Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Cvjetnicu
Sisak, Pastoralni centar katedralne župe 13. travnja 2025.
Draga braćo i sestre, dragi vjernici,
Danas na nedjelju Cvjetnice spominjemo se dvaju događaja: prvi je svečani Isusov ulazak u Jeruzalem i drugi, početak Muke Gospodnje.
Sudjelujemo u oba događaja. U jednom smo poput Židova koji razdragano pozdravljaju Mesiju koji jaše na krotkom magarcu kao simbolu mira i mašu maslinovim i palminim granama uzvikujući „Hosana!“ Lijepo je sudjelovati u tom dočeku Krista koji dolazi u svoj glavni grad, mjesto svih najvažnijih događaja za židovsku povijest. Tu je kraj David utemeljio Židovsko kraljevstvo, tu je kralj Salomon sagradio Hram, mjesto je to dakle svjetovne i duhovne vlasti u narodu. No, to je i mjesto pogibije mnogih proroka koje su odbacivali i svjetovni i duhovni poglavari. Što će se s Isusom dogoditi? To već znamo, čeka ga nepravedna osuda i smrt. No, zanimljivo je promatrati narod: taj isti narod jednom kliče „Hosana!“ i tek za nekoliko dana od Pilata traži za Isusa smrtnu presudu: „Raspni ga, raspni!“ Kako je moguće manipulirati ljudima, kažu to je psihologija mase, no zapravo moć obmane i zavođenja. A jadan narod često se daje zavesti, bez pravih spoznaja i s lažnim obećanjima mnogi prihvaćaju postupati krivo, pa čak i protiv samih sebe. Uskoro će izbori u RH, i opet bi moglo biti upravo tako i na tom području.
To je već drugi događaj koji ova nedjelja obilježava: početak tjedna muke Isusove. On će uskoro biti uhićen, nepravedno optužen i nevin osuđen, bit će na križ razapet i umrijet će. A gdje su tu bili njegov narod koji ga je u nedjelju pozdravljao kao kralja, gdje su tu bili njegovi učenici koji su ga razdragani pratili i govorili: „kad bi ovi šutjeli, kamenje bi vikalo“?
Na žalost moramo iskreno priznati, mi nismo ili u jednoj ili u drugoj skupini, mi smo često u životu u obje te skupine. I znamo tko je Isus i razdragano ga pozdravljamo kao svoga Mesiju, Krista i kralja, ali mi smo i njegovi suci, oni koji traže da ga se razapne i ukloni iz našeg osobnog života, iz naših obitelji, iz naših zajednica, iz našega grada i iz naše Domovine.
Kako je to moguće?
Gospodin je dobro znao što je u čovjeku, nitko mu to nije trebao otkrivati, znao je da je čovjek grijehom ranjeno biće, slab i grješan, nedosljedan i zato – nepouzdan. Doista je malo onih koji su svojim karakterom zavrijedili da ih poštujemo i na njih se oslonimo.
Apostol Petar se hvali kako je spreman s Isusom i u tamnicu i u smrt, a Gospodin ga spušta na zemlju kada mu kaže: još noćas ćeš me triput zatajiti. I Gospodin svejedno ide u smrt za nas, ne odustaje od svoga nauma, da svojom žrtvom otkupi palog čovjeka. Koji toga, istini za volju, doista nije vrijedan.
Petar silom želi otkloniti opasnost od svoga Učitelja, traži mačeve, ali to ne pomaže. Isusu to ne treba.
Prežalosno je izvješće o Muci Isusovoj. Kad ga slušamo, razumijemo koja je jadna ta naša ljudska narav koja izdaje svoga Spasitelja. Pa ipak, uzdamo se da je ta žrtva imala smisla jer je jednom za uvijek slomljena moć đavla, onoga koji zavodi ljude i odvodi ih od Boga. Kad je naime Krist izdahnuo na križu, evanđelista Luka bilježi da se narod vraćao s Kalvarije bijući se u prsa. Ipak su nešto shvatili, ipak im je bilo žao tog nevinog osuđenika kojeg su i oni odbacili tražeći njegovu smrt. A rimski stotnik, dakle nežidov, vidjevši što se zbilo svjedoči: „Doista, ovaj čovjek bijaše pravednik.“
Kod svetog Luke imamo tri Isusove riječi na križu. On najprije oprašta svojim krvnicima moleći nebeskog Oca: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ Kad se gleda u cjelini, sa svim kontekstom i spoznajom koju mi danas imamo o Isusu, tada je doista ta rulja koja je tražila smrt Isusovu bila u neznanju. Ali u taj čas, nisu to razumjeli oni koji su to slušali. Oni su dobro znali što hoće, no poslije su spoznali da su pogriješili.
A te su riječi velik primjer i svima nama, poziv i poticaj na opraštanje. Doista, puno se puta čini da je sve jasno i da treba osuditi i odbaciti ove i one ljude, da su – jasno je kao dan – krivi i da su pogriješili, no na kraju se sazna da nije sve baš tako jednostavno. Zato ima smisla vjerovati Isusu i moliti oproštenje za one koji su počinili grijehe koji su nas osobno povrijedili, prekršaje i kaznena djela, dapače zločine koji su nama osobno ili našim bližnjima nanijeli veoma mnogo patnje. Pa ipak treba moliti i za njih Božje oproštenje jer – oni doista nisu sve znali, nisu sve razumjeli, bili su zavedeni. Kao i masa svijeta kojom su manipulirali farizeji i židovski poglavari kad su tražili da se Isusa osudi i pogubi.
Isus razgovara s dvojicom razbojnika, od kojih ga jedan grdi a jedan moli jer raskajan uviđa svoj grijeh. Čuje utješnu rečenicu: „Još danas bit ćeš sa mnom u raju.“ Sveti Augustin se divi tom desnom razbojniku – u tradiciji je dobio ime Dizma – pa kaže: Čitav život je krao, pa je na kraju i vječni život ukrao. Ali on je bio iskren, priznao je svoju krivnju, kajao se…
A mi? Kako je lako biti lijevi razbojnik! Optuživati, rugati se, proglasiti Boga izdajicom i onim koji je nemoćan, a obećavao je toliko. Koliko puta znamo čuti: Gle ga sad! Nitko i ništa, a pravio se… Pa ipak, taj nije bio opravdan, nego onaj desni, koji je znao priznati istinu i pokajati se.
I na kraju Isusova prelijepa rečenica: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj – in manus tuas, Pater, commendo spiritum meum“. Riječi su to potpunog predanja, povjerenja i nade. Isus se predaje najprije u grješničke ruke ljudi, koji ga odbacuju i ubijaju, a potom u ruke svoga Oca, koji ga s ljubavlju prihvaća i daje mu život, život vječni, život uskrsnuća!
Velika je to pouka i za nas. Trebalo bi više meditirati te događaje da bismo išli putem Isusovim, da bismo ga mogli i sami slijediti. Jer on je rekao: „Tko želi biti moj učenik, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.“ Amen.