mons. Vlado Košić, sisački biskup

HOMILIJA NA PROGLAŠENJU GODINE VJERE U SISAČKOJ BISKUPIJI

Sisačka katedrala, 14. listopada 2012.

/28. NEDJ. KROZ GOD. B/

Draga braćo i sestre, dragi vjernici, radujem se danas ovom našem zajedništvu i Euharistiji na kojoj za našu Biskupiju proglašavamo Godinu vjere koju je 11.listopada, dakle prošli četvrtak otvorio Sveti Otac Papa u Rimu. Neka ovo vrijeme milosti i u našoj Sisačkoj biskupiji urodi duhovnim plodovima, plodovima svetosti i radosti, porasta i učvršćenju vjere, nade i ljubavi!

Što nam na današnji dan poručuje Gospodin u svojoj Riječi?

U prvom čitanju, u Knjizi mudrosti, čujemo molitvu kralja Salomona koji Gospodina moli za mudrost. On razumije da je puno toga potrebno, ali je jedno ipak najvažnije. Nije molio ni za bogatstvo, ni za ljepotu, nije molio za dug život niti za pobjedu nad neprijateljima. Molio je od Gospodina samo mudrost jer je znao da mu s mudrošću sve dolazi. Kaže: „Ljubio sam (mudrost) više od zdravlja i ljepote i zavolio više od svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli. A s njome su mi došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno.“ (Mudr 7,10-11)

Doista, važno je znati u životu razdvojiti bitno od nebitnoga, izabrati bitno i tome što je bitno dati prednost. Znamo li to? Pitamo se danas, na proglašenje Godine vjere u našoj Biskupiji, je li vjera nama to najvažnije blago, taj biser mudrosti, za kojim čeznemo, za što Boga molimo, ili je naša čežnja mnogostruka pa se i izgubimo ne znajući zapravo što to od Boga očekujemo, što je prvo, što drugo, a što stoto? Molimo mudrost srca, a to je upravo vjera naša koja nas povezuje s Bogom, koja nam otvara vrata duše da ne budemo sami, da ne budemo bez cilja, da ne lutamo svijetom ne znajući kamo idemo.

Papa je u svom pismu „Porta fidei – vrata vjere“ napisao povodom ove Godine vjere: „‘Vrata vjere’ (usp. Dj 14,27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova praga može se prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava. Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje čitav život. On započinje krštenjem (usp. Rim 6,4), po kojem možemo Boga zvati Ocem, a završava prijelazom iz smrti u vječni život, plod uskrsnuća Gospodina Isusa, koji je, darom Duha Svetoga, htio učiniti dionicima svoje slave sve koji vjeruju u njega (usp. Iv 17,22).“

Znamo, papa Benedikt XVI. otvorio je Godinu vjere na sam dan kada je prije točno 50 godina otvoren Drugi vatikanski sabor. Taj je 21. sveopći ili ekumenski koncil u to vrijeme nazvan „novim Duhovima“, kao i „proljećem Crkve“. Doista, u novom vremenu trebalo je slijediti proroke koji su hrabro naviještali potrebu otvaranja Crkve svijetu da bi današnji čovjek razumio ono što se vjekovima u Crkvi naviješta na jedan – možda nekima nerazumljiv način. Nije se radilo o tome da se izmijene ili prilagode istine vjere, ne, one su vječne, ali njihovo predstavljanje današnjem čovjeku treba se promijeniti – da ih on razumije. Doista, često se dobre stvari odbacuju jer ih se ne razumije, jer ih se ne poznaje. Tako i Evanđelje mnogi danas smatraju staromodnim te ga ili odbacuju ili su prema njemu ravnodušni. Sve je više na žalost upravo takvih. Upravo je zato pokrenut Koncil, upravo je zato na njegovu 50.obljetnicu otvorena Godina vjere – da se stara vjera i danas utjelovi, da danas živi, obnovljena i čista, u svojoj izvornosti i sjaju, ali i u ruhu naših dana, shvaćena i prihvaćena od današnjih ljudi. To

Dakako, znamo, vjera je Božji dar – i nitko ne može sam sebi darovati ono što je milost Božja. Pa ipak, da bismo došli do toga da nam Bog može dati dar vjere potrebno je poduzeti sve što je u našim moćima. Tako su na prvom mjestu u tom naviještanju vjere pozvani roditelji – navijestiti i prenijeti vjeru svojoj djeci. U krštenju njih krstitelj više puta potiče da ispune tu zadaću. Prvo ih pita što traže od Crkve Božje, a kad oni odgovore „Krštenje“, veli im: „Vi tražite krštenje za svoje dijete. Time se obvezujete da ga odgajate u vjeri kako bi živjelo prema Božjim zapovijedima, ljubilo Gospodina i svoga bližnjega, kao što nas je Krist učio.“ Prije negoli ih pozove na ispovijest vjere kaže: „vi ga nastojte tako odgojiti da se božanski život u njemu očuva od zaraze grijeha te da iz dana u dan raste.“ A nakon krštenja, kad prima bijelu haljinu veli: „pomognut riječju i primjerom svojih najbližih donesi ju neokaljanu u život vječni“. Dakle, traži se riječ i primjer, obveza odgoja u vjeri.

Nadalje, tu su svećenici i vjeroučitelji. Svećenici su kao župnici i župni vikari prvi nositelji župne kateheze, što znači da oni trebaju uvoditi djecu i mlade u život župne zajednice, Crkve. Osim njih važni su nam i vjeroučitelji koji u školama poučavaju djecu i mlade o vjeri. Oni im prenose znanje o vjeri i zato su nam oni dragocjeni. Način kako im oni govore treba biti svjedočenje. Sjetimo se riječi Pape Pavla VI.: „Današnji ljudi ne trebaju toliko učitelje koliko svjedoke.“ (EN) Baš je jučer bio stručni skup vjeroučitelja u Sisku i profesor Labaš govorio je o neverbalnoj komunikaciji kojoj se više vjeruje negoli riječima. Ono što se vjeruje, to se prenosi svojim stavom i gestama, načinom kako se o tome govori, čitavim svojim bićem. To je najvažnije. Zato su nam prevažni svjedoci. I u svećenicima, i u đakonima, i u roditeljima – ocu, majci, djedu, baki – u svim članovima obitelji, u vjeroučiteljima, župnim katehetama, u svim članovima naših župnih zajednica – želimo i trebamo svjedoke vjere.

Poslanica Hebrejima danas nam prenosi poruku kako je Božja Riječ „živa i djelotvorna, oštrija od mača… prosuđuje nakane i misli srca; nema stvorenja njoj skrivena.“ (Heb 4,12-13) U ulaznoj smo procesiji nosili Bibliju, knjigu Božje Riječi. Ona nas prosvjetljuje, ona poznaje našu krhkost i svojom snagom nas usmjeruje na pravi put. Bog sam nam progovara u Svetom Pismu, jer to je – kako je to volio govoriti sv. Jeronim, veliki ljubitelj Božje Riječi – osobno pismo koje nam je Bog napisao. Čitajmo Bibliju ove Godine vjere, neka svaka obitelj i svaki vjernik ima svakako Novi zavjet uza se i često ga otvara, čita i nad njim razmišlja. Biblija je knjiga nad knjigama, u njoj je zapisana Riječ koja nas pridiže, Riječ Božja koja nam daje život, koja je kadra dati nam usmjerenje, ohrabrenje i pravo svjetlo: „Riječ je tvoja svjetlo mojoj stazi“.

U Evanđelju Gospodin poziva mladića da ga nasljeduje, ali on odlazi žalostan – jer je bogat „velikim imetkom“, ali nije „bogat u Bogu“. Inače, rekli bismo dobar mladić, koji je „sve zapovijedi očuvao od svoje mladosti“, ali koji nema snage učiniti još jedan korak više, sve ostaviti i poći za Isusom. Na kraju je on žalostan, a Isus poučava učenike kako je nemoguće služiti Bogu i bogatstvu. „Teško je ući u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene negoli bogatašu u kraljevstvo Božje.“ Pitamo se, što za nas znači vjera u Krista, što smo zbog njega kadri ostaviti, žrtvovati, izgubiti? Ako je on na prvom mjestu i za njega smo sve spremni izgubiti, tada nećemo otići od njega, tada nećemo ostati žalosni. No, ako smo mu kadri okrenuti leđa jer nam je važnije ovo ili ono, tada sami sebe uvodimo u život tuge i nemira. Jer „tko poradi mene i poradi evanđelja ostavi … sve, već u ovom vremenu će … sve to (doduše na drugi način) stostruko primiti – i u budućem vijeku život vječni.“ (Mk 10,30)

Često svijet koji ne razumije Krista očekuje od nas, njegovih učenika, da budemo što hoćemo – ali da njih time ne smetamo. Neka se molimo i radimo što hoćemo u crkvama, ali u život ovoga svijeta neka se ne miješamo – jer njih to smeta, ometa ih u njihovom osjećaju sigurnosti, remeti im samopouzdanje, dovodi ih do pitanja poput: A što ako oni možda ipak imaju pravo? Takozvani „život Crkve u sakristiji“ bio je cilj nastojanja prošlog sustava koji je želio zabraniti vjeru, ali budući da to nije mogao, želio ju što više izbaciti iz javnosti. To mnogi i danas žele: ne remetite naš mir, ne pojavljujte se, a – ako se ipak želite pojavljivati i boriti za neke društvene vrijednosti – tada ćemo vam prilijepiti etikete poput „klerofašista“, „nazadnjaka“, „nesposobnih“ itd. Svijet ide dalje i ponaša se „kao da Boga nema“, no dio tog svijeta smo i mi kršćani. Mnogi koji su kršteni danas se ponašaju nevjernički, ne razumiju zašto bi se oni trebali i javno pokazivati kao vjernici, zašto bi trebali zastupati neke stavove koje ovaj svijet ne poštuje, zašto bi se vječito trebali boriti kao da plivaju protiv struje.

Međutim, već je sv. Jakov jasno napisao: „vjera bez djela je mrtva“ (Jak 2,17). Može li postojati neki otac ili neka majka, a da ne voli svoje dijete? Na žalost, reći će mnogi danas: može. No, jesu li ti roditelji zaista svome djetetu otac i majka, ako ga ne vole? Nisu li sami same svojim djelima tada razodjenuli i pokazali da nisu ono što bi trebali biti? Tako je i s našom vjerom: ako smo samo vjernici na riječima, deklarativno, a ne molimo se, ne sudjelujemo na nedjeljnoj misi, ne ponašamo se u svom privatnom i javnom životu po principima koje vjera zahtijeva, mi smo – doduše – vjernici, ali možemo reći: samo na papiru. A previše je takvih, „papirnatih vjernika“! Sveti Pavao danas, i osobito u ovoj započetoj Godini vjere, i nas zove i opominje: „Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.“ (Ef 5,14).

Neka zasja vjera naša na našim licima, da probuđeni u radosti i ponosu što smo vjernici dajemo „lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima“ (1 Tim 6,12). Zajedno sa svetim Petrom, i s Petrom naših dana, i ja sve vas, draga braćo i sestre, potičem: „Gospodin Krist neka vam bude svet u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju.“ (1 Pt 3,15-16). Amen.