Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na utorku sv. Anti

Zagreb, Crkva Sv. Antuna Padovanskog na Sv. Duhu, 26. ožujka 2019.

Draga braćo i sestre, štovatelji svetog Antuna Padovanskoga,

Okupili smo se prinijeti ovu svetu Misu u čast „Sveca svega svijeta“, moleći zagovor sv. Antuna i razmatrajući njegov primjer da bismo ga, koliko možemo, nasljedovali.

Mi, katolici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, volimo ovoga sveca, čak i više nego svoje hrvatske svece i blaženike te ga s pravom smatramo „najvećim hrvatskim svecem“. Kako je to i zašto sveti Ante postao tako popularan i čašćen od našega naroda?

Mogli bismo reći da smo dugo, stoljećima, živjeli bez svojega imena i svojih svetaca i blaženika, koje smo dobili u razdoblju poslije proglašenja svetim Nikole Tavelića – što je bilo 1970. godine: 1983. Sv. Leopold Bogdan Mandić, 1995.: sv. Marko Križevčanin; 1998. Bl. Alojzije Stepinac; 2003. Bl. Marija od Propetog Isusa Petković i bl. Ivan Merz; 2013. Bl. Miroslav Bulešić; 2014. S. Jula Ivanišević i susestre Drinske mučenice; 2016. bl. fra Serafin Kodić Glasnović i don Anton Muzić.

Činjenica je da su mnogi naši sveci i blaženici zablistali na nebu Crkve prvenstveno zbog zalaganja drugih naroda: tako je i Nikola Tavelić proglašen svetim zajedno s još trojicom franjevaca s kojima je podnio mučeništvo; tako je i Leopold Mandić bio promoviran i kanoniziran zbog zauzimanja Talijana; Marko Križevčanin zajedno je podnio mučeništvo s dvojicom kolega, pa je mađarsko nastojanje i njega uvrstilo u popis svetaca, a tako je i s 38 albanskih mučenika, među kojima su bili i dvojica Hrvata: fra Serafin i don Antun. Najhrvatskiji – da se tako izrazim – su: bl. Alojzije Stepinac, bl. Marija od Propetog, bl. Ivan Merz, bl. Miroslav Bulešić i bl. Drinske mučenice, svi proglašeni blaženima a zalaganjem upravo Crkve u Hrvatskoj i BIH. Mogli bismo reći da je to plod što imamo svoju samostalnu državu te je u tom vremenu, u posljednjih 28 godina, puno učinjeno u širenju istine i upoznavanju naših narodnih svetaca i blaženika. U tom je vremenu bilo 6 proglašenja svetima odnosno blaženima, što nije bilo toliko stoljećima prije. To je važno za našu svijest, da nismo ništa drukčiji niti manje katolici, od ostalih katoličkih naroda svijeta. I Hrvati su dakle sveci, svet narod jer imamo u svojim redovima – svece i blaženike!

Ipak, katolička Crkva je univerzalna kao i svetost. Svetost nema nacionalnog predznaka, njezina je glavna oznaka – vjernost Isusu Kristu i njegovom Evanđelju, bez obzira na vrijeme, nacionalnost i okolnosti. Međutim treba priznati da su upravo vrijeme, nacionalnost i ostale okolnosti utjecale da se nečiji lik razvije u svetački, pa tako imamo osobito progone komunističkog režima, koji je prouzročio mnogo mučenika – među njima su proglašeni blaženima nadbiskup Alojzije Stepinac i Miroslav Bulešić; a onda i četnička ubijanja – čiji su plod Drinske mučenice.

Većina naroda ima svojeg nacionalnog sveca za zaštitnika, a neki i zajedničke. Tako je nebeski zaštitnik Njemačke sv. Bonifacije, Francuske sv. Martin, Italije sv. Franjo Asiški, Poljske sv. Kazimir, Češke sv. Vjenceslav, Mađarske sv. Stjepan kralj, Irske sv. Patrik. S druge strane su zaštitnici: Engleska sv. Juraj, Španjolske sv. Jakov apostol, Hrvatske sv. Josip.

Dakako da proglašeni sveci i blaženici nisu jedini, znamo mi dobro da je bilo mnogo naših ljudi koji su sveto živjeli i umrli, ali nisu službeno proglašeni od Crkve svetima odnosno blaženima. No, zanimljivo je da mi dugo – sve do pred kraj 20.st. – nismo imali svojih proglašenih svetaca i blaženika, osim bl. Augustina Kažotića, bl. Ozane Kotorske i bl. Gracija iz Mula.

Sjećam se anegdote koju nam je, još kao studentima, ispričao prof. Tomislav Šagi-Bunić. Govoreći kako to da mi Hrvati imamo malo svetaca, poslužio se primjerom o tome kako postoji šala da u paklu svi narodi imaju velike kotolove u kojima se kuhaju grješnici, a svaki ima jednog dežurnog đavla zaduženog kao stražara da pazi da tko ne pobjegne. I dok svi oni imaju puno posla, đavao-stražar kod hrvatskog kotla spava. A zašto? Jer kad netko pokuša pobjeći iz kotla, ostali ga povuku dolje. Rekao je da na žalost mi imamo taj poznati hrvatski jal pa ne dopuštamo da netko bude bolji i odmah ga vučemo dolje. Nije to baš tako, ali valja i o tome razmišljati.

Sveti Antun je i prozvan „svecem svega svijeta“ jer je doista njegov utjecaj i njegovo štovanje prošireno po čitavom svijetu. On je Portugalac, rodom iz Lisabona, a najviše je djelovao u Padovi, u Italiji, i tu je umro, pa je dobio naziv „padovanski“. Međutim slavi ga se diljem svijeta, a tako i u našem narodu: posvuda su mu podignute crkve i kapele, u gotovo svim crkvama ima njegova slika. Naš se narod njemu utječe u mnogim prigodama, od najmanjih do najvećih potreba, jer je poznat kao čudotvorac.

Sveci su svi čudo Božje. I mi vjernici ih trebamo promatrati i nasljedovati, jer svatko od nas je svojevrsno Božje djelo, Božje čudo.

Sveti Antun posebno. A zašto se njemu pripisuju i od njega očekuju tolika čudesna djela? Pa zato što je bio sav uronjen u Boga koji je jedini svet, koji je jedini izvor života i svega dobra, te je po njemu Bog mogao i može činiti svoja djela. A to je važno znati: Bog i danas čini svoja čudesna djela! Treba samo imati oči za to, a to su – oči vjere. Bez vjere ništa nije moguće ni vidjeti ni primiti. Isus nije pred svojim Nazarećanima „mogao učiniti ni jedno čudo“ jer mu nisu vjerovali. Govorili su da ga poznaju i nisu bili spremni prihvatiti da ni je on Božji prorok a kamoli Sin Božji.

Najveće pak čudo Božje jest opraštanje. O tome govori danas pročitana Riječ Božja. Svetom Petru Isus na pitanje koliko puta da oprosti svome bratu, do sedam puta, odgovara: „Ne kažem ti do sedam, nego do sedamdeset puta sedam!“

Isus u evanđelju (Mt 18, 21-35) iznosi prispodobu o dva dužnika, jedan koji je imao velik dug, ali mu je gospodar oprostio na njegovu molbu, te drugi koji je ovom prvome dugovao mali dug, ali mu ovaj nije želio oprostiti premda je dobio oproštenje za puno veći dug. Nakon opisa da će taj sluga završiti u tamnici Isus zaključuje: „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.“

Važno je uočiti sljedeće: Isus upozorava svoje učenike da svatko treba svome bratu oprostiti „od srca“. Što to znači? Mi bismo danas rekli: dragovoljno, rado, samilosno. Tu se ostvaruje onaj imperativ koji Isus izgovara svojim učenicima: „Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš nebeski!“

Nadalje, važno je vidjeti da prije oproštanje duga, bilo on velik bilo malen, dužnik moli svoga gospodara odnosno druga komu je dužan: „Strpljenja imaj sa mnom. Sve ću ti vratiti“. I dok gospodar uslišava tu molbu, ovaj kome je oprošteno svome drugu to ne želi. No, bez molbe da mu se oprosti ne bi bilo ni oproštenja. Zato je i za nas danas važno reći: onaj koji je dužan, onaj koji je načinio neku lošu stvar – treba se poniziti i moliti da mu se oprosti. Ako nema te molbe, kako je moguće oproštenje? A čak i među duhovnim ljudima, da ne spominjem u javnosti i politici, se neprestano govori da svi trebaju svima oprostiti – zar bez priznanja pogrješke i bez kajanja, bez molbe da se zlo odnosno dug oprosti?

Sve je to zato da se „urede računi“, kako veli Gospodin – to naime kralj želi. Bog doista želi da se uspostavi narušeni red, da se ono što je grijesima uništeno i ranjeno, ponovno sagradi i obnovi. Stoga nije moguće da oni koji su Hrvatsku popalili, koji su srušili preko tisuću katoličkih sakralnih objekata, koji su pobili preko 15 tisuća naših uglavnom mladih ljudi, sada zadobiju naše oproštenje – ako ne priznaju svoje zločine, ako se ne kaju i ne mole za oproštenje. Jer mora biti uspostavljen prijašnji poredak, mora se obnoviti red koji je narušen. Kada se oprašta, donose zakoni o aboliciji, a da se ne ispravlja napravljena šteta, niti oni koji su izvršili zločine odustaju od svojih planova, a ne čine ih samo zato što trenutno ne mogu, njima doista nije moguće oprostiti, premda im želimo – i to od srca, dakle, iskreno, rado i milosrdno sve oprostiti. To je za pogođenu stranu najvažnije: imati želju i gajiti nadu da će se moći opet uspostaviti željeni red, htjeti oprostiti.

Međutim do pomirenja ne dolazi ako samo jedna strana sudjeluje u tom procesu, to je nešto što se događa između dviju strana. Pa da i bez uvjeta zlom pogođena strana pruži drugoj ruku, ako ju ova ne želi prihvatiti, do pomirenja neće doći. To je dakako drugi korak. Isus nas upozorava na onaj prvi, na to da moramo biti spremni opraštati, da smo pozvani od srca svojoj braći koja su nas povrijedila njihov duh otpustiti. Još je jedno značenje u riječi „oprostiti“: to je učiniti drugoga prostim tj. osloboditi ga. Samo tako može biti zločinac slobodan, ako mu onaj kome je zlo počinio dade slobodu te ga više ne pritišće teret njegova grijeha. Ipak jedno je primiti, a drugo i prihvatiti tu slobodu, koja nije mogućnost da se i dalje čini zlo, nego prostor za ljubav, za dobra djela. A to se mora htjeti.

Prvo čitanje iz knjige proroka Danijela (Dn 3,25.34-43) prelijepo, u formi molitve, govori kako je Bog milosrdan i kako se u nj treba pouzdati: »O, ne zapusti nas zauvijek, zbog imena svoga, i ne razvrgni Saveza svoga, ne uskrati nam svoje milosrđe … primi nas slomljene duše, duha ponizna! Kao paljenice ovnova i bikova,kao tisuće pretilih janjaca — takva nek bude žrtva naša pred tobom danas, da nas pomiri s tobom — jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju. Odsada ćemo svim srcem slijediti tebe, tebe se bojati i tražiti lice tvoje. Ne postidi nas, već postupaj s nama po blagosti svojoj, po velikoj ljubavi svojoj! Izbavi nas, kao nekoć, čudesima svojim, proslavi ime svoje, Gospode!«

To je upravo slijedio sv. Antun, tu poniznost pred Bogom, očekivanje svega iz njegovih ruku. Zato je postao svima toliko moćni zagovornik, zato je u našem narodu toliko popularan i važan svetac. I naši narodni sveci i blaženici su nam velik poticaj i oslonac. Svi su zapravo sveci naši prijatelji i nama primjeri, kako da i mi živimo u neprestanoj povezanosti s Bogom.

Tada će i nama Bog činiti silna djela svoja, da mu zahvaljujemo i da ga slavimo u vijeke. Amen.