Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na privremenim zavjetima sestara Kćeri Srca Isusova

Lasinja 28. travnja 2019.

Drage sestre Kćeri Srca Isusova, drage novozavjetovanice sestro Marija od sv. Ivana (Sanja Djaković) i sestro Magdalena Marija od Isusa (Marija Ćosić), dragi župnici, roditelji i rodbina, prijatelji i župljani naših sestara, draga braćo i sestre!

Nedjelja je Božjeg Milosrđa, druga vazmena nedjelja – zvana u narodu Mladi Uskrs ili Bijela nedjelja, a u ovoj samostanskoj crkvi je svečanost polaganja privremenih zavjeta dviju sestara Kćeri Srca Isusova.

Čestitam vam, drage sestre, čestitam majci s. Rafaeli i svim susestrama, čestitam i ovoj župi i svim župama iz kojih su naše sestre, radujem se u ime Sisačke biskupije i cijele naše Domovine i Crkve katoličke!

Iz odlomka Djela apostolskih (Dj 5, 12-16), koji smo čuli, mogli smo vidjeti kakvo je zajedništvo vladalo u prvoj kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu. Apostol su naviještali Krista uskrsnuloga i mnogo se čudesa po njima događalo u narodu, tako da su ih svi poštivali, te se povećavao broj onih koji su vjerovali Gospodinu.

Među kršćanima prve Crkve osjećao se prisutan živ osjećaj da je s njima Gospodin koji je uskrsnuo i koji je među njima živ. U toj su vjeri bili snažni i bez straha podnosili i progone i osporavanja, dapače mučeništva. Bili su jedno i nisu se ničega bojali.

U drugom čitanju iz Otkrivenja svetog Ivana apostola (Otk 1, 9-11a. 12-13. 17-19) apostol nam prenosi svoje viđenje Sina Božjega koji mu govori: »Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključeve smrti, i podzemlja.« Apostol sebe naziva „bratem i suzajedničarem u nevoljama“ jer je očito već bjesnio progon kršćana. I riječ Gospodina uskrsnuloga „ne boj se!“ za njega je značila veliku utjehu, koju je on želio prenijeti i svim kršćanima. Tko bi se trebao bojati za sebe, kad vidi Krista koji je bio mrtav, a sada živi, koji je pobjednik nad smrću tako da ni nama smrt više ne može naškoditi. Upravo zbog Isusova uskrsnuća kršćani se ne boje smrti i znaju da ne smiju uzmicati pred progoniteljima budući da oni ne mogu drugo nego uzeti zemaljski život, ali Isus će im dati vječni uskrsnuli život ako mu ostanu vjerni.

To je bila snaga prvih kršćana, to je snaga i nas danas. Zbog Isusa ni se ne trebamo ničega bojati, pa ni smrti koja je prolazna. U njemu naime nalazimo život koji je jači od smrti, koji je vječan!

Evanđelje današnje nedjelje (Iv 20, 19-31) izvješćuje nas o dolasku Krista apostolima na dan uskrsnuća te ponovno osam dana tj. sljedeće nedjelje, kao danas. Prvi puta apostol Toma nije bio s apostolima i na njihovo kazivanje da su vidjeli Gospodina koji je živ, nije vjerovao. On se zapravo htio sam osvjedočiti, kao što su se i ostali apostoli uvjerili tek kada su susreli Isusa živa. To je doista bilo neshvatljivo iskustvo, nešto nikad viđeno ni čuveno pa nije neobično da Toma nije prihvatio ono što su mu pripovijedali ostali apostoli. I Krist uskrsnuli sljedeće nedjelje, nakon što je ponovno uputio svima riječ „Mir vama!“, obraća se upravo Tomi riječima: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

Toma se uvjerio i nije bio nevjeran, dapače, povjerovao je i bio gorljivi navjestitelj Krista uskrsnuloga. I život je svoj položio za Isusa.

To i nas poziva, draga braćo i sestre, da dopustimo Isusu uskrsnulome da nas susretne, da nas dodirne, da nas uvjeri da je živ.

Rane koje pokazuje Isus Tomi i apostolima rane su ljubavi, dokaz da je on umro za nas, ljude. I kad ih pokazuje Tomi da ih dodirne, kao da i njemu i nama kaže: ovim sam te ranama spasio, uvjeri se, stavi svoju ruku… No, Tomi više ne treba ni dodir, on vidi i vjeruje: „Gospodin moj i Bog moj!“ Izriče vjeroispovijest koja je i naša. I mi to Isusu recimo i poklonimo mu se.

Veoma je važno primijetiti da se Gospodin otkriva svojim učenicima upravo na dan svojeg uskrsnuća: prvi i osmi dan, tj. u nedjelju. Na nedjeljnom okupljanju učenici otada pa do dana današnjega i dok bude svijeta i vijeka mogu susresti uskrsnulog Gospodina. Toma nije prvi put doživio Isusovo uskrsnuće jer nije bio sudionik nedjeljnog zajedništva. To znači da odsutnost ili bježanje iz nedjeljnog zajedništva može biti i za nas kobno, možemo ostati bez Isusove blizine.

Nedjeljna euharistija je tako vrhunac našeg susreta s Uskrsnulim.

Drage sestre Marija od sv. Ivana i Magdalena Marija od Isusa, i vas je poput svetog Tome Isus zaželio susresti, pozvao vas je da ga dodirnete, da upoznate ljubav kojom vas je ljubio i život položio za vas. Vi ne bježite od njega, dapače, došle ste same da mu se poklonite, da ispovjedite svoju vjeru u njega, da iskusite blaženstvo onih koji vjeruju i kada ne vide.

Vaše je predanje danas potpuno. U Isusove ruke.

I to je pravi put za vaše posvećenje, da vašu osobnu sreću i za blagoslov i sreću naše Crkve i Domovine.

Samo takve duše mogu pridonijeti da ljudi budu bolji, da svijet živi u miru, da se poštuje život, da se cijeni dostojanstvo svakog čovjek, svake žene i muškarca, svakog djeteta i starca. Neka je stoga blagoslovljen ovaj dan, ovaj čas i čitav život naš!

Nedjelja je Božjeg milosrđa koju je ustanovio papa sv. Ivan Pavao II. koji je i sestru Faustinu Kowalski proglasio svetom. Naime, ova je sestra posebno promicala pobožnost prema Božjem milosrđu, ona je Isusa doživljavala prvenstveno kao donositelja Božjega milosrđa.

Taj vid Božjeg odnosa prema ljudima nije otkriven tek uspostavom ove nedjelje Božjeg milosrđa niti Godinom milosrđa koju je 2016. bio proglasio papa Franjo. Milosrđe je temeljna Božja karakteristika kako ju donosi već Stari zavjet, a potpuno se objavljuje upravo u Novom zavjetu. Mogli bismo čak reći da je sam Isus, naš Krist i Gospodin, utjelovljeno Božje milosrđe, punina objave milosrdnog Boga. On doista pokazuje veliku ljubav prema grješnicima, on je kao onaj pastir koji ostavlja na sigurnom 99 ovaca i odlazi tražiti onu jednu zalutalu; on oprašta grijehe i kaže da je to veće negoli činiti čudesa – jer je čudo obraćenja i odbacivanja svoga grešnog stanja veće negoli da hrom prohoda; on oprašta grijehe javnim grješnicima, preljubnici ili Zakeju, i druži se s njima, govoreći: „Nisam došao zvati pravednike nego grješnike!“ Isus doista svim svojim djelovanjem pokazuje da je on Božje milosrđe za nas ljude, grješnike.

I sama njegova muka i smrt iskaz su Božje milosrdne ljubavi prema nama grješnicima jer on je umro za nas, umjesto nas, radi našeg opravdanja. „Milosrđe mi je milo, a ne žrtve“, govorio je Isus i sam pokazivao milosrđe prema ljudima.

No, on i nas, svoje učenike, zove da budemo djelitelji tog Božjeg milosrđa. On čak kaže: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan!“ (Lk 6,36) preričući tako maksimu: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5,48), što znači da je upravo milosrđe – savršenstvo.

Od svojih učenika traži da opraštaju 70 puta 7 puta, da otpuštaju svojim dužnicima jer će onda i njima Bog otpustiti njihove dugove.

Milosrđe je drugo ime za Srce Isusovo jer gdje vlada milosrđe, tu vlada Krist, a Srce njegovo simbol je Božje ljubavi i milosrđa.

Bl. majka Marija od Isusa, utemeljiteljica sestara Kćeri Srca Isusova, umirući je rekla da je njezino djelo, djelo za svećenike. Ona se žrtvovala i molila za svećenike, da bi se i njezine sestre neprestano molile za svetost i vjernost svećenika.

Drage sestre, koje danas polažete svoje privremene zavjete, želim vam da vas zagrli Božje milosrđe Srca Isusova, da doživite radost što je Gospodin živ uskrsnuli s vama, da vas njegove rane neprestano nadahnjuju da se i same, u ljubavi i vjernosti, možete žrtvovati za svećenike, za Crkvu, za čitav svijet. Amen.