Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na prvoj godišnjici postavljanja Stepinčeva kipa pred katedralom
Sisačka katedrala, 8. svibnja 2019.
Draga braćo i sestre,
Danas je točno godina dana kako smo pred našom katedralom u Sisku postavili i blagoslovili spomenik našem svetom blaženiku Alojziju Stepincu, mučeniku. Ujedno je danas i dan njegova rođendana jer on se rodio 8.svibnja 1898., dakle, prije 121 godinu u Brezariću, u župi Krašić.
Naš je sveti Blaženik „najsvjetliji lik Crkve u hrvatskom narodu“, kako ga je nazvao sveti papa Ivan Pavao II. Njegovo svjetlo doista obasjava sve nas, sav naš narod jer je ostavio velik svijetli trag svojih dobrih djela po kojima je zavrijedio ne samo spomenike, nego i poštovanje čitavoga našeg hrvatskog naroda. Drago mi je, mogu reći, što često vidim kako pred njegovim spomenikom na našem Trgu zastanu vjernici, prekriže se i pomole. To je znak da ga naši ljudi doživljavaju kao svijetli lik, kao sveca kojem se mole i u čiji se zagovor utječu.
Naš Gospodin, čuli smo u Evanđelju po Ivanu (Iv 6, 35-40) kako je Isus rekao mnoštvu: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. No rekoh vam: vidjeli ste me, a opet ne vjerujete.“
Zaista, naš Gospodin Isus Krist kruh je života, onaj koji daje život svijetu. No, mnogo ih je kroz povijest bilo, a i danas je mnogo onih koji nemaju kruha, koji su gladni… i mnogo je više onih koji su gladni lijepe riječi, kojima nedostaje ljudske topline, ljubavi i prijateljstva, negoli samo hrane i odjeće. Ali u vrijeme kad je bl. Alojzije bio zagrebački nadbiskup bilo je i mnogo gladi, neimaštine i bolesti. I on nije stajao po strani, nego se zdušno, svim silama, zalagao da pomogne svima koji su patili u vrijeme Drugog svjetskog rata. I naš spomenik, autor kojeg je ak. kipar Tomislav Kršnjavi, prikazuje bl. Alojzija zajedno s dvoje male djece. Zašto? Zato jer je upravo Sisak ponosan na karitativnu djelatnost Crkve u to vrijeme rata kada je grad preplavilo mnoštvo siročadi, najviše srpske siročadi s Kozare… ali bilo je tu i druge djece. Večeras ćemo čuti na tribini u Biskupiji da su ovdje, ali i po čitavoj zemlji, bila u to vrijeme Drugog svjetskog rata prognana i mnoga katolička djeca iz Rame, gdje su te krajeve pustošili četnici… a kao što znamo da je bilo mnoštvo djece bez roditelja koje su s njihovih ognjišta protjerali partizani, poput naše župe Zrin, koju su i uništili…
I nadbiskup bl. Alojzije je pomagao da se ta djeca zbrinu, da ih se nahrani, da ih se liječi. Slao je preko svog Caritasa hranu, obuću i odjeću, molio dobre ljude da ih udome u svoje obitelji, sve činio da ih spasi. Dobro je rekao mons. dr. Juraj Batelja u Sisku prošle godina, na simpoziju u Sisku, 30. studenog 2018., kako bi usred Beograda Srbi trebali bl. Alojziju Stepincu podići spomenik jer su njegovim zauzimanjem spašene tisuće srpske djece.
No, na žalost oni protiv njega još uvijek govore i bore se, premda ih je on spašavao, kao što je spašavao i sve koji su bili ugroženi i progonjeni: Židove, komuniste… jer on nije gledao na to koje je tko vjere ili nacije, nego je li potreban pomoći. Tako se on zauzimao protiv zločina koje je počinila tadašnja vlast, dizao je glas i protiv ubijanja Srba u Glini i borio se za Židove, kako oni sami svjedoče. Nedavno je američka Židovka Esther Gitman objavila već svoju drugu knjigu o bl. Alojziju Stepincu i spašavanju Židova (E.G., Alojzije Stepinac – Pillar of Human Rights). On je protestirao i zbog rušenja zagrebačke sinagoge, protiv zatvaranja svećenika u Jasenovcu i bio je hrabri branitelj Crkve. Najviše je trpio u komunizmu poslije rata, kada su ga nepravedno bez ikakve krivnje komunisti osudili na 16 godina zatvora i mučili u Lepoglavi i u pritvoru u Krašiću. Dakako da njegovi mučitelji to i danas negiraju, no nikakve laži ne mogu zasjeniti istinu.
Dapače, naš Sisak bit će vječno ponosan na sisačku dobrotvornost i spašavanje djece, ratne siročadi! I bit će ponosan na svoga pastira, zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, čiji je spomenik podignut pred samom katedralom, a koji će vječno sjećati naše sugrađane kako je velik čovjek, svećenik i biskup bio Alojzije Stepinac, koji se nije bojao nikakve prijetnje zla i u najteža vremena činio je dobro svima.
Isus nam govori kako je on Kruh života i kako nas on hrani tako da više ne gladujemo niti žeđamo. Djeca bez roditelja, nezbrinuti i progonjeni ljudi bili su i gladni i žedni, ali još više bili su potrebni Krista koji je jedini kadar nahraniti čovjekovo srce i ispuniti sve čežnje ljudskog srca. I na to je mislio naš sveti Blaženik koji je neumorno propovijedao Evanđelje, Isusa Krista našega Gospodina. Ali je znao i to što je Isus rekao: „vidjeli ste me, a opet ne vjerujete“. Da, mnogi su vidjeli i djela našeg Blaženika, koja je on činio jer je bio učenik Isusa Krista, ali i dalje su ostali nevjerni, nezahvalni, i puni mržnje i širitelji laži.
Mi se molimo danas, braćo i sestre, za njih.
Sviđa mi se molitva naše sestre Edite koju često predmoli u našoj biskupijskog kapeli moli, a koja glasi: „Da bude što prije proglašen svetim bl. Alojzije Stepinac i da obratiš neprijatelje Svete Crkve, molimo Te!“ Da, mi vjerujemo u obraćenje grješnika, od kojih smo prvi svi mi – ili bili ili još jesmo – ali znamo da je Božja milost jača i u nju se pouzdajemo.
U čitanju Djela apostolskih (Dj 8, 1b-8) čuli smo kako je „u onaj dan navalio velik progon na Crkvu u Jeruzalemu.“ Čuli smo kako je Pavao prije svoga obraćenja pustošio Crkvu… Čuli smo i to, kako je Filip propovijedao Riječ, kao i drugi učenici Isusovi, te kako je činio mnoga znamenja. I baš je lijepa završna rečenica: „Nasta tako velika radost u onome gradu.“
Premda je bjesnio progon na vjernike, učenike Isusa Krista, oni su bili radosni jer su osjećali da je s njima njihov uskrsnuli Učitelj.
Jesmo li tako i mi danas radosni i ponosni? Na našeg svetog Blaženika Alojzija Stepinca, na djela koja je kao velika znamenja činio u narodu, i za vrijeme jugoslavenskog totalitarizma i za vrijeme terora u NDH, i najviše u komunističkim progonima.
On je bio mučen za svoju vjeru, on se nije bojao za Isusa i umrijeti, on se borio za slobodu svete vjere. On se borio i za čovjeka koji je trpio, bilo koje vjere i nacije bio, on je pomagao djeci siročadi, spašavao ugrožene i osuđene, zalagao se za pravednost i istinu.
No, ostao je trn u oku onima koji ne mogu prihvatiti da Hrvati imaju pravo na svoju neovisnu državu jer je jasno isticao da i mi Hrvati imamo pravo na svoju samostalnost i slobodu. To je jedini krimen koji mu ne mogu oprostiti velikosrbi koji ga zbog toga ne vole i napadaju, ali ne će moći spriječiti da istina dođe na vidjelo. Jer njega je Gospodin uzdigao „da on raste za svoj narod“. Naš bl. Alojzije nije samo jedan od naših slavnih likova povijesti, on je naš simbol i predstavlja sve nas – kako je rekao papa Benedikt XVI. – „u njemu se sažima sva tragična povijest hrvatskoga naroda“ i stoga nas boli kad se njega kleveće jer se time i sve nas kleveće.
Boli nas što se spominju i na teret našem narodu stavljaju zločini koji nisu bili nikad počinjeni, nego su naprotiv upravo oni koji naš narod optužuju nad nama počinili najgore zločine; nas boli kada se lažima želi osramotiti čitav narod spominjući „logore za ubijanje djece“, koji nisu postojali, nego je upravo suprotno naš narod spašavao i uspio spasiti mnogu napuštenu djecu, i to baš pod vodstvom blaženog Alojzija!
Blaženi Alojzije, moli za nas! Moli za svoj voljeni hrvatski narod! Moli za našu prošlost, sadašnjost i budućnost!
Blagoslov Tvoje žrtve i molitve, Tvog svetog zagovora izlij na nas. Amen.