Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na primanju među kandidate za sveti red Marina Mlađenovića i Kristijana Pezića

Lekenik, crkva Sv. Ivana Krstitelja, 2. ožujka 2019.

Dragi Marine i Kristijane, dragi roditelji, braća i prijatelji, bogoslovni poglavari na čelu s rektorom Anđelkom, dragi svećenici, generalni vikaru Marko, župniče Tugomile, dragi bogoslovi, braćo i sestre,

Danas u Lekeniku slavimo ovu euharistiju zahvalni Bogu za Marina, župljanina ove župe sv. Ivana Krstitelja, i za Kristijana, župljanina župe bl. Alojzija Stepinca iz Kutinske Slatine. Oba ova naša bogoslova već su studenti treće godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a nedavno su primili i službu lektora tj. čitača. Bogu hvala dobro napreduju u studiju i u bogoslovnom životu, čime se pripremaju za primanje svetih redova đakonata i prezbiterata. Oni žele biti svećenici, osjećaju Božji poziv na koji žele odgovoriti tako da se posvete služenju u Crkvi, i to u našoj Sisačkoj biskupiji, kao dio našeg prezbiterija. Do toga više nije dalek put, premda ih još čeka mnogo prepreka koje trebaju prijeći. Ako Bog da, kada budu na jesen studenti četvrte godine, primit će službu akolita, a u petoj godini ili nakon nje, poslije postignute diplome bit će pripravni za prvi stupanj svetoga reda tj. đakonat.

Zašto svi ti stupnjevi? To su kao neke provjere, kao neke stepenice po kojima se treba uspinjati da bi se došlo do svećeništva. No, to se može na više načina, u više biskupija ili u više redovničkih zajednica. Naši bogoslovi Marin i Kristijan od danas i službeno postaju kandidati za svete redove naše Sisačke biskupije. Kao da im Crkva, po mojoj službi sisačkog biskupa, otvara vrata, potvrđuje njihovo nastojanje i želju, prima ih i obećava da će – ukoliko se nastave ozbiljno, marljivo i odgovorno pripremati polažući ispite iz teoloških znanosti te vršeći sve što poglavari u velikom sjemeništu traže od njih – biti zaređeni za đakone i potom za svećenike.

Premda vi, draga naša mlada braćo, sazrijevate i postepeno preuzimate sve veće odgovornosti, čuli ste kako nas naš Gospodin Isus Krist uči da „tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući“ (Mk 10,15). To je Gospodin rekao svojim učenicima, dakle i Petru i apostolima, očekujući od njih da se ne ohole, da se ne uzvisuju, nego da budu ponizni i u duhu uvijek maleni. Zapravo duh djetinjstva je u ovome: biti svjestan svoje ovisnosti o Bogu, pred Bogom stajati kao dijete pred ocem ili majkom, o kojima ovisi i bez kojih dok je maleno ne može ništa učiniti. Daleko bilo od nas da budemo čitav život djetinjasti! Potrebno je odrasti i preuzeti odgovornost za sebe i društvo, za posao ili zvanje te doprinositi zajednici, a ne očekivati sve od zajednice. Ipak, od Boga treba sve očekivati, od Boga se ne treba odvajati niti misliti da možemo mi nešto njemu doprinijeti jer on uvijek nama daje preobilno, a mi smo pozvani uzvratiti zahvalnošću i dobrim djelima, osobito ljubavlju prema bližnjima. Jedan način te ljubavi prema našim bližnjima je upravo služenje u Crkvi preuzimajući đakonsku i svećeničku službu. Ali uvijek služenje i uvijek u svijesti da je svaki dar odozgo, od Boga.

Stoga se i vi, draga braćo, pouzdajte u Boga, njemu povjerite svoj put i on će vas voditi. Ne bojte se jer Bog svojih ne ostavlja. To sam se toliko puta i sam uvjerio, a vjerujte, i vi ćete se uvjeriti, samo nemojte njemu okrenuti leđa.

Netko bi rekao: pa je li to uopće moguće – biti svećenik i okrenuti Bogu leđa? Zar je moguće biti svećenik a ne vjerovati u Boga, ne pouzdati se u njega? Na žalost, moguće je postati i karikatura od svećenika, uhljeb koji po toj svetoj službi ne misli ni na Boga ni na bližnje, nego samo na sebe i svoju korist. Takve ne trebamo u svećeničkoj službi. Vidjeli ste, draga braćo, kako je papa Franjo prošli mjesec u Rimu sazvao biskupe, predstavnike Crkve iz svih naroda, da bi raspravili o teškom zlu koje pogađa današnje društvo, a tako i Crkvu. To je nasilje nad maloljetnicima. Kada onaj koji bi trebao biti nositelj dobra, postane nasilnik i činitelj zla, tada se ostvaruje Gospodinova riječ: „vi ste sol zemlje, ali ako sol obljutavi, nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze“ (Mt 5,13).

Mnogi, osobito oni koji nastupaju u medijima i koji Crkvu ne vole, sve zlo slažu protiv nas i iz jednog slučaja generaliziraju te zaključuju da je čitava Crkva pokvarena i svi svećenici nasilnici, što nije točno! Pitanje je: kako to da je upravo i jedino Crkva kao zajednica javno prokazala i osudila te kaznila svoje članove koji čine takva nasilja, dok ni jedna druga zajednica nije ustala protiv toga u svojim redovima? Gdje su učitelji, gdje liječnici, gdje sportaši i toliki drugi, u čijim redovima ima daleko više tog zla negoli u našim? Ali mi moramo prednjačiti, jer mi smo pozvani biti „sol zemlje“!

U prvom današnjem čitanju iz Knjige Sirahove (Sir 17, 1-15) slušali smo mnoge korisne i lijepe poučne riječi. Kaže kako je Gospodin:

„Oblikovao ljudima jezik, oči, uši, i srce im dade da razmišljaju.

Napuni ih znanjem i razumijevanjem i otkri im dobro i zlo.

Oči je svoje stavio u srca njihova, da im pokaže veličanstvo djela svojih.“

A sljedeće riječi su napisane baš za vas, dragi Marine i Kristijane, kad sveti pisac kaže za ljude koje je Bog obdario posebnim darovima:

„Oni će slaviti njegovo sveto ime, pričajući o veličanstvu djela njegovih.

Još im umnoži znanje i obdari ih zakonom života.

Učini s njima Savez vječni i pouči ih sudovima svojim.“

A zašto je tomu tako, da vam je Bog dao tolike darove, da je sklopio s vama savez te ćete zato vi naviještati njegovo sveto ime i pripovijedati o njegovim djelima? Zato što su „Oči /vaše/ gledale slavu veličanstvenu

i uho slušalo slavni njegov glas.“

Stoga vi doista promatrajte njegovu slavu, tj. budite neprestano u njegovoj blizini, nemojte se ni časa odjeljivati od njega pa ćete biti sposobni čuvati njegov savez i svima svjedočiti o njegovim divnim djelima. Još vas – i sve nas – poučava Sirah: »Čuvajte se svakoga zla!«

Također činjenica da je Gospodin „odredio dužnosti prema bližnjemu“ znači da je svakome dao njegovo poslanje u zajednici, da svaki član djeluje na dobro drugih, a on uvijek pazi na to kako čovjek živi jer ljudski su „putovi uvijek pred njim, ne mogu se sakriti pred očima njegovim.“

Molimo Gospodina, draga braćo i sestre, za naše bogoslove, osobito danas za Marina i Kristijana, molimo da ih on koji ih je doveo do današnjeg časa vodi i dalje te ih dovede do svećeništva.

Molimo Gospodina da oni, i svi bogoslovi i svi svećenici, budu radosni navjestitelji Kristova evanđelja, ali ne samo sredstvo koje prenosi Božju riječ, nego i živi primjer kako se Božja riječ sluša i vrši, te s djetinjim pouzdanjem u Boga, svjesni da o njemu sve ovisi, postanu „sol ove zemlje“ koja treba istinske svjedoke i navjestitelje Istine.

Molimo zagovor svih svetih, osobito svetog Ivana Krstitelja koji je bio preteča Gospodinov, koji nije pozivao ljude da slijede njega, već ih je usmjeravao na Krista i pozivao da pođu za njim, te govorio: „On mora rasti, a ja se umanjivati.“

Molimo zagovor Presvete Bogorodice, Majka Gospodina našega Isusa Krista, njezinu majčinsku skrb za naše svećenike i svećeničke kandidate. Neka ona uvijek moli za sve nas da pronosimo radosnu vijest njezina Sina i donosimo njegovo spasenje ljudima.

Molimo i našeg svetog blaženika Alojzija Stepinca, da svojom molitvom i primjerom bude nadahnuće našim svećenicima i bogoslovima, te moli za Marina i Kristijana, da budu hrabri i predani u svojem zvanju, svjesni da ih čekaju i protivljenja i kušnje, neprijateljstva i mučeništvo, ali da se ne boje nego, poput njega, pouzdaju u Gospodina!

Bog neka dovrši ovo djelo koje je započeo. Amen.