MISIONARI U SISKU – Misa u sisačkoj katedrali 6.07.2015.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

MISIONARI U SISKU – Misa u sisačkoj katedrali, 6.srpnja 2015.

 

Dragi mons. Slobodane Štambuk, hvarsko-bračko-viški biskupe i predsjedniče Vijeća za misije HBK, poštovani ravnatelji Papinskih misijskih djela: vlč. Antune Štefan u Hrvatskoj i don Ivane Štironja u BiH, poštovani povjerenici za misije iz svih naših nadbiskupija i biskupija, dragi hrvatski misionari i misionarke – pristigli na ovaj susret iz Kameruna, Burundija, Zambije, Haitija, Madagaskara, Solomonskih otoka, Tanzanije, Bugarske, Rusije, Konga, Ruande i Benina, braćo svećenici, sestre redovnice, draga braćo i sestre u vjeri!

Radostan sam što vas mogu večeras pozdraviti u našoj sisačkoj katedrali. Zahvaljujem mons. Štambuku i njegovim suradnicima te svim misionarima što su izabrali Sisak za održavanje 27. susreta hrvatskih misionari i misionarki. To je lijepa prigoda da i naša Biskupija doživi tu važnu dimenziju Crkve, naime, da je sva Crkva misionarska – kako kaže dokument Drugog vatikanskog sabora „Ad gentes“ (AG 2).

Razmislimo na temelju pročitane Riječi Božje o zadaći i poslanju koje nam svima daje Gospodin, naime da se Kraljevstvo Božje propovijeda i proširi po cijelom svijetu.

U čitanju Knjige postanka (Pos 22,10-22) opisan je patrijarh Jakov i njegov doživljaj susreta s Bogom u Betelu. Patrijarh je tu, čuli smo, usnuo san u kojem je vidio ljestve prema nebu po kojima su silazili i uzlazili anđeli Božji. S tim viđenjem povezano je i obećanje, koje je Bog već dao i Abrahamu, da će njegova potomstva biti kao pijeska na obali morskoj, tj. da će od njega izvesti brojan i velik narod. Nakon buđenja prva reakcija patrijarha Jakova bila je  – strah! „Kako je strašno ovo mjesto! Zaista je ovo dom Božji!“, kaže. I daje ime kamenu koji je pomazao, a služio mu je kao jastuk pod glavom dok je spavao – Betel, što znači: Dom Božji.

Pitajmo se i mi, braćo i sestre: kad je to Bog nas dodirnuo, kada smo mi shvatili da smo miljenici Božji? I kada smo osjetili da nas Bog šalje da širimo njegovo Kraljevstvo po svoj zemlji, da budemo navjestitelji da je sav svijet njegov dom? Je li to i za nas bio doživljaj koji nas je ispunio u početku strahom, da bismo onda sve više shvaćali i napredovali u spoznaji da nismo sami, da nas Bog šalje ali i svojom rukom vodi, da je on naš Prijatelj i da je sve teškoće s njim moguće svladati, pa smo se odazvali i do dana današnjega ostali vjerni tom pozivu?

Doista, često je tako da čovjek stoji pred Bogom nemoćan i svjestan svojih slabosti, svojih ograničenosti, poput Jeremije proroka koji je na Božji zov odgovorio: „Dijete sam!“ misleći se tako opravdati i ne poslušati Božji poziv. No, Bog mu odgovara: „Ne govori, dijete sam, nego idi onima kojima te šaljem i reci im sve što ću ti zapovijediti!“ (Jer 1,7)

Svijest da je čitav svijet Betel, tj. dom Božji, donio nam je u punini Krist. On je došao svim ljudima, ne samo Židovima. I želio je da svi narodi i svi jezici na zemlji upoznaju Gospodina. Zato je svojim učenicima na dan svoga Uzašašća rekao: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama – u sve dane do svršetka svijeta.“ (Mt 28,19-20). Sv. Marko to u svom evanđelju ovako donosi: „I reče im: ‘Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.’“ (Mk 16,15-16)

Iz te svijesti i vi ste, dragi misionari i misionarke, pošli „po svem svijetu“ da propovijedate Radosnu vijest svakom Božjem stvorenju, odnosno da učinite Kristovim učenicima sve narode. I to činite, ustrajno i s ljubavlju, doduše i s preuzetim poteškoćama, ali Bog je s vama a i mi vas pratimo molitvom i pomoću koju vam možemo dati, preko Papinskih misijskih djela i drugih institucija i aktivnosti, čega smo osobito svjesni na Misijsku nedjelju koja se obilježava u čitavoj Crkvi treće nedjelje u listopadu, kada se slavi „Misa za evangelizaciju naroda“ i prikuplja kolekta za misije.

Međutim, bili mi u dalekim afričkim, azijskim ili drugim zemljama, ili pak u svojoj domovini, u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, svi mi koji smo kršteni, a napose mi koji nosimo odgovornost ministerijalnog svećeništva, trebamo biti svjesni da smo od Krista poslani da budemo posvuda, po svem svijetu, navjestitelji njegove Radosne vijesti.

Što to znači, poručuje nam Isus danas u evanđelju (Mt 9,18-26).

Isusu dolazi najprije „neki glavar“ koji traži da mu oživi kćer koja umire. I dok Isus hoda prema njegovoj kući, dotiče ga se neka žena koja je bolovala već 12 godina od krvarenja i željela je samo dotaknuti njegove haljine, vjerujući da će tako ozdraviti. I to joj se zaista dogodilo, dapače, Isus ju je ohrabrio: „Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila.“ A onda Isus oživljuje umrlu djevojčicu, za koju kaže okupljenima: „Djevojka nije umrla, nego spava.“ Doživio je podsmijeh, ali on ju je uzeo za ruku i podigao!

Kako je važno dotaknuti Isusa, odnosno dati da on uzme našu ruku i vodi nas. Dodir s njim, njegova ruka sve nas oživljuje i uskrisuje: i umorne, pa možemo reći i umrle – kada smo zbog raznih razočaranja, zbog različitih problema i teškoća koja imamo već klonuli i ne znamo dalje, kada nas ne razumiju naši bližnji pa nam se podsmjehuju, kada smo sami i tužni jer ne vidimo plodova naših žrtava, kada krivo tumače naše zalaganje i čini nam se da se borimo s vjetrenjačama… Tada Isus dolazi, dotiče nas se, uzima nas za ruku i – pridiže. Isus poručuje ženi koja se željela samo dotaknuti njegovih haljina, da ju je njena vjera spasila!

To je upravo naša zadaća, braćo i sestre: najprije dopustiti da nas same dotakne Krist Gospodin i oživi u našim umiranjima i teškoćama života, da bi nas onda osposobio da budemo nositelji Njegova Kraljevstva, Njegove nade i života drugima, dapače svima!

Kao što su u ovom evanđeoskom odlomku to: spomenuti glavar i apostoli koji prate Isusa ga kroz mnoštvo do umrle djevojčice, tako i od nas Gospodin traži da budemo oni koji će prepoznati potrebe naše braće i sestara i dovesti, dopratiti k njima Isusa.

Zanimljivo je da Isus smrt naziva snom, kaže: Djevojka nije umrla, nego spava. Što to znači? Pa to da ni smrt nije strašna, da nije nepobjediva. To je samo san iz kojega nas može probuditi Krist Gospodin. Mi sami to ne možemo, ali ako nas on dodirne, mi oživljujemo!

Zar se i u liturgiji ne kaže za pokojnike: „Molimo te, Gospodine, za one koji usnuše u miru Krista Tvoga…“? Qui dormierunt… Za Mariju imamo u Jeruzalemu crkvu koja se zove Dormitio Mariae – Marijino usnuće.

Dakle, treba se hrabro prepustiti Isusovu dodiru, njemu povjeriti i staviti u njegove ruke svoj život, svoje nade i svoje snove i on će nas oživjeti svojim Duhom, da bismo i mi mogli druge, nošeni tim istim Duhom, oživljavati za vječno Božje Kraljevstvo. Amen.

Pin It on Pinterest