Homilija na misi zadušnici na Spomen području Pancerica 14.06.2015.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici na Spomen području Pancerica

Otok Virje, jama Pancerica, 14. lipnja 2015.

 

Draga braco i sestre, sve vas pozdravljam! Zahvaljujem gosp. Franji Talanu i župniku vlč. Zorislavu Šafranu na pozivu da budem danas s vama na ovoj sv. Misi.

Danas smo čuli Riječ Božju koja govori o tome kako Bog voli malene i kako raste sjeme, polako ali sigurno i donosi obilan rod.

Nalazimo se na mjestu gdje su u jamu  bačena 172 ubijena tijela. Bilo je to u lipnju 1945. godine.

Mogli bismo s Isusom reći da su i ova tijela poput sjemena pšenice položena u zemlju, da su morala umrijeti da bi iz njih izrastao obilan plod koji doduše polako raste, ali poput Kraljevstva nebeskoga sigurno napreduje. Taj je plod istina koja se desetljećima skrivala, a sada je došla na vidjelo. Zašto se to dogodilo i tko je to učinio? Djelo je to komunističke revolucije koja je poslije Drugog svjetskog rata kosila sve one koji nisu bili njeni pristaše. Tako je pobijeno silno mnogo ljudi, ne samo zarobljenih vojnika nego i civila, pa čak i žena i djece.

Mi Bogu vapijemo za duše ubijenih, ali molimo se i za ubojice da se takvo što nikada više ne ponovi.  Velik je zator počinila ta revolucija, i upravo je naš hrvatski narod u svojoj povijesti podnio od nje najviše žrtava. Prošle nedjelje obilježen je pomor u Maclju. U tim je šumama 130 jama od kojih je istraženo samo dvadeset i u kojima je nađeno 1163 ubijenih. Računa se da ih tamo leži oko 12 tisuća. Prošlih dana bila je komemoracija i u Hudoj jami u Sloveniji gdje je ubijeno i leži oko dvije tisuće hrvatskih ljudi. Sjećam se strašne slike djevojačkih pletenica koje su nađene u tom rovu! Danas sam gledao u Žažini, na krizmi, djevojke u lijepim narodnim nošnjama i videći njihove pletenice, pitao sam se zar su zaista tako mlade djevojke bile bačene u tu doista za mnoge Hudu jamu?! A nitko nije bio ni u Maclju ni u Hudoj jami ovih dana ni od naših vlasti ni od naših medija. Jesu li oni zaista naši?

Od Bleiburga u kolonama tzv. Križnoga puta išli su naši ljudi i u Sloveniji je pronađeno 600 masovnih groznica, u Hrvatskoj još 900, u Bosni se to još ni ne spominje, ali za neka mjesta se zna, kao i u Srbiji, tako da prof. Josip Jurčević kaže da je do sada evidentirano oko 1.700 takvih grobnica. Jedna od njih je i ova, tzv. Pancerica.

Konačno bi trebalo priznati tu istinu i ne zataškavati ni jedan zločin! Crkva nikada nije odobravala ni jedan zločin, zlo je zlo i treba ga osuditi i odbaciti. Bl. Alojzije Stepinac, kojemu je posvećena ova kapela pred kojom se nalazimo, osudio je već 1941. i fašističke i nacističke zločine, ali je 1945. osudio i komunističke! A mi se nalazimo 70 godina poslije tih događaja i još nismo došli do nacionalne suglasnosti o zločinima komunizma jer na žalost još ima onih koji ih zagovaraju i ne priznaju. Vidite ovih se dana digla velika medijska hajka na jedan nacrtani kukasti križ. Dobro, to treba osuditi, ali, ljudi dragi, pa svuda oko nas nalaze se zvijezde petokrake – i nikome ništa! Evo pred osmogodišnjim školom, koju sam ja polazio, stoji na stupu zvijezda petokraka i nitko ju ne želi skinuti, mada je prošlo 25 godina otkako je propao komunizam, no očito u mnogim glavama on još vlada! A ja sam svjedok, kao župnik Hrastovice i Petrinje, da se s tom crvenom zvijezdom na vojničkim kapama ubijalo naše ljude i da su pod tim znakom razoreni gradovi u mojoj biskupiji: Petrinja, Glina, Hrvatska Kostajnica… Odbacimo dakle sve totalitarizme i sve njihove simbole jednako! Sveti Papa Ivan Pavao II. jasno je osudio sva tri velika zla dvadesetog stoljeća: fašizam, nacizam i komunizam! A koliko je samo taj treći, koji je najdulje trajao, počinio zločina i zavio u crno naš hrvatski narod! Moj otac, ovdje prisutni, pričao mi je kako je kao dječak išao tog svibnja 1945. sa susjedom koja je očekivala susresti svoga sina promatrati te kolone iznemoglih ljudi koji su danima pješačili kroz Petrijanec (o toj koloni književnik, moj zemljak Joža Skok, u svojoj knjizi „Garestinski panoptikum“ ima jedno poglavlje: Petrijanečka postaja križnoga puta). Onda je za par dana došao glas da leševi plivaju po Dravi pa je tata išao vidjeti i tu je doista vidio strašan prizor, među muškim leševima vidio je i ženu s malim djetetom u naručju koja se zaplela u granu. Prošle godine mi smo u Sisačkoj biskupiji postavljali spomen-ploče svećenicima ubijenima u Drugom svjetskom ratu i poraću. Bilo ih je 22. Zamislite, u 63 župe 22 ubijena svećenika! 1 od ustaša i 21 od partizana! Ukupno u Hrvatskoj i BiH preko 600 ubijenih svećenika, dok je u isto vrijeme u jednako velikoj Slovačkoj ubijeno 14 svećenika. Riječ je dakle o strašnom progonu Crkve, najgorem od cara Dioklecijana do danas! Iz ovdje susjednog sela Strmca bio je ubijen svećenik, župnik u Svetoj Mariji Okićkoj, Pavao Bedenik. I toliki drugi!

Mi, braćo i sestre, oplakujemo mrtve, ali znamo da su oni poput sjemena koje je umrlo, ali je zato dalo obilan rod, prema onoj Tertulijanovoj: Krv mučenika, sjeme kršćanstva. Mi u Sisačkoj biskupiji imamo jednu župu bez župljana, to je Zrin. Nju su razorili partizani 9.rujna 1943. Kad sam ja to rekao, naime da su partizani u Zrinu počinili zločin, nazvao me jedan novinar da sam „nacibiskup“. A ja sam samo rekao istinu. Očito istina i danas teško prolazi. Ali sve se više probija, kao zrno koje raste i ne može ga se zaustaviti. A oni koji su skrivali i opravdavali zločine bit će u budućnosti posramljeni. Evo, mi smo iz Zrina tj. od potomaka Zrinjana, koji su preživjeli taj pokolj – a stradalo ih je više od 2 stotine jedan dan! – dobili i krčkog biskupa Ivicu Petanjka. Njegov otac Stjepan, rođen je 1933., dakle s 10 godina izgubio je oca, a ja sam ga pitao: Stjepane, koga ste sve izgubili. – Sve, rekao mi je: i oca, i oba djeda, i tri strica i četiri ujaka… Tako su prolazili naši Hrvati koje se trebalo ukloniti sa zemlje. Ali tomu se mora stati na kraj, svi ljudi imaju pravo živjeti u miru. Zato budimo odgovorni i promičimo istinu, nedajmo se ušutkati, u ime tih malih ljudi, koji su izgubili sve, u ime žrtava i to ne samo ovih 172, nego i desetke i stotine ubijenih na Bleiburgu i Križnome putu. Da naš narod na istini može graditi bolju budućnost, da sve ove žrtve ne budu uzaludne. Mi duboko vjerujemo da one nisu bile uzaludne, da će na njihovoj krvi izrasti nova budućnost našega naroda, ali se za nju svi trebamo boriti, s vjerom u Krista, noseći svoj križ, ali i vjerujući u uskrsnuće. Amen.

Pin It on Pinterest