mons. Vlado Košić, biskup sisački

BOŽIĆNA PROPOVIJED II.

Sisačka katedrala, Božić 2012.

Draga braćo i sestre, dragi božićnici!

Od srca Vam čestitam i želim sretan Božić, blagdan našeg spasenja, blagdan naše radosti, mira i svake Božje milosti!

Kako je samo duboko izrekao otajstvo Božićnog otajstva sv. Ivan evanđelista u proslovu svoga Evanđelja: „Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ (Iv 1,14) Svi znamo što je to riječ, osobito danas, kad je posvuda oko nas riječ ljudska – govore roditelji, govore djeca, govore mediji, govore političari, govore učitelji, govore susjedi, svi nešto govore. A Bog? On, činilo se, najviše šuti, ništa ne govori. Pa  ipak, Bog je progovorio. I dok čovjek govori često nevažne i beskorisne riječi, Božja riječ, premda se dugo čekala, pojavila se ne tek kao „riječ i ništa više“, već kao utjelovljena Riječ. Dobro reče jedan duhovni pisac, pjesnik I. Golub: „Čovjek može poći samo za čovjekom. Zato je i Bog postao čovjekom da bi čovjek mogao poći za Bogom.“ Kako bi doista čovjek mogao slijediti nekoga koga ne poznaje, onoga tko mu je dalek i koga ne razumije? Bog je zato postao jedan od nas da bismo ga mogli upoznati, zavoljeti i slijediti. Isus iz Nazareta utjelovljena je Božja vječna Riječ.

Kad tako o Isusu govorimo, tada su nam najprije na pameti njegovi govori, Govor na gori, pouke koje je davao svojim učenicima, riječi kojima je ozdravljao bolesne, riječi kojima je opraštao grješnicima. Ipak, nije on tako prvotno Riječ Božja. Isus je čitavim svojim ljudskim životom, čitavom svojom egzistencijom Božja Riječ. Drugi vatikanski sabor kaže da je Isus poučavao ne samo riječima, nego „verbis ac gestis– riječima i gestama“ (DV 2), rekli bismo riječima i djelima. I Kristove geste nježnosti prema siromasima, bolesnima i grješnima su Božja Riječ, i njegova sućut nad smrću Lazara i plač nad Jeruzalemom. Ali i još više – i sav njegov život, te na osobit način muka, smrt i uskrsnuće – Riječ je Božja utjelovljena. Tako Bog govori. Kroz Isusa, svoga Sina koji govori ljudskim jezikom, ali on je Riječ Božja, on je sav, cijelim svojim bićem i svim svojim mislima, riječima i djelima – govor Oca nebeskoga. I premda je Bog dao sve što je imao, samoga svoga Sina jedinorođenoga, ljudi su radije zatisnuli uši i – nisu ga upoznali. Sv. Ivan govori da je vječna Božja Riječ i „Svjetlo istinsko“: „svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka dođe na svijet, bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i – svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ (Iv 1,9-11) Ovo je možda najtužnija rečenica u Bibliji. Zar nije tužno to da sam Bog dolazi k svojem stvorenju, a on mu okreće leđa? Sve je učinio da bi nam se približio, ali kako veli Gospodin u razgovoru s Nikodemom: „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla“ (Iv 3,19). U prvoj svojoj poslanici isti evanđelista kaže o tome ovo: „Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve! Reknemo li da imamo zajedništvo s njim, a u tami hodimo, lažemo i ne činimo istine. Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i krv Isusa, Sina njegova čisti nas od svakoga grijeha.“ (1 Iv 1,5-7) Ove smo riječi, tj. citat „U svjetlosti hodimo“ (ib.,7) uzeli za geslo našeg Susreta hrvatske katoličke mladeži, koji se dogodio u Sisku i našoj Sisačkoj biskupiji u svibnju ove godine. Mi kršćani pozvani smo da živimo u svjetlosti, a to znači u Kristu Isusu. On želi da nas obasja svojom ljubavlju, svojim dolaskom, svojim prijateljstvom. Međutim, oni koji više vole tamu, a to znači grijeh i zlo, negoli Krista, ostaju izvan svjetla, klone se svjetlosti, bježe u tamu. No, Bog želi sve ljude spasiti, i zato ih traži, silazi i u tamu, i želi ih obasjati svojom ljubavlju. Tako govori Bog. Sve je to upravo Isus Krist učinio i čini neprestano za nas ljude. On je Božja Riječ, riječ ljubavi, riječ prijateljstva, riječ topla i ohrabrujuća, riječ koja pridiže, liječi i čini čudesa. Nije li slično odjeknula riječ suca Theodora Merona 16. studenoga ove godine: „Nalažem da se Ante Gotovina i Mladen Markač odmah puste na slobodu. Poništavam osuđujuće presude i izričem oslobađajuću presudu…“? Kako je snažna istinita i iskrena ljudska riječ, riječ koja donosi pravdu! Ona ispunja mirom i daje nadu, mijenja sudbine ljudi i čitavih naroda na bolje. Kao što je važna i snažna riječ kojom se izriče da netko nekoga voli, kad to potvrđuje u sakramentu ženidbe: „Uzimam! Obećavam! Hoću!“ ili kada netko prima sakrament svetoga reda: „Evo me!“ A sad zamislimo Božju riječ koja je stotinama tisuća puta jača, snažnija, veća i svetija! Božja je Riječ doista, kako veli poslanica Hebrejima, „živa i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca.“ (Heb 4,12).

Riječ ili kako često znamo reći „govor“, pa i „poruka“ ili čak i „propovijed“ jest tako čitav Kristov dolazak, njegov život i djelo, osobito njegova smrt i usrkrsnuće. Prije nekoliko dana, točnije u petak, 20. prosinca, objavljena je lijepa i za nas Hrvate važna vijest iz Vatikana: Papa Benedikt XVI. danas je ovlastio Zbor za proglašenje svetih da objavi dekrete koji se odnose na brojne nove svece, više od osam stotina koje su Turci 1480. godine u talijanskom gradu Otranto ubili iz mržnje prema katoličkoj vjeri, četrdesetero novih blaženika, među kojima brojni mučenici u španjolskom ratu i naš Miroslav Bulešić, te desetero novih časnih sluga Božjih, među kojima je i blagopokojni papa Pavao VI, kojima su priznate herojske krjeposti.
A tko je sluga Božji Miroslav Bulešić poslušajmo iz priloga msgr. Jure Bogdana, postulatora njegove kauze i rektora Papinskog hrvatskog zavoda svetoga Jeronima u Rimu.
Miroslav Bulešić, rodio se 13. svibnja 1920. u istarskom selu Čabrunići, župe Svetvinčenat, od roditelja Mihe i Lucije rođ. Butković. Kršten je 23. svibnja u župnoj crkvi u Juršićima. Osnovnu školu polazio je u Juršićima, gdje mu vjeroučiteljem bijaše revni i vrijedni svećenik Ivan Pavić. U desetoj godini života Bulešić se opredjeljuje za sjemenišno školovanje. Pošto je godinu dana bio u pripravnici «Alojzjevišče» u Gorici, Miroslav Bulešić ulazi u sjemenište u Kopru za školsku godinu 1931/32.
U koparskom sjemeništu boravi do 1939. godine, kada je, završivši peti razred gimnazije i tri razreda liceja, položio ispit zrelosti, veliku maturu. Nakon položene mature u koparskom sjemeništu, a na preporuku svećenika Ivana Pavića («Radi se o odličnom mladiću, intelektualnom, otvorenom, pobožnom i dobrom») njegov ga porečki i pulski biskup upućuje na jesen 1939. na studij u Rim.
U Rimu je bogoslov Bulešić boravio od jeseni 1939. do ljeta 1943. godine. Prvu godinu studija proboravio je u Francuskom sjemeništu, a naredne tri godine u Papinskom lombardijskom sjemeništu svetih Ambrozija i Karla. Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju. Za uzdržavanje Bulešića u Rimu zauzeo se i tadašnji zagrebački nadbiskup, kasnije kardinal, bl. Alojzije Stepinac, o čemu svjedoči pismo isusovca Stjepana Sakača iz siječnja 1940. godine. U Rimu, središtu kršćanstva i gradu tolikih prvokršćanskih mučenika, Bulešić je sazrio ljudski, duhovno, intelektualno i pastoralno. Na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 1942. godine, u bazilici sv. Petra osobno je sudjelovao kod Papine posvete svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu. U rano proljeće 1943. godine, na poziv svog biskupa, bogoslov Bulešić vratio se u Istru.
Miroslav Bulešić zaređen je za svećenika 11. travnja 1943. godine u župnoj crkvi u Svetvinčentu. Dva tjedna potom u rodnoj je župi slavio Mladu misu. Kao svoje mladomisničko geslo uzeo je zazive iz molitve Oče naš: «Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!» Na jesen 1943. godine Bulešić je imenovan župnikom u Baderni. U toj se župi sljedeće dvije ratne godine zdušno trudio u pastoralnom djelovanju te se istodobno hrabrio i nesebično zauzimao za ljude, osobito za one koji su u ratnom vihoru bili najugroženiji. Uskoro je preuzeo pastoralnu skrb za župe sv. Ivana od Šterne i Muntrilja.
U Pazinskome sjemeništu, kao podravnatelj i profesor, Bulešić se ozbiljno, savjesno i zdušno posvećuje radu s prvim generacijama sjemeništaraca. Istodobno se, kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetanog djelovanja Crkve u novoj, komunističkoj državi. Također se, u tom Svećeničkom zboru, svim silama trudi da zaštiti osobito mlađe svećenike od komunističkih nasrtaja s jedne strane, te da Zbor svećenika očuva od pogubnih manipulacija onodobnih vlasti s druge strane. U to ulaže sav svoj svećenički ugled, znanje i iskustvo, svjedočeći ponajprije vlastitim primjerom: kršćanskom principijelnošću, hrabrošću i dosljednošću.
U kolovozu 1947. Miroslav Bulešić, kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, prati delegata Svete Stolice msgr. Jakoba Ukmara kod dijeljenja sv. Potvrde u Buzetu i okolnim župama. Govoreći o mučeništvu Miroslava Bulešića, msgr. Ukmar je u službenom izvješću za Biskupski Ordinarijat u Trstu od 12. studenoga 1947. godine, napisao: «Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se prema župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem vlč. g. Bulešića koji je bio kraj vrata.
Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti…» – piše u svojem izvješću msgr. Ukmar.

Dragi vjernici, ovo je veoma lijep božićni poklon koji je Papa Benedikt darovao nama Hrvatima: objava skorog proglašenja blaženim sluge Božjega Miroslava Bulešića, mladog svećenika koji je ubijen iz mržnje prema vjeri.

Tko ga je ubio? Ta čuli smo iz izvještaja mons. Bogdana: ubili su ga oni koji bi to isto voljeli i danas: ukloniti kršćane s ove zemlje, bilo milom bilo silom. Zar se to isto i danas ne događa? Ima li primjera u ikojoj državi slobodnoga svijeta da se na najveće vjerske blagdane političari obračunavaju s katolicima kao što se to događa u ovoj našoj hrvatskoj domovini? Možda i danas bude kakva konferencija. Ništa neočekivano od onih koji ne podnose drukčije mišljenje, koji ne trpe prigovora, koji se smatraju bogomdani, jedini krojitelji „istine“. Za njih su vjerski stavovi „dezinformacije“! Koja deformacija! Ali – dobro kaže naš narod – svaka sila za vremena!

Draga braćo i sestre, nemojmo dopustiti da se danas, na ovaj sveti dan Božića i najveće naše radosti, bavimo zlom i besmislom! Krist je pobjednik nad svakom bahatošću, nad svakom laži i nad svakim zlom. On nas hrabri da se ne bojimo. Miroslav Bulešić naš j novi uskoro blaženik. Tome se radujemo. On je bio ubijen, i činilo se njegovim neprijateljima da je pobijeđen, da je njegovo ime zatrto i zaboravljeno. Međutim, kako su se zvali ti ubojice, pamti li to još itko? A njegovo će se ime spominjati zajedno sa svetim Kvirinom, svetim Nikolom Tavelićem, svetim Leopoldom Mandićem, svetim Markom Križevčaninom, blaženim Alojzijem Stepincem, blaženom Marijom od Propetog Petković, blaženim Ivanom Merzom, bl. Ozanom Kotorskom, bl. Gracijem iz Mula, s blaženim Drinskim mučenicama!

Krist, čije rođenje slavimo na današnji dan, došao je svijetu pokazati tko je Bog i tko je čovjek. On je Božja vječna Riječ koja se utjelovila. On nam progovara čitavim svojim bićem – dolaskom u Betlehemu, siromaštvom i skromnošću, odbačenošću od samog svoga dolaska, propovijedanjem, čudesima, brigom za bolesne, siromašne i grješnike, svojom mukom, smrću i uskrnućem – da nas Bog voli, da smo mu važni, da nas je došao potražiti i kao izgubljenu ovcu vratiti u svoj ovčinjak, na sigurno, u život, u radost, u spasenje. I toliki su čuli njegov glas i slijedili ga. Sluga Božji Miroslav Bulešić je naš novi uskoro blaženik, poput bl. Alojzija Stepinca, mučenik za vjeru. I nas Bog zove da budemo svjedoci, da svojim riječima i životom, svojim ponašanjem, svojom ljubavlju prema slabima i bolesnima, svojom blizinom s osamljenima i tužnima, danas pokažemo da vjerujemo u Krista i njegov dolazak.

Neka naše srce danas pjeva, neka slavi Gospodina: „Čestit svijetu danak svemu, jer ogranu sunce njemu: tužni mrak je prošao, Sunce, Isus, došao… Došao je uzdisani i od Boga obećani, željni sviju Spasitelj, svijeta razveselitelj!“ Stoga, „zapjevajmo Malenomu Kralju danas rođenomu: slava Bogu višnjemu, a mir ljudma po njemu.“ Amen.