Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na prezbiterskom ređenju

Sisačka katedrala, 27. lipnja 2015.

Dragi ređenici Mario Šagolj, fra Silvio Šćepanović, fr Domagoj Augustin Polanščak i fr Mirko Irenej Vlk, dragi roditelji naših ređenika, braćo i sestre, djedovi i bake, rodbina i prijatelji; poštovani mons. Josipe Ćoriću, mons. Marko Cvitkušiću, mons. Zdravko Novaku, mons. Franjo Ćuk, mnogopoštovani oci– fra Ilija Vrdoljak, OFM, provincijalni minstre Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda i fr Anto Gavriću, OP, provincijale Hrvatske dominikanske provincije, poštovana braćo franjevci, poštovana braćo dominikanci, dragi redovnici, drage redovnice – sestre dominikanke, sestre franjevke, sestre milosrdnice, sestre Kćeri Božje ljubavi, dragi članovi sisačkog Stolnog Kaptola sv. Križa, draga braćo dijecezanski svećenici, dragi nositelji službi u Crkvi, na KBF-u, na HKS-u, draga braćo i sestre vjernici!

Radostan sam što smo danas u ovoj našoj sisačkoj katedrali svi zajedno: i dijecezanski kandidat za svećenički red, Mario, i redovnički kandidati, franjevac fra Silvio i dominikanci, fr. Domagoj Augustin i fr. Mirko Irenej, zajedno s mnogopoštovanim provincijalima i braćom redovnicima franjevcima i dominikancima te dijecezanskim svećenicima, redovnicama, braćom i sestrama vjernicima! Tako pokazujemo da smo svi Crkva, da je naše jedinstvo doista djelo Duha Svetoga.

U Godini smo posvećenog života kada cijela Crkva osobito zahvaljuje za dar redovništva te smo i mi stoga radosni što smo danas zajedno, redovnički i dijecezanski svećenici, redovnici i redovnice. Na poseban način zahvaljujem vama, dragi oci Provincijali fra Iija i fr. Anto, koji ste poslušali riječi Svetog Oca pape Franje te izišli iz Zagreba, na periferiju, i došli u Sisak. Tim više što su kandidati za sveti red – fr. Domagoj iz Siska i fra Silvio iz Kutine, dakle iz naše Biskupije. Njima se pridružio i fr. Mirko, te vam svima, dragi ređenici, zajedno s vašim poglavarima, subraćom i vašim dragim roditeljima i članovima vaših obitelji zahvaljujem na odluci da se ovo slavlje dogodi u Sisku.

Godina posvećenog života, kako je to naglasio kardinal João Braz de Aviz, prefekt Kongregacije za ustanove posvećenog život u okružnici „Radujte se!“, ima tri cilja: Prvi je „sa zahvalnošću se spomenuti nedavne prošlosti“, počevši od Drugoga vatikanskog sabora i 50. obljetnice koncilskoga dekreta Perfectae caritatis o obnovi posvećenog života. Drugi je cilj „s nadom prigrliti budućnost“, sa sviješću da kriza kroz koju prolazi društvo i sama Crkva dotiče i posvećeni život. Ta se kriza ne smije shvatiti „kao predsoblje smrti, nego kao kairos, prava prigoda za duboki rast, a s time i za nadu potaknutu sigurnošću da posvećeni život nikada neće moći nestati iz Crkve, jer ga je želio sam Isus kao neizostavan dio svoje Crkve“. Treći je cilj Godine posvećenog života „sa strašću živjeti sadašnjost“, a to podrazumijeva zaljubljenost, istinsko prijateljstvo, duboko zajedništvo. To je upravo ono što „čini lijepim život tolikih muškaraca i žena koji zavjetuju evanđeoske savjete i iz bližega slijede Krista u tom životnom staležu“.

Osim Godine posvećenog života, koja se na poseban način tiče redovnika i redovnica, ali dakako i čitave Kristove Crkve, Red manje braće – franjevci su nedavno (2008.) proslavili, a Red propovjednika – dominikanci, dominikanke i cijela dominikanska obitelj se priprema sljedeće godine (2016.) za proslavu 800. obljetnice potvrde svojega reda.

Ova sisačka katedrala Uzvišenja Svetog Križa ima također jedan svoj jubilej: upravo danas je 250 godina od njezine posvete. Naime, u nedjelju 27. lipnja 1765., kako piše u Spomenici, zagrebački pomoćni biskup Stjepan Putz posvetio je ovu crkvu, koja je bila izgrađena budući da je prvotna bila premalena. Zanimljivo je da je na trijumfalnom luku natpis:“ DEO OPTIMO ET IN CRUCE FILIO – Najboljem Bogu i Sinu (njegovom) na križu“, koji sadrži kronogram i u njemu godinu 1601. Znamo, to je bilo svega osam godina poslije slavne sisačke pobjede nad Turcima, koja se upravo ovdje 22. lipnja 1593. izvojevala i u kojoj je očito i ova crkva bila oštećena, pa je to dakle vjerojatno značilo da je ta prijašnja crkva bila te godine obnovljena, a taj spomen je i sadašnja crkva sačuvala.

Crkve se grade i posvećuju zbog Božjeg naroda i mi dobro znamo, prema učenju sv. Pavla, da smo mi – živa Crkva – „hram Božji, svet“ (1 Kor 3,17). Zanimljivo je da se crkva, hram Božji izgrađen za okupljanje Crkve, posvećuje tako da se pomazuje.

I vas ćemo, draga braćo ređenici, uskoro poslije polaganja ruku pomazati, da budete „pomazanici Gospodnji“.

Što to znači, tumači nam čitanje iz Knjige proroka Izaije (Iz 61,1-3a).

Ovih dana, točnije u nedjelju, završio sam podjeljivanje svete Krizme po župama Biskupije. Često sam birao upravo Lukino evanđelje (Lk 4,16-22), koje sadrži upravo ovo Izaijino proroštvo koje smo mi danas čuli u prvom čitanju, na ovom slavlju svećeničkog ređenja. Naime, po sv. Potvrdi zadobili smo pomazanje Duha koji nas osposobljava da budemo poput Krista – Pomazanika, i mi „pomazanici“. Taj dar Duha sadrži s jedne strane potrebno učvršćenje vjere u dušama vjernika, a s druge strane i poslanje koje se, u punini, na poseban način ostvaruje upravo u svećeničkoj ministerijalnoj službi u Crkvi i u svijetu. Isus naime citira taj Izaijin tekst koji sadrži njegovo poslanje. Dakle, dragi ređenici, po svetom redu i mi bivamo pridruženi Kristu, da ispunjeni Duhom Svetim „navješćujemo Radosnu vijest siromasima, proglasimo sužnjima oslobođenje, otvaramo vid slijepima, puštamo na slobodu potlačene i proglasimo godinu milosti Gospodnje“. Mi trebamo kao ponizni sluge pomoći svojoj braći i sestrama – jer svi su na neki način siromasi Gospodnji – donositi Krista kao radosnu vijest, otvarati oči da ljudi vide Istinu jer su im oči duše često zatvorene, izvesti zarobljene grijehom na slobodu… To je poslanje koje po Duhu Svetom na poseban način s Kristom glavom dijeli njegov apostol-misionar-poslanik, svećenik.

Sveti Pavao, čuli smo u drugom čitanju, potiče svog učenika Timoteja: „Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva.“ (1 Tim 4,14) To i ja vama, dragi ređenici, ponavljam, da budete svjesni milosnog dara koji vam Gospodin daje po polaganju ruku za službu prezbitera u Crkvi, te da taj dar ne zanemarite, nego naprotiv da ga razvijate i te on po vašem zalaganju i suradnji s Božjom milošću neprestano raste i napreduje.

Vaša će dužnost, draga braćo kandidati za prezbiterat, biti prije svega okupljati zajednicu Kristovih učenika i krijepiti ju svetim otajstvima. To je služba Dobroga pastira, o kojoj sam Gospodin progovara u Evanđelju (Iv 10,11-16). „Pastir dobri život svoj polaže za svoje ovce…“ za razliku od najamnika, komu nije stalo do ovaca pa se više brine za sebe i svoje potrebe, tako da u nevolji napušta stado i spašava sebe. Naprotiv, dobar pastir poznaje svoje vjernike i za njih se žrtvuje, misli više na njih i njihovo dobro negoli na sebe i svoje potrebe.

Taj altruizam, sve do spremnosti na mučeništvo, odlika je Dobroga pastira. Danas nisu laka vremena niti je moguće biti Kristov svećenik zaokupljen vlastitom komocijom, danas se traže doista svjedoci – a to znači „martyri – mučenici“. Molimo Gospodina, Dobroga pastira, da i vi budete dobri pastiri, spremni žrtvovati se za dobro – i vječno i vremenito – svojih vjernika koji vam budu povjereni, kojima ćete biti poslani na ovaj ili onaj način. Kao što Crkva nije radi sebe nego radi spasenja svijeta, tako i Kristovi svećenici nisu postavljeni u tu službu radi sebe nego radi Crkve i radi spasenja svih ljudi.

Isus kaže da Dobri pastir ne ostavlja svoga stada kada na njega nasrnu vuci, dok najamnik bježi i prepušta svoje stado vucima grabežljivcima. Tko su ti vuci koji stado Božje grabe i razgone? O, da, ima ih puno, na svim stranama. To su oni koji nasrću na naše vjernike sijući laži, poluistine i unoseći razdor, oni koji zavode ljude i upropašćuju. Na žalost naši vjernici su često prepušteni tim „vucima“ i stradavaju ako ih ne branimo upravo mi, koji smo postavljeni za njihove pastire. A kako da ih obranimo, što mi možemo činiti? Prvo je da ne pobjegnemo, da ostanemo s njima, s našim vjernicima, da oni znaju da nisu sami u toj borbi, zatim da ne odstupimo od svoje dužnosti da ih branimo tako da raskrinkavamo laži, da otkrivamo istinu, da se ne umorimo zastupati pravednost u svim odnosima koje žive naši vjernici, da se borimo da se ne zamrače vrijednosti života, obitelji, naših branitelja, domoljublje koje često ti „vuci grabežljivci” tumače u sasvim krivom smislu.

Uzmimo promatrati lik blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Njegov nam lik, koji blista najjasnijim sjajem i za koga je sv. Ivan Pavao II. papa izjavio da je „najsvjetliji lik Crkve u Hrvata“, već 70 godina blate i žele zatamniti – od lažnih optužbi na montiranom, „prežalosnom procesu“, kako se izrazio papa Pio XII., pa do komunističke promidžbe kojom se služe još uvijek neki mediji, pa i političari koji mrze sve što je hrvatsko i katoličko, premda je upravo bl. Alojzije spašavao i tolike strance i tolike ljude koje su progonili totalitarni režimi, bilo nacistički bilo komunistički.

Želio bih vam, dragi ređenici, ovom prilikom staviti pred oči upravo našeg Blaženika, za kojeg ja duboko vjerujem da je svet, a koji je o svećeničkom pozivu koji vi današnjim danom sakramentalno primate, rekao i ovo:

Kada je 24. lipnja 1934. bio zaređen za biskupa otišao je u Bogosloviju gdje je bogoslovima rekao: „Dragi prijatelji, zapamtite jedno! Kad se spremate za svećeničku službu, spremate se da  postanete pastiri naroda. Ovo mjesto i dužnost pastira vi morate uvijek živo u sebi osjećati. Nikad ne smijete dopustiti, da se izokrene ovaj red: da vas vode oni koji treba da budu od vas vođeni.“ Također je rekao: „Mi se kao svećenici ne možemo baviti strančarskom politikom, i neka je daleko od nas, ali isto tako poštujemo i ne bojimo se istaknuti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu. Mi znamo što jesmo i svoga hrvatskog imena ne trebamo se nikad stidjeti.“ Ukratko njegova je poruka: „Radimo složno svi za slavu Božju, za dobro Crkve i sreću naroda našega!“

26. siječnja 1940. nadbiskup Alojzije Stepinac održao je propovijed u kojoj je ustvrdio: „Najveća je kazna za narod ako mu Bog uskrati svećenike.“ Naime, potrebna su sva zvanja za život ljudske zajednice, ali samo svećenik donosi duhovnu hranu i zato bez njega narod propada. Kada pak je zaredio svećenike 1945. godine, među kojima je bio i sada sluga Božji Franjo kard. Kuharić, rekao im je: „Šaljem vas u krvavu kupelj!“ Tada su bile takve prilike da je on jasno mogao predvidjeti progon Crkve. Ali nije li i danas na djelu slično stanje?Ne progoni se Crkvu tako da se ubijaju i zatvaraju svećenici, ali se sve čini da ih se proglasi nepotrebnima, da ih se potisne iz javnosti, da se duhovni rad na području pastorala mladih, obitelji i odraslih što više razori raznim protunaravnim teorijama i praksama. Zato i te kako i vas čeka teška žrtva i zato je potrebna vaša spremnost da se borite za Kristove ideale u nesklonom svijetu. Ali „in Te Domine speravi!“ (Ps 31), ponavljao je naš Blaženik, ponavljajte i vi kad se nađete u teškoćama i nerazumijevanju.

Naše je poticati naš kršćanski narod, utvrđivati ga u istini, otvarati mu oči i liječiti dušu, hraniti ga Kruhom živim, zapaliti ga ognjem Duha, no zato i sami moramo biti uhranjeni tim Kruhom i gorjeti tim Ognjem.

Neka vas zagovara i nad vama, dragi ređenici, bdije sv. Kvirin, sisački biskup i mučenik te bl. Alojzije Stepinac. Amen.