Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na proslavi Dana Hrvatskog mariološkog instituta
Zagreb, Katolički bogoslovni fakultet, 25. ožujka 2025.
PROSLAVA DANA HMI, 25.III.2025. /Zg, KBF
Poštovani o.d. dekane prof. Mario Cifrak, dragi dosadašnji predstojniče HMI prof. Karlić, draga novoizabrana predstojnice HMI prof. s. Valerija Kovač, poštovani članovi HMI, profesori, studenti, braćo i sestre,
Danas HMI slavi svoj dan jer je prije točno 51 godinu tj. 1974. osnovan na KBF-u kao jedan od instituta. Činilo se to tada jedino moguće jer je vladao komunistički sustav i nije bilo dopušteno osnivati katolička društva niti udruženja, kao što su npr. imale druge demokratske zemlje, nego se HMI pridružio na postojećem KBF-u koji je bio doduše nepriznat od države ali je imao svojevrsnu autonomiju. Tako i njegov statut i način izbora nije bio podložan kasnijoj traženoj legislativi. Pa je i prvi predsjednik HMI fra Karlo Balić bio izabran aklamacijom i imenovan od kancelara KBF-a, kao što je to bio i najdugovječniji predsjednik prof. Adalbert Rebić, koji je čak 25 godina vodio HMI. I ja sam tako izabran 2000. godine i bio na čelu HMI kroz 15 godina te sam biran više puta na isti način i bez ograničenja, koje je došlo kad se pravilnik HMI morao uskladiti sa Statutom KBF-a te je u prošlih 9 godina bio predstojnik (sad se to tako zove, kako predviđa statut) prof. Ivan Karlić, a koji ne može biti ponovno izabran nakon tri mandata na vodeću službu u HMI pa je nedavno izabrana prof. s. Valerija, kojoj iskreno čestitam. Svi ju dobro znamo kako je bila vrijedna tajnica HMI, što služi na čast i njoj i čitavom HMI. K tome ovaj izbor je promocija žene, što preferira papa Franjo koji, gdje je god moguće, i u tijelima Svete Stolice imenuje žene na vodeće funkcije.
Naš je dakle HMI započeo već novo razdoblje, nakon pola stoljeća služenja. Doista je riječ o služenju i teologiji i fakultetu, a time i Crkvi i našem narodu. Naime, i kad nije mogao djelovati u vlastitoj državi HMI je uvijek, posebno na međunarodnim kongresima diljem Europe i svijeta promovirao Hrvatsku i njezinu teologiju i mariologiju.
Svi znamo što slavimo danas, na svetkovinu Bogojavljenja ili Navještenja Gospodnjega. Zbog otajstva koje Crkva slavi ovim blagdanom u ispovijesti vjere na riječi „i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice“ pokleknut ćemo da bismo tako priznali svoju vjeru u inkarnaciju Sina Božjega, i to od Duha Svetoga od Marije Djevice.
Ova je svetkovina i Gospodnja i marijanska: Gospodnja, jer njome slavimo utjelovljene Sina Božjega, a također i marijanska jer se spominjemo da se to dogodilo od Marije Djevice.
Kad sam predavao na ovom fakultetu mariologiju, napisao sam skripta Marija, Majka Sina Božjega i pod naslovom Marija Djevica nastojao za studente protumačiti sadržaj katoličke vjere u Marijino djevičanstvo.
Već sam datum, 25. ožujka vodi u događaj koji je dakle devet mjeseci prethodio Rođenju Isusa Krista koje se slavi 25. prosinca.
To da je Marija kao djevica ante, in et post partum začela i rodila Isusa po Duhu Svetome i tako zavrijedila naslov Djevica ne znači ništa drugo negoli da je Isusovo začeće i rođenje djelo isključivo odozgor, dakle Božje. To nipošto ne umanjuje ljudsku ljubav u kojoj se od oca i majke svi ljudi začinju i rađaju, pa ne bi bilo nikakve sablazni ni da se Sin Božji tako začeo i rodio, a to da je začet bez zemaljskog oca samo znači da je on sav odozgor. Tako to tumači K. Rahner, i sviđa mi se to tumačenje. Ali to da je Isusu jedini otac Otac nebeski ne znači opet zamjenu za zemaljskog oca jer to Bogu nije trebalo tako da ni Duh Sveti ne predstavlja Marijina zaručnika, kao što se to nekada neobično i netočno govori kad se Mariju naziva Zaručnicom Duha Svetoga. Ona je bila zaručnica Josipa, sina Davidova, iz Nazareta. A Bog ju je izabrao da bude majkom Sina Božjega koji se utjelovio i postao čovjekom.
Princip inkarnacije kao takav je prisutan jedino u kršćanstvu. Mi vjerujemo da je Bog postao čovjekom propter nos homines et propter nostram salutem. Kada su se teolozi, osobito tomisti i skotisti, pitali Cur Deus homo, tomisti su odgovarali da je to zato jer je ljudski rod sagriješio i trebao je otkupljenje.
A prema Ivanu Duns Scotu, da se i nije dogodio grijeh, Bog bi se utjelovio jer je to tako uzvišeno otajstvo da je Bogu bilo stalo da on postane jedan od ljudi jednostavno radi toga da posvjedoči svoju blizinu čovjeku. Sigurno je i razlog otkupljenja od grijeha važan, ali ne možemo baš s tomistima reći da se Bog ne bi utjelovio da Adam nije sagriješio. Naime Bog se ne da uvjetovati čovjekovim postupcima…
A to „uzvišeno otajstvo“ upravo danas slavimo. Ono se ostvarilo po Duhu Svetome i suradnjom jednog čovjeka, jedne žene, djevice blažene Marije.
Već je prorok Izaija navijestio da će „djevica“ začeti i roditi sina koji će nositi ime Emanuel. To u hebrejskom izvorniku nije tako napisano, nego „djevojka“, ali je već u Septuaginti prijevod na grčki bio „parthenos“ odnosno „djevica“. Zanimljivo je da je evanđelist Matej uzeo upravo taj smisao kad je naveo Izaijino proroštvo, a čuli smo i u Lukinu evanđelju Mariju se naziva „djevicom“.
Kad je riječ je djevičanskom začeću Isusovom od Marije, ono je doista jedinstveno i čudesno i zato otajstvo, ali radi se o doista čudesnom i jedinstvenom događaju: utjelovljenju Riječi Božje, Sina Božjega.
Koji je bio cilj dolaska Božjega Sina u čovjekovom liku na zemlju? U poslanici Hebrejima kaže se, citirajući Ps 40, da je Sin rekao Ocu: „Evo dolazim, vršiti volju Tvoju!“
Očito je Otac tako odredio. A on je Ljubav. Bez takvog događaja, bez inkarnacije to nama ljudima ne bi bilo moguće shvatiti. Zato je Blagovijest, tj. današnji događaj Inkarnacije odnosno začeća Sina Božjega kao čovjeka od Djevice Marije čin najveće ljubavi, ljubavi Božje prema ljudima.
Pa i ljudska ljubav ne biva shvatljiva ako nije utjelovljena. Samo kad se osjećaji naklonosti, kad se odluka da se s drugim dijeli život i prihvaća ga u dobru i zlu, utjelovi ta ljubav postaje vidljiva i stvarna.
Princip inkarnacije je za sve nas veoma važan. On je kršćanski princip. Mi bez utjelovljavanja svoje vjere, nade i ljubavi ne bismo mogli svjedočiti da doista pripadamo Kristu. Zašto su kršćanski svjedoci martiri, tj. mučenici? Jer su prihvatili u svojem tijelu podnijeti muku pa i samu smrt da bi posvjedočili koliko im je stalo do vjere u Krista.
Na portalu ove fakultetske crkvice sv. Martina dva su kipa svetih biskupa: svetog biskupa sisačkog Kvirina, i zagrebačkog biskupa bl. Augustina Kažotića. Obojica su zapravo mučenici jer su svjedoci za Krista. Mojeg Kvirina su u tadašnjoj prijestolnici provincije Panonije, u Sabariji – današnjem gradu Szombathelyju – mučili i pogubili rimski vojnici nakon suda jer se nije htio odreći Krista, bacivši ga u rijeku s mlinskim kamenom o vratu. Biskupa Augustina su Saraceni u Luceri u Italiji progonili i još mu je na sačuvanoj lubanji rupa od udarca za koji je prof. Biškup tvrdio da je znak mučeništva. Često su baš mučenici bili pravi svjedoci za Krista. Međutim postoji mnogi načini kako možemo svjedočiti za Krista, premda svaki od njih sadrži na ovaj ili onaj način neku vrstu mučeništva.
Čestitajući 51.godišnjicu HMI želim istaknuti kako je taj institut sigurno izdao najviše zbornika, njih 20-tak, koji su objavljeni radovi s niza nacionalnih i međunarodnih simpozija. Želim dobru budućnost HMI-u i zagovor Blažene Djevice Marije svima nama! Amen.