Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Stepinčevo
Budaševo, 10. veljače 2019.
Čit.: 5. nkg
Draga braćo i sestre, čestitam vam svetkovinu bl. Alojzija Stepinca, zaštitnika ove župe u Budaševu, a možemo reći i zaštitnika svih hrvatskih katolika i cijele nam Domovine!
Današnji naš sveti zaštitnik bl. Alojzije privlači nas svojim vrlinama, a to su: bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje.
On je živio sav za Boga i u njega se pouzdavao u dobru i zlu. O tome govori i njegovo geslo, preuzeto iz 31.psalma: „In te, Domine, speravi – U te se, Gospodine, uzdam…“ Daljnji tekst te svetopisamske rečenice glasi: „non confundar in aeternis – neću se postidjeti nikada.“ Doista, Boga ljubiti iznad svega i pouzdavati se u njega, razlog je optimizma i nade da se neću morati nikada stidjeti. Biskup Ratko Perić izdao je nedavno knjigu o bl. Alojziju sa znakovitim naslovom: „Nada koja ne postiđuje“, a kod predstavljanja je protumačio da je iz Blaženikova gesla sročio te riječi, tj. kako oslanjanje na Boga znači nadu koja ne postiđuje nikada.
Nadalje, naš sveti Blaženik ljubio je Domovinu i to toliko da je rekao: „a u ljubavi prema svome hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti“. On je smatrao da je ljubav prema svome narodu i domovini ne samo kršćanima dopuštena nego i zapovjeđena te se sav želio posvetiti vječnom dobru svoga naroda. Za to je živio i zato je umro. To je, mogli bismo reći, bio njegov način kako je uzvraćao Bogu ljubav, ljubeći svoj narod ali i sve ljude. To je čovjekoljublje koje je on pokazivao u teškim vremenima prema svima koji su bili potrebni pomoći, zaštite i obrane. Veoma je mnogo činio, već prije Drugog svjetskog rata na prihvaćanju i zbrinjavanju progonjenih Židova koji su iz Njemačke i drugih okupiranih zemalja Europe dolazili u Hrvatsku te je za njih osnovao i posebni odbor. Pomagao im je toliko da je glavni američki rabin napisao da je, uz papu Pia XII., nadbiskup Stepinac bio „najveći prijatelj Židova“.
Borio se protiv nepravdi koje su snašle u to kaotično ratno vrijeme ljude te intervenirao za: Židove, progonjene komuniste, Srbe i sve kojima je bio ugrožen život. Poznato je tako da je njegovim zauzimanjem spašeno preko 200 pravoslavnih žena u Glini; da je bio pušten iz zatvora episkop Dositej; da zbog njega nije srušena pravoslavna crkva u Zagrebu; da su njegovim zauzimanjem i poticajem spašene tisuće prognaničke djece, siročadi, ponajviše srpske, ali i hrvatske. Pa ipak jer se odlučno suprotstavljao vlastima, kako NDH tako i nove Jugoslavije, bio je progonjen i na kraju od komunističkih vlasti osuđen i zatvoren, psihički mučen te trovan i tako ubijen. Umro je na današnji dan prije 59 godina u rodnom Krašiću gdje je bio prisilno zatočen, bez ikakvih prava.
Ipak, Gospodin je bio uza nj, on ga je krijepio i zato je njegovo svjedočanstvo svjetlo za sav naš narod, ali i za tolike koji ga poznaju diljem svijeta. Nije bio samo hrabar borac za pogažena ljudska prava, hranitelj siročadi i spasitelj progonjenih, bio je i oštar kritičar svih onih režima koji nisu poštivali čovjeka, njegovo dostojanstvo, njegova prava – među kojima i pravo na vjersku slobodu. Zato je i postao mučenik, poput nedavno (14.10.2018.) proglašenog sveca nadbiskupa Oscara Romera koji je ubijen u San Salvadoru 1980. jer se zauzimao za siromašne protiv terora vlasti. I njega je, poput našeg Alojzija, tzv. sensus fidelium – osjećaj vjernika i prije negoli je službeno proglašen svetim već smatrao i štovao kao sveca.
Današnja nam čitanja, draga braćo i sestre, donose elemente svetosti koje je živio i ostvario naš sveti blaženik Alojzije Stepinac.
Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije (Iz 6, 1-2a.3-8) govori o susretu svećenika Izaije s Bogom živim u jeruzalemskom Hramu. Izaija je doživio da je Bog neizmjerno svet – što prije svega za Židove znači: uzvišen, velik, pun slave. Pobojao se vidjelac za sebe jer se pred Bogom osjetio nedostojan, „čovjek nečistih usana“. Međutim sam ga je Bog očistio, tako što mu je jedan seraf dotaknuo usta. Na Gospodinovo pitanje: »Koga da pošaljem? I tko će nam poći?« Izaija je odgovorio: »Evo me, mene pošalji!«
Tako je i Alojzije mislio da je on nedostojan biti svećenik. Upoznao je Boga i uzvišenost njegovu, bio je pobožan mladić, no nakon što je upoznao i loše svećenike, bojao se da ni on neće biti sposoban biti dobar svećenik pa je nakon prvog svjetskog rata, u kojem je sudjelovao jer je bio uvojačen, odustao od svećeništva. Sve dok mu nije Bog opet ušao u život i pokazao mu da ga izabire i želi. I on se odazvao, pošao na studij u Rim i postao svećenik. Želio je biti samo svet svećenik ili radije – ništa. I tom je svojom radikalnošću i postao svet. No bila je to zapravo Božja milost, to da je mogao činiti tolika dobra. I to da je bio progonjen, i postao i danas mnogima „znak osporavan“. Zar nije Gospodin svojima obećao upravo to: „Progonit će vas i sve zlo slagati protiv vas. Ne bojte se! Progonili su tako i mene prije vas…“
U Prvoj poslanici Korinćanima (1Kor 15, 1-11) sveti apostol Pavao govori o Kristovoj smrti i uskrsnuću koje propovijeda on zajedno s drugim apostolima: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći… najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.“ Apostol jasno kaže: „nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju“, no odmah nadodaje: „ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše uzaludna.“ Kako je to iskreno i veličanstveno izrekao sveti Pavao: „ne ja nego milost Božja u meni“. I blaženi Alojzije je nakon što je bio imenovan zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom braći kanonicima rekao da zna kako bi prema katoličkom moralu morao biti svet, primjer drugima te nositi svoj križ „patienter, libenter et ardenter“, no da on to još ne zna. Mogli bismo reći: tako se on smatrao, ali milost je Božja bila s njim te ga učinila sposobnim da križ svoj nosi i strpljivo, slobodno i gorljivo (usp. A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Zagreb 1993, str. 125).
U Evanđelju pak po Luki (Lk 5, 1-11) Isus poziva svoje učenike, na obali Genezaretskog jezera. Iz lađe ribara Šimuna poučavao je mnoštvo, a onda je rekao Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Duc in altum! Šimun mu objašnjava kako nema koristi od dnevnog lova jer je već noćni bio bezuspješan: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Važno je poslušati Učitelja i bez obzira na neobičnost i čak suprotnost ljudskoj logici postupiti prema Petrovim riječima: „ali na tvoju riječ – in verbo autem tuo“. I doista lov im se isplatio, i to tako da su ostali zapanjeni, kako veli evanđelista. Dapače, Šimun Petar moli Gospodina: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Isus odgovor je: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Tako je i mladi svećenik Alojzije, na riječi nadbiskupa Antuna Bauera da će ga on naslijediti, pao na koljena pred njima i u plaču ga zaklinjao da to ne učini, dapače je rekao da on to ne može prihvatiti ni u kom slučaju. Nadbiskup Bauer je znao da ga može nagovoriti samo tako što će mu reći kako je to odlučio Sveti Otac. I mladi Alojzije morao je prihvatiti taj križ.
„In verbo tuo – na tvoju riječ“, morao se pokoriti onome što Bog po Papi govori. I nosio je svoj križ sve više patienter – strpljivo, libenter – slobodno i ardenter – gorljivo.
Potrebno je, braćo i sestre, reći koju riječ i o postupku za proglašenje svetim našeg dragog Blaženika. Mi biskupi iz Hrvatske bili smo kod pape Franje 12. studenoga 2018. i razgovarali smo o tome. Papa nam je potvrdio da je za njega Alojzije Stepinac svet jer je to dokazano u postupku prije proglašenja blaženim. Također su i medicinska i teološka komisija potvrdile čudo, što je znak kojim je sam Bog potvrdio da je svet onaj na čiji zagovor se to čudo dogodilo. No, još ostaje povijesni kontekst koji nije posve objašnjen i za to treba još nešto vremena, ali on to želi što prije završiti. Ne znamo što to znači jer je mješovita komisija 13. srpnja 2017. završila sa svojim radom i dala mu izvještaj, ali valjda postoje još neka pitanja koja postavlja SPC. Kada pogledate odgovor koji smo mi, biskupi HBK, uputili patrijarhu srpskom upravo poslije posjete Ad limina, 18. studenoga prošle godine a izišao je u javnost ovih dana, vidjet ćete da on neprestano od 2014. iznosi neistine protiv Katoličke Crkve u Hrvatskoj. U poduljem pismu mi smo argumentirano odgovorili na sve neistine i obranili istinu. Stoga je jasno da ni komunističke optužbe, koje su urodile Stepinčevom osudom 1946., ni optužbe SPC-a iz 2014. ne mogu biti dio postupka o utvrđivanju svetosti bl. Alojzija Stepinca – jer su i jedne i druge, kratko rečeno – lažne.
Blaženi Alojzije jednom je napisao: „Širenje neistine ili teror, dolazili otkud mu drago, neće me nikad prisiliti, da učinim što se kosi s mojom savješću ili da ne izvršim ono što mi nalaže savjest.“ (A. Benigar, nav.dj., 198).
Naš je sveti Blaženik čovjek čiste savjesti i to je za njega bitna odrednica koja treba nadahnjivati i svakoga od nas. Činiti sve bez straha, vjeran svojoj savjesti u kojoj mi progovara sam Bog koji je ljubav, ali i koji traži da se u svemu poštuje istina i pravda, treba biti značajka svakog kršćanina.
Kad je bio osuđen na montiranom procesu 11. listopada 1946. godine, više puta je ponovio: „moja je savjest čista“. To znači da je miran pred lažnim optužbama jer zna da je činio sve što je mogao da ispuni svoju dužnost vjerno, u skladu s Božji zapovijedima i svojim obvezama, te mu savjest ništa ne predbacuje.
Mnogi se danas sasvim iz drugih motiva pozivaju na svoju savjest. Oni govore da im treba prepustiti da sami po svojoj savjesti čine što oni hoće, pri čemu misle da se oni ne moraju ni s kim usklađivati u svojem djelovanju, da su autonomni. To vodi u samovolju osobito kad je netko član neke zajednice koja ima neke svoje principe po kojima se treba djelovati. Blaženi Alojzije nije tako zamišljao svoju savjest. On se uskladio i s Božjim zapovijedima i s poslanjem i zahtjevima Crkve kojoj je pripadao i dapače vjerno služio, spreman i život dati za vjernost Papi i za jedinstvo Crkve.
Savjest se danas također relativizira kad se pod savješću misli vjernost nekom ljudskom autoritetu bez obzira je li ovaj u pravu ili ne. Tako su se i neki zločinci pozivali da su samo izvršavali zapovijedi nadređenih, misleći da su bili dakle dobri vojnici. To nije vjernost savjesti jer je savjest osobno svjetlo koje je u svakom čovjeku, dano mu od Boga da slijedi ono što je dobro. No, često je u tom slučaju to „dobro“ nametnuto, određeno kao „viši interes“ koji treba bezpogovorno slijediti. Naš Blaženik nije imao takvih zemaljskih autoriteta koje bi slijepo slušao, to je dokazao i za vrijeme režima NDH, kad je bezbrojno puta protestirao i zauzimao se za ljude, ne slažući se s odlukama vladajućih, ali i u vrijeme komunističke diktature kad je inicirao Pastirsko pismo koje su svi biskupi s njim potpisali, a u kojem su oštro osudili progon Crkve koji su komunisti započeli. Tu se vidi kako je bl. Alojzije bio čovjek koji je stvarno, bez straha, slijedio svoju savjest koja je bila podložna samo Bogu jedinome.
Savjest treba odgajati, treba se neprestano usklađivati i biti što više bliz zahtjevima Evanđelja, Božji glas u našoj duši ne gušiti, već slijediti!
Vidimo kako se još uvijek protiv istine podižu ljudi tame i laži, kako protiv našeg Blaženika i protiv Katoličke Crkve rovare i sve zlo slažu i današnji „jugokomunistički ostaci“ i aktualna politika SPC-a.
No, mi vjerujemo da će istina pobijediti, te preporučujemo se u moćni zagovor našeg svetog Blaženika, svjedoka čiste savjesti, moleći: Blaženi Alojzije, moli za nas, moli za našu domovinu Hrvatsku i naš hrvatski narod, moli za Crkvu katoličku i za pobjedu istine. Amen.