Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na podjeli lektorata
Zagreb, Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište, 6. listopada 2023.
Dragi kandidati za službu lektora, dragi Rektore i poglavari Bogoslovnog sjemeništa, dragi bogoslovi,
Danas se podjeljuje lektorat onima koji su pripravni. To je prva služba prije ulaska u kler, odnosno poslije lektorata još slijedi akolitat da bi se potom oni koji su se pripremili i prikladni su redili za đakone, a nakon đakonskog praktikuma i za prezbitere. Vi dakle stojite na početku puta koji završava svetim redom drugog stupnja. Do tada još se imate truditi i nastojati usvojiti sve što vam Crkva nudi da biste se srcem otvorili daru Božjemu koji vam on želi darovati.
Kada se rede đakoni, kao što je to bilo nedavno kod nas u Sisku, pružajući Evanđelistar biskup ređeniku kaže: „Pazi da što čitaš vjeruješ, što vjeruješ učiš, a što druge učiš to i živi!“
Te bih riječi, jer vi anticipirate u đakonskoj službi, kao poziv i poruku gotovo vaš program službe lektora dao i ja danas vama: čitajte Riječ Božju, ali osim čitanja važno je da povjerujete ono što vam Gospodin govori, te to prenosite braći i sestrama, a taj nauk neka bude vaš život!
Evo, prije samog ovog podjeljivanja službe lektorata i mi smo čitali i slušali Riječ Božju.
Apostol u poslanici Rimljanima (Rim 11, 29-36) kaže: „Neopozivi su dari i poziv Božji!“ To je rečeno u odnosu na židovski narod koji je bio odabran i Bog ga je posebno vodio. Svetog Pavla muči pitanje, kako to da njegov narod nije povjerovao da je Isus iz Nazareta Krist. I izlaže svoju misao kako je Bog sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.
A onda slijedi prelijepi tekst divljenja Bogu koji je mudar ali čiji su sudovi nedokučivi i putovi neistraživi.
Mogli bismo nad tim riječima razmišljati i o nama. I nama je Gospodin uputio poziv da ga slijedimo i nama je dao darove. Vjerujemo li da su ti njegovi darovi i poziv neopozivi? Da on nas vodi i našim životima upravlja… Pa i kada ne razumijemo što nam se događa, jesmo li spremni pokloniti se Gospodinu i vjerovati da će se on svima smilovati?
Kada čitamo Riječ Božju, tada ju trebamo doživljavati osobno, u nju vjerovati i živjeti ono što nam Bog govori te željeti navijestiti ju svima. A kako možemo vatru drugima dati ako sami ne gorimo?
Pavao je živio za to da se njegov narod spasi, da povjeruje u Krista. No vidio je da se to nije dogodilo pa je čak napisao da je spreman osobno biti odbačen od Krista i biti proklet, samo da se obrati i spasi njegov židovski narod. Toliko je volio svoj narod.
A mi? Koliko volimo svoj narod, jesmo li pošli za svećenike radi sebe, iz ljubavi prema sebi i svojoj karijeri, komociji, uspjehu, statusu, materijalnoj sigurnosti ili želimo donijeti Radosnu vijest našoj braći i sestrama, našem narodu, svim ljudima kojima želimo dati i više negoli samo informacije o Spasitelju, kojima smo željni dati i svoj život samo da dođu do Gospodina!? Želimo li stvarno sve dovesti do Krista?
Evanđelje po Luki koje smo čuli (Lk 14, 12-14) upravo nas potiče da ne želimo da nam oni, kojima nešto dajemo, uzvrate, nego da to učinimo besplatno. Isus uzima sliku gozbe i svoje učenike poučava neka ne pozivaju prijatelje i svoje rođake ili bogataše koji bi im mogli uzvratiti. Nego, kaže on: „pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.“
To znači biti Isusov apostol bez računice: ne želim niti ovu niti onu župu, ne želim studij u inozemstvu, niti biti biskup niti generalni vikar… ništa mi od toga nije važno, važno mi je samo jedno: sebe istrošiti za druge, drugima navijestiti Spasitelja Krista i biti im sredstvo spasenja. Ja sam nebitan, važan je Krist. Poput našeg svetog Blaženika Alojzija reći: Nihil petere, nihil recusare – ništa tražiti, ništa odbiti! Vršiti samo Božju volju i biti poslušan crkvenim poglavarima te biti sretan što sam uključen u to veliko djelo Božje! I to mi je dovoljno da budem zadovoljan: na bilo kojem mjesto vršiti volju Božju, danas kao bogoslov lektor, sutra kao akolit, a onda đakon i svećenik…
Jednom je profesor Ivan Golub napisao mladomisnicima kako im je to što su primili sveti red više od svega drugoga što steknu u životu, tako da dodaci bilo ispred ili nakon imena – kako što je vlč., preč., mons., dr.sc. ili sl., a onda službe, kao što su župni vikar, župnik, dekan, arhiđakon, biskup i sl. – ne vrijede toliko koliko to da su svećenici.
Neka nas Gospodin ispuni radošću i mirom, neka nam podari sreću u tome da smo izabrani biti njegovi učenici i s njim donositi Kraljevstvo nebesko na zemlju. Neka vam je svima, dragi bogoslovi, blagoslovljeno ovo vrijeme pripreme za svete redove, a vama od danas lektorima bila ova služba lektora put prema svećeništvu u prijateljevanju s Božjom Riječju. Amen.