko je želio oklevetati Isusa i prikazati istinu kao laž, a laž kao istinu?

Dakako oni koji su ga se željeli riješiti, kojima je smetao… a zanimljivo je da je Isus osuđen na smrt od jednog političkog autoriteta, premda su religijski židovski vođe to od njega tražili… Upravo tako na žalost padoše svi naši kršćanski mučenici: u sprezi nekih vjerskih vođa i političara bivaju osuđeni i pogubljeni. Sjetimo se samo naših hrvatskih mučenika.

Sv. Nikola Tavelić osuđen je i pogubljen u Jeruzalemu od islamskih ekstremista, koji su obnašali i religijsku i civilnu vlast.

Sv. Marko Križevčanin pogubljen je u Košicama u Slovačkoj od kalvinskih ekstremista, uz pomoć tamošnjih gradskih civilnih vlasti.

Bl. Alojzije Stepinac osuđen je nevin na dugogodišnju tamnicu od komunističkih vlasti koji su to učinili da bi ga uklonili iz društva jer im je smetala njegova čista savjest, njegova hrabra borba za svakog čovjeka.

Bl. Miroslav Bulešić ubijen je od komunista koji su htjeli spriječiti podjelu krizme u Lanišću, a on je bio svijetli lik katoličke vjere.

Bl. Jula Ivanišević i susestre „Drinske mučenice“ ubijene su u Goraždu i bačene u Drinu od četnika koji nisu podnosili katolike, a posebno katoličke redovnice.

Tako bismo mogli nizati i mnoge druge katoličke mučenike, posebno je nama u Sisku drag naš biskup i mučenik sveti Kvirin. I njega su osudili političari, na civilnom sudu. Očito im je smetao, a on je samo želio ostati vjeran svome Učitelju, te nije mogao bogom priznati cara koji je bio samo čovjek.

Kada se pitamo, zašto su tolike naše mučenike sudili i ubijali državni predstavnici, političari, tada nam dolazi jasna spoznaja da su oni očito svojim životom previše utjecali na društvo. A političari su uvijek željeli jedini imati utjecaj na ljude, njima vladati kako su to oni željeli. I kad netko danas kaže da vjernici ne smiju ulaziti u područje javnosti ili politike, tada je to zapravo nešto besmisleno jer svi su naši mučenici upravo zato stradali, što su ulazili u to područje. A zašto? Jer su željeli mijenjati društvo. Zar nam naš Gospodin nije rekao da smo mi kvasac? A što će kvasac ako ne podigne i uskisne tijesto? I da smo svjetlo svijeta… pa rekao da se ne stavlja svijećnjak pod posudu nego na svijećnjak da svima u kući svijetli; poput grada na gori, Isus je želio da život kršćaninov svijetli i privlači te vidjevši dobra djela svi slave Oca na nebesima. Očito je i on došao, te od svojih učenika tražio, da ovaj svijet mijenjaju.

Gospodine koji si za nas trpio i bio mučen, smiluj nam se! Amen.