mons. Vlado Košić, biskup sisački
BOŽIĆNA PROPOVIJED I. – POLNOĆKA 2012.
Dragi vjernici, draga braćo i sestre, slavitelji Božića!
Ove smo se svete noći, i to u ponoć, okupili ovdje u sisačkoj katedrali. Zašto usred noći mi bdijemo, zbog čega se ova noć zove sveta i što mi to ove noći slavimo? Svi znamo da je ovo noć Spasiteljeva rođenja, tiha i sveta noć u kojoj se rodio naš Gospodin Isus, ali je veoma važno, draga braćo i prijatelji, te razloge ovog slavlja posvijestiti si da bismo doista bili ne tek neki nesvjesni vršitelji narodnih običaja, već istinski kršćanski slavitelji Božića.
Noć je simbol zla, tama označuje grijeh, dok svjetlo predstavlja dobro i označuje Boga samoga. Stoga s pravom prorok Izaija poručuje, kako smo čuli u prvom čitanju: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“ (Iz 9,1) Možemo li reći, dragi prijatelji, da se ove proročke riječi odnose i na naš hrvatski narod? Dakako, naš je narod primio Krista i katoličku vjeru – koju je na ovim prostorima prenio sv. Kvirin, sisački biskup i kršćani koji tu unatoč progonstvima ovdje živjeli svoju vjeru – već u 7. stoljeću od benediktinaca koji su naviještali Evanđelje, te nastavio rasti u kršćanskoj vjeri i pripadnosti Katoličkoj Crkvi u 9. stoljeću kad su u našim krajevima propovijedali Krista sv. Ćiril i Metod, nadalje došli su nam i franjevci i dominikanci te pavlini i karmelićani koji su od 12./13. stoljeća prisutni u hrvatskim krajevima, da bi potom u vremenu reformacije u 16. stoljeću nastavili boj „za krst časni i slobodu zlatnu“ isusovci, dakako, uvijek s dijecezanskim svećenicima, pripadnicima stolnih Kaptola, a sve pod vodstvom biskupa i u povezanosti sa Svetim Ocem papom, rimskim biskupom. Dakako, vjeru u Krista čuvale su obitelji, prenosili ju s koljena na koljeno dobri roditelji, djedovi i bake svojoj djeci i unučadi. Tako je naš narod vjeran Kristu prosvijetljen i prosvjećivan već dugi niz stoljeća na ovim našim prostorima, da bi i u teškim desetljećima najtežeg XX. stoljeća preživio i dva svjetska rata i Domovinski rat, u kojem je izvojevao pravo na dom i domovinu. Ove svete noći želimo zahvaliti Bogu na tom svjetlu vjere koje je obasjavalo naš hrvatski narod kroz svu njegovu dugu, slavnu i tešku povijest. Želimo zahvaliti i tolikim navjestiteljima Evanđelja koji su podnijeli mnoge žrtve da bi Krista ljudi upoznali i slijedili. Ipak, u svem tom vremenu nije nedostajalo ni kušnji, ni vjetrova koji su željeli ugasiti to svjetlo, ni nevremena koja su zatirala žar ljubavi prema Kristu Gospodinu. Takva se vremena i nedaće ni danas ne odmiču od nas. Pa ipak, mi znamo da je pobjednik Krist – i oni koji njega slijede. Prorok kaže: „Teški jaram njegov, batinu pleća njegovih, šibu njegova goniča slomio si ko u dan midjanski.“ (ib.,3). Svjetlo pobjeđuje, svjetlo Kristovo uvijek prosvjetljuje svakoga koji dopušta da mu On obasja dušu. Stoga je ovo noć svjetla, noć u kojoj se radujemo jer je Krist – Svjetlo svijeta i nama zasinuo, i nas obasjao, i našem narodu donio radost i mir: „Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan; na plećima njegovim vlast je i nazvan je imenom: ‘Savjetnik čudesni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira.’“ (ib.,5)
„Očitovala se ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi“ (Tit 2,11), tumači Kristov dolazak sv. Pavao. Kao da odjek tih svetopisamskih riječi čujemo u hrvatskoj božićnoj pjesmi „O pastiri, čudo novo“, koja kaže: „Ljubav Božja prevelika primi pravu put čovjeka“. Da, ljubav je to, prevelika ljubav – jer Bog je ljubav. On je zato i došao k nama, da nam objavi da nas ljubi, da mu je stalo do svakoga od nas, da nas nije napustio niti ostavio same. Svrhu Kristova dolaska sv. Pavao ovako izriče: „On sebe dade za nas, da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi narod izabrani.“ (ib.,14). „Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge“ (1 Iv 4,11). Tako se ljubav pokazuje kao temeljni znak prepoznavanja kršćana. Sam je Gospodin naime rekao: „Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ (Iv 13,35). Crkva katolička uvijek je širila Božju ljubav prema svim ljudima, ne gledajući nikada ni na koje razlike među ljudima, pomagala je svima koji su bili potrebni, kako je znala i mogla, a često je to bilo veoma teško. Nisu li naši Caritasi znak te ljubavi Crkve prema svima koji su u potrebi? Nisu li i nastojanja da se ljude prosvijetli kad ne razumiju točno što se u nekim zahtjevima traži i kad se od različitih instanci u društvu ljude često zavodi? Tko će tu imati hrabrosti i snage iznositi i braniti istinu, tko će nesebično, bez vlastitih uskih interesa, gledajući interese naroda, braniti ono što je dobro za taj naš narod, za njegovu budućnosti, za njegovu opstojnost i napredak – ako ne Crkva, ako ne oni koji se ne boje nikoga doli Boga jedinoga, koji su Krista Gospodina prihvatili kao jedino svjetlo svijeta? Jer taj narod, kako ističe sv. Pavao u poslanici koju smo čuli, treba da „revnuje oko dobrih djela“ (Tit 2,14). A koja su to dobra djela, ako ne djela ljubavi, djela pomaganja bližnjima, djela kojima čovjek pokazuje da je prihvatio Krista i da je i sam postao pobožanstvenjen?
„Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!“, napisao je već davno rimski biskup papa Lav Veliki (+461). Njegova je opomena nedvosmislena: „kad si postao dionik božanske naravi, nemoj se grešnim životom vraćati na prijašnju podlost. Sjeti se koje li si glave i kojeg li si tijela ud! Ne zaboravi da si izbavljen od vlasti tmina i prenesen u divno Božje kraljevstvo.“
Braćo i sestre, mi pripadamo Kristu. Mi danas slavimo dolazak naše Glave, našeg Spasitelja, našeg Vođe i Učitelja. On je naš jedini prosvjetitelj, naša radost i naš mir. Tko bi se odrekao takvog prijateljstva i takvog prijatelja! Nitko razuman, nitko tko želi dobro sebi i svojim bližnjima. Mi smo povlašteni, draga braćo i prijatelji, mi koji smo upoznali Krista i koji ga ljubimo. Mi mu iskažimo svoje štovanje, dapače, dođimo i poklonimo mu se.
Možda smo i mi, poput betetlehemskih pastira o kojima nam govori Evanđelje koje smo čuli, silno prestrašeni. Ali glasnici Božji nam progovaraju: „Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod: danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist Gospodin.“ (Lk 2,10-11) Što su to pastiri doživjeli? Imali su sreću da se Krist rodio upravo u njihovoj blizini. Ali nije to bila tek puka fizička blizina! To da Josip i Marija u Betlehemu moraju potražiti prenoćište kod priprostih pastira i da se Isus morao roditi u pastirskoj štali, posljedica je toga što, kako piše sv. Luka, „za njih ne bijaše mjesta u svratištu“ (ib.,7). Pa kad nisu Betlehemćani primili Gospodina, primili su ga pastiri u svojoj štali. To je znak, kažu anđeli: „I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.“ (ib.,12) To je doista znak. Znak da su mnogi ljudi sebični i da zatvaraju svoje srce pred Bogom. Ali s druge strane i znak da je pastirska jednostavnost i otvorenost srca nagrađena: „naći ćete novorođenče!“ (ib.) To je obećanje i za nas, ako imamo srce jednostavno i otvoreno za susret, za pomaganje, za ljubav. Tada će nam Bog doći sasvim blizu, ne tek fizički, nego prije svega duhovno. Mi smo dapače jedno s njime, kad smo otvoreni dobroti, prihvaćanju drugoga, posebno prihvaćanju onih koji su odbačeni, kada pomažemo bližnjima u nevolji, kada smo gostoljubivi i ispunjeni ljubavlju. „Naći ćete novorođenče!“
Adeste, fideles, Pristupite, vjerni,
Laeti triumphantes, radosni slaveći,
Venite, venite in Bethlehem. Dođite, dođite u Betlehem!
Natum videte Regem angelorum. Vidite rođenog anđeoskog Kralja.
Venite adoremus, Venite adoremus, Dominum. /Dođite, poklonimo se,
dođite, poklonimo se Gospodinu.
„Ovako se htjede roditi onaj koji hoće da ga ljube, a ne da ga se boje!“, rekao je za Isusovo rođenje sluga Božji nadbiskup Josip Stadler. Doista, gledajući Dijete Isusa naša se duša lakše otvara Bogu i njegovoj ljubavi. „Naći ćete novorođenče!“, rekli su anđeli pastirima. To kažu i nama: da mu pristupimo i da ga uzljubimo.
Međutim, danas je na djelu sotonin strah pred životom, pred djetetom, a onda i pred Isusom. Đavao je posijao sjeme straha te neprestano – od onih dana, a posebno u ove naše dane – uvjerava ljude kako je dijete problem, kako dijete puno stoji, kako je to skupa avantura, dapače i opasna po zdravlje majke, kako je sve oko nas zlo i naopak i prijeti da uništi život. Pitaju se tako, od zloga potaknuti mladi ljudi: zašto bismo se uopće udavali i ženili, zašto bismo rađali djecu i dali im život, kad je tako opasno živjeti na ovoj zemlji? Velik se strah uvukao u srca našega naraštaja. A što je alternativa? Naime, vidimo posljedice toga straha: narod izumire, sve nas je više starih i nemoćnih, a sve manje mladih i sposobnih za život i rad. Pa kako da se to promijeni? Jedino ovako: vjerom u Krista! U Krista koji je došao među nas ljude upravo kao malo dijete, izručen našoj ljudskoj pažnji. Da se on bojao, nikada se ne bi rodio na ovoj zemlji. Da je sumnjao da je svijet zao i da ga se ne može promijeniti, da je gledao samo svoje patnje i križ, nikada ne bi bilo Božića, svijet do danas ne bi upoznao svoje spasenje. No, Bog nam je s Isusom i u Isusu jasno poručio: „Ne bojte se!“ „Straha u ljubavi nema,nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi.“ (1 Iv 4,18), poručuje nam sv. Ivan u svojoj poslanici.
Molimo osobito, draga braćo i sestre, ove svete noći da se ne bojimo, ni mi, ni mladi koji su pred sklapanjem sakramenta svete ženidbe, da se ne boje naši muževi i žene rađati djecu, da se ne boje budućnosti! Molimo se usrdno na ovaj sveti Božić, kada nas je Bog posjetio u liku malog i nemoćnog Djeteta, izručen našoj ljubavi, da ljubavi i to savršene ne ponestane u srcima naših ljudi, da naš narod opstane, da ne nestane u vihoru i nedaćama ovoga vremena. Toliko smo stoljeća izdržali i opstali, pa zar će nas naš vlastiti strah i sebičnost uništiti?
Ne bojmo se! Ne bojte se, braćo i sestre! Bog nam je došao kao dijete da ga se nitko ne treba bojati. Bog nam progovara u djetetu da se ne bojimo života, da ne strepimo u tjeskobi za sutra, da se ne uznemirujemo što će i kako biti s nama. Ta Bog se brine za sve nas, više negoli za travu poljsku i ptice nebeske! To vjerujte i „naći ćete novorođenče!“ Amen!