mons. Vlado Košić, sisački biskup
HOMILIJA U CRKVI SV. MARIJE KRALJICE MIRA
Sisakk, 7. rujna 2012.
Poštovani župniče i župni vikaru, dragi župljani župe Pohoda BDM, draga braćo i sestre!
Danas sam s vama jer je blagdan BDM, Kraljice krunice. Naime, premda je ova crkva crkva Marije Kraljice mira, želio bih da se taj vaš blagdan u ovoj crkvi slavi upravo na današnji dan. Zašto? Jer Crkva danas slavi Mariju Kraljicu krunice, a krunica je znak naše pobjede u Domovinskom ratu koji je ovom gradu, ovoj našoj domovini Hrvatskoj – donio mir. Mir je to koji su izborili naši branitelji, koji su gotovo svi nosili krunicu oko vrata. Tako je Marija povezana s mirom, preko krunice i kao molitve i kao znaka. Dok su naime, naše majke, žene, supruge, djeca molili krunicu za mir, naši su branitelji s krunicom oko vrata – a i sami često moleći na nju i zazivajući Božju pomoć – obranili našu Domovinu koja je bila, svi to dobro znamo (osim onih koji to ne žele!), okupirana, spaljena, prognana, porušena. No, obranila se. Kako bi to rekao naš pokojni kardinal Franjo Kuharić – bilo je to čudo, Božji dar, jer gledajući ljudskim očima i mjereći ljudskim mjerilima mi smo trebali biti zbrisani s lica zemlje, pregaženi, uništeni, pobijeni i raseljeni, da se nikad ne zna da smo tu bili i da ova zemlja pripada Hrvatima. Vjerojatno se više ne bi niti zvala Hrvatska.
Početak ovog blagdana Marije, Kraljice krunice povezan je s velikom pobjedom kršćana, koji su kod Lepanta 1571. na današnji dan obranili Europu i kršćanstvo od osmanlijskog osvajanja. Papa sv. Pio V. bio je pozvao upravo čitav kršćanski svijet na molitvu krunice za pobjedu i to se je i dogodilo te je ustanovio ovaj blagdan kao znak zahvale Mariji za tu pobjedu.
Kakve pobjede bismo mi danas željeli, kakve bismo pobjede zapravo trebali? Znamo, razne su borbe i mnogi izazovi danas. Hvala Bogu, ne treba više krv prolijevati za obranu ove naše lijepe zemlje, ali treba se i te kako truditi i žrtvovati za njezin napredak, budućnost i prosperitet. I kako ćemo to uspjeti – u okolnostima u kojima danas živimo, radimo, borimo se? Pa jedino – s krunicom, naime, utječući se Blaženoj Djevici Mariji te po njezinu zagovoru ostvarimo pobjedu dobra, pobjedu mira koji nije samo odsutnost rata nego blagostanje, tj. blago stanje i obilje duhovnih, intelektualnih i humanih dobara za zdrav život ovog naraštaja i budućih pokoljenja.
Danas u vašoj crkvi blagoslivljamo novu krstionicu, novi ambon ili navještaonicu i novi tabernakul ili svetohranište. Sve je novo jer je crkva nova. A da bi bila jednom završena i posvećena, potrebno joj je još mnogo toga.
O kada bi se u ovom krsnom studencu svake godine krstio sve veći broj onih koji ulaze u Crkvu Božju! O kada bi se po slušanju Božje Riječi s ovog ambona budila i učvršćivala sveta vjera da svi koji ovamo budu dolazili, nalaze utjehu i mir duša te jasni kompas za svoje misli, riječi i djela. O kada bi se u ovom svetom Hramu Božjemu slaveći Euharistiju svi vjernici hranili Kruhom živim da Gospodin nahrani našu glad i sobom nas ispuni da njime nahranjeni idemo kroz život vjerni njegovim stavovima i vjerni njemu samome! Da bude svet ne samo ovaj dom i ovo mjesto u koje pohranjujemo Presveti Sakrament – pa se otuda i zove „svetohranište“ – nego da sveti budemo mi, da bude u nama prisutan naš Gospodin i da ga mi pronosimo kuda god hodili i što god radili!
Današnja nas Riječ Božja utvrđuje, kao i svake nedjelje i svaki puta kada ju slušamo, u dobru i vjernosti Kristu.
Prvo čitanje – iz Knjige Postanka – govori o stvaranju čovjeka, muškarca i žene. Žena je družica muškarcu, i samo ona može mu biti jednaka, jer – oni jesu jedno tijelo. Ovaj sveti tekst već naviješta Kristovo uzdignuće ljubavi između jednog muškarca i jedne žene u svet i nerazrješiv savez, u sveti sakrament ženidbe. O tome govori Isus u Evanđelju. No, mogli bismo osim o svetosti ženidbe razmišljati i o onoj koja je „blagoslovljena među ženama“, o Presv. Bogorodici Djevici Mariji.
Njoj je blagoslovljena i ova crkva, ona je naša zagovornica, ona koju ovdje častimo kao Kraljicu mira. I kao što muškarac treba u bračnom zajedništvu ženu, i obrnuto, žena muškarca, tako je i međusobna pripadnost i potreba između Krista i Crkve. Brak je u Pismu često samo slika odnosa čovjeka i Boga, Crkve i Krista. „Otajstvo je to veliko!“, zapisao je sv. Pavao, govoreći o braku, ali dodajući: „Ja smjeram na Krista i na Crkvu“(Ef 5,32). Mi trebamo jedni druge, a Crkva treba Krista – a njega nam je darovala Marija, pa stoga trebamo i Mariju, i to zato da nam ona i danas dariva njega, našega spasitelja.
Ona je sva usmjerena Kristu i njegovom djelu spasenja svijeta i svakog čovjeka. Ona i nama pokazuje to služenje koje i mi trebamo ostvarivati – u odnosu na Krista i njegovu Crkvu.
Kako to, pitaju farizeji Isusa, da je Mojsije dopustio mužu otpustiti ženu, a Isus to ne dopušta? Isus odgovara da je to Mojsije napisao „zbog okorjelosti srca vašega“. To se grčki kaže: sklerokardia! Skleroza srca, okamenjenje srca. Teolog Ivan Golub tumači ovo mjesto kao Isusovu definiciju istočnoga grijeha: prije, dok je vladala prvotna nevinost, nije bilo rastave, nije bilo ne-ljubavi, nije bilo nevjernosti – jer vladala je ljubav. A onda je došao grijeh. To je ta sklerokardia, srce je otvrdnulo, skamenilo se. Uzrok je to svakoga ne samo brakolomnoga grijeha. Kameno srce. Gospodin po proroku Ezekielu naviješta: „Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.“ (Ez 36,26) Kad gledamo toliku ucviljenu djecu zbog rastave njihovih roditelja, zar ne da i mi možemo zaključiti: tim se ljudima srce stvrdnulo, postalo je kameno. A Isusovo je shvaćanje braka jedinstvo muža i žene, tako da se niti ne radi o razdvajanju dvoje ljudi nego o raskidanju „jednoga tijela“. Tko može ljudima vratiti srce od mesa, toplo ljudsko srce, srce koje ljubi, da muž i žena doista budu samo „jedno tijelo“, tj. jedno nerazdvojno biće?
To može samo Krist Gospodin. To može Spasitelj, i to – često i najčešće – po svojoj majci Mariji. Marija je imala osjećaja, imala je sućuti, znala je da sva ovisi o Bogu, i kad joj je bilo teško i lomila se, ostala je vjerna, izdržala je. „Neka mi bude po Tvojoj riječi!“ (Lk 1,38) Fiat! Kako bi to često trebale izgovoriti sve supruge, žene, majke! Kako bi tu riječ „fiat“ trebali izgovoriti svi supruzi, muževi, očevi! Fiat, neka bude. Neka bude ljubavi, neka bude života! Neka bude vjernosti i ustrajnosti u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, u sve dane života svoga…
Kako Gospodin Isus grli danas u Evanđelju djecu! I prekorava svoje učenike: „Ne priječite im. Neka dolaze k mene!“ A danas mnogi koji nose sveto ime „otac“ i „majka“ priječe prvo da uopće djeca dođu na svijet, i drugo da kad se rode dođu k Isusu. „Ne priječite im!“ (Mk 10,14) Dapače, svima nam je učiti od djece: da jedino kao djeca možemo pred Oca nebeskoga, a to znači da smo svjesni da bez njega ništa nemamo.
A Isus se ne stidi nas ljude zvati svojom braćom, kaže se u poslanici Hebrejima. On Spasitelj – naš je brat? Nama jednak, nama bratski bliz? Da! To je on dokazao, to njegovo poslanje svjedoči. Postao je čovjekom, „radi nas ljudi i radi našega spasenja“. Molimo ga da i nama, po svojoj Majci, pomogne imati srce, imati toplo ljudsko srce, da ne odvraćamo svoga pogleda i svoje sućuti od braće i sestara koji trpe, da vidimo i pomognemo svakoga, a osobito našega bližnjeg, našeg ukućanina, naše roditelje, našeg bračnog druga, i osobito našu djecu…
Sveta Bogorodice, Ti si nam dala svoga Sina, našega Spasitelja. I danas ga pokaži nama, ljudima koji živimo u ovim prilikama i neprilikama. Osobito nam izmoli vjernost, da njega slijedimo vjerno, da budemo vjerni svojim zadanim riječima, da budemo vjerni jedni drugima, posebno u bračnom i obiteljskom zajedništvu. Te da s Tobom gradimo mir i nosimo ga svima za budućnost našu, novih naraštaja i budućnosti našega naroda. Amen.