Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan Svih svetih

Sisak, 1. studenoga 2023.

Draga braćo i sestre u vjeri,

U današnjem govoru rijetko se izvan Crkve koristi riječ „svet“ ili „svetac“. Kao da je to nedostupna kategorija pa se izbjegava i upotrebljava čak u negativnom smislu, rugajući se nekome: gle sveca!

Premda je sama riječ doživjela inflaciju, sadržaj riječi „svet“ ima duboko i lijepo značenje. To je tako prije svega u biblijskom smislu, u upotrebi u Svetom pismu i u tradiciji Crkve.

Pa ipak je danas, da bi se crkveni pojmovi približili običnom današnjem čovjeku, potrebno govoriti o svetosti u interpretaciji koja će uključiti  veće poštovanje prema pojmu svetosti.

Možda bismo mogli, kad pokušavamo pre-reći u današnji govor riječ „sveti“, reći da su to ljudi koji su: „časni“, „pravedni“ i „istinoljubivi“, ljudi koji zavrjeđuju da ih se poštuje jer su to stekli cjelokupnim svojim ponašanjem a ne samo riječima.

Pa mada riječi svet i svetac nisu danas popularne, a mnogima su i nerazumljive, svima je poznato, na cijeni je i jasno kad se kaže da je nekome nešto svetinja. Od navijačkih skupina kojima je njihov klub za koji navijaju „svetinja“ (što baš i nije točno), pa do vrijednosti, osoba i simbola koji su nekom pojedincu, skupini ili narodu najvažniji: tako bi npr. jednom narodu trebala biti zastava, grb i himna ona svetinja u što se ne dira, ili bi nekom pojedincu bila njegova obitelj svetinja, roditeljima djeca… nama u Crkvi to je Krist Gospodin, to je Bl. Djevica Marija i to su naši sveci i blaženici! Oni su naši uzori i zato je križ naš najsvetiji simbol, Biblija nam je znak Božjeg govora i Riječi koju nam je Bog darovao… to su naše crkve, kapele i naši krajputaši… znakovi Božje prisutnosti među nama i znakovi naše vjere.

Mi pridajemo stvarnu i simboličku vrijednost onim stvarnostima koje nam puno znače, do kojih nam je stalo… i zovemo ih svojom svetinjom. U to ne damo da nam itko dira!

Što je našem Gospodinu Isusu bila svetinja? Što je on iznad svega cijenio i što nije dao da mu itko osporava, vrijeđa ili dira?

Zapravo bio je to – čovjek. Rekli bismo, upravo takav kakav jest, i čovjek grješnik, i čovjek malen i nevažan, i onaj koga nitko ne zapaža, djeca, bolesnici, oni koji su na rubu društva… on se takvima posvećivao, cijenio ih i vraćao im je dostojanstvo, davao im je na važnosti, rekli bismo: vraćao im je poljuljano ili već izgubljeno samopouzdanje…

Ipak, iznad svega Isus je volio, poštivao i najviše cijenio svoga nebeskog Oca, Boga s kojim je razgovarao u molitvi, koji ga je poslao i objavio, a kojega je on neprestano želio proslavljati i o njemu govoriti… nazivao je njegov svijet Kraljevstvom nebeskim, tumačio je njegove prioritete, učio svoje učenike i sve ljude da shvate logiku po kojoj Bog, za razliku od nas ljudi, razmišlja i djeluje… Bog, Isusov Otac pun je smilovanja, on oprašta svakom grješniku koji se kaje i vraća mu se, on iznad mjere otpušta duge onima koji i sami otpuštaju dugove svojim dužnicima, on je blag i milosrdan, on je Bog ljubavi, dobrote i mira.

Na blagdan Svih svetih Crkva nas poziva da razmišljamo nad Osam blaženstava koja je Isus izgovorio u govoru na gori. Taj je proglas temelj kako možemo najbolje ući u Isusovu logiku po kojoj on daje prednost ljudima: ne imućnima, ne onima koji vladaju i imaju moć, ne grubima i nasilnima, ne nemilosrdnima i osvetoljubivima, ne zaljubljenima u sebe i samo svoje dobro. Nasuprot takvima Isus uzdiže i proglašava blaženima: siromašne duhom, ožalošćene, krotke, gladne i žedne pravednosti, milosrdne, čiste srcem, mirotvorce i progonjene zbog pravednosti.

Očito Isusu takvi imaju prednost, takav je bio i jest on sam, takva je BDM, takvi su svi sveti i blaženici u Crkvi… i mnogi koje Crkva nije proglasila ni blaženima ni svetima a to su naš najbliži koji su čestito živjeli, časno izdržali sve teškoće pa čak i progone, borili se za pravednost i istinu, nisu mislili na sebe niti se željeli obogatiti i uzeti tuđe, nisu mislili samo svoje nego su krotko i čisto, milosrdno i mirotvorno podnosili udarce, pa i prošli mnoge nevolje, mnoge žalosti i tuge, ali i pronašli mnogo radosti i veselja u zajedništvu s malenima, onima koje nitko ne vidi niti im pomaže te im posvetili svoje vrijeme, svoju ljubav i svoj život. Možda bismo mogli govoriti tako i o „svetosti iz susjedstva“, o čemu je govorio papa Franjo. On je time mislio reći da su sveti svuda oko nas, vrijedni i pošteni mali ljudi koji zrače dobrotom i Božjom prisutnošću.

Prvo čitanje (Otk 7, 2-4.9-14) donosi viziju svetoga Ivana ap. o spašenima u nebu: tu je „nebrojeno mnoštvo, iz svih naroda, plemena i jezika“… tu su i oni „u bijelim haljinama s palmama u rukama“…koji su „prošli kroz nevolju veliku i ubijelili svoje haljine u krvi Jaganjčevoj“. Ta nam slika govori o tome da će se u nebu naći ljudi iz svih krajeva, iz svih naroda… Bog nije šovinist, on ne gleda odakle i kakve je tko vjere ili rase, Bogu je iz svakoga naroda mio onaj koji vrši njegovu volju. Tako ova slika otupljuje naše ponekad i opravdane nacionalne pretpostavke a koje mogu postati i predrasude o drugim narodima, te koji puta izjednačuju pripadnost Bogu i svome narodu… Bogu je takav stav dalek, on ne gleda tko je tko, već gleda u nutrinu, u dušu svakom čovjeku i prosuđuje nakane i misli srca… I mi trebamo naučiti tako gledati druge ljude, bez predrasuda, nepristrano želeći samo Bogu služiti svim svojim bićem…

Također tu u nebu su očito ne samo oni koji su bili u životu besprijekorni nego i oni koji su uprljali svoje živote, simbolično rečeno svoje haljine, ali su ih ubijelili u krvi Kristovoj. Kristova žrtva pere sve grijehe onima koji ga traže, koji ga – poput desnog razbojnika, priznajući svoje slabosti i grijehe – mole za oproštenje. Oni su međutim morali proći kroz velike nevolje, oni su se morali poniziti da bi spoznali da su sami nemoćni i zatražiti Božju pomoć.

I mi smo takvi. Ali možemo, usprkos svojih grijeha i slabosti, zamoliti Isusa da nas svojom krvlju očisti. To je sveta ispovijed, to su sveti sakramenti, to je sveta Pričest u kojoj se sjedinjujemo s Gospodinom. Valja nam samo ustrajno kucati na vrata našeg Spasitelja i on nas neće odbiti.

Drugo čitanje, iz Prve poslanice sv. Ivana apostola (1Iv 3, 1-3), izražava veliku radost zato što smo djeca Božja, što nam je time Otac darovao veliku ljubav – jer je i sve nas uzeo za svoju djecu. Veliko je to Božje povjerenje a izaziva našu radost i zahvalnost. Mi smo njegovi i on se nas nikada ne odriče. I premda ne znamo sve što nas kod njega čeka, znamo da ćemo biti njemu slični, kaže Apostol. Slični Bogu – to je naš cilj. Njega ćemo dostići tek u nebu, ali već i ovdje na zemlji pozvani smo truditi se biti Bogu slični.

Evanđelje o blaženstvima (Mt 5,1-12a) je upravo taj popis Isusovih prioriteta u kojima se treba očitovati naša sličnost s Bogom: On je sebe, radi nas, premda bogat učinio siromašnim, te i nama ideal treba biti jednostavnost i malenost, a ne nadmenost i zemaljska veličina. Zbog njega koji se ponizio radi nas i mi se trebamo svakome, i najmanjemu približiti i ponizno – bez svojih interesa – služiti. Nagrada će nam biti to da nas Bog primi za svoju djecu, da nam on uzvrati ljubavlju; na zemlji, pogotovo od onih kojima smo poslani pomagati, ne trebamo tražiti da nam uzvrate, jer oni to niti ne mogu. A Bogu slični smo i kada smo žalosni nad nevoljama naših bližnjih, kad vidimo da trpe ratna razaranja i progone, neimaštinu, glad i bijedu, kad vidimo koliko ljudi pate jer se ne mogu izvući iz raznih grijeha i ovisnosti – ali blago nama ako nad njima plačemo jer će nas sam Gospodin utješiti!

Od svih osam blaženstava posebno nam je ove godine bliska Isusova riječ: „Blago mirotvorcima! Oni će se sinovima Božjim zvati.“ A bjesne ratovi, i ne samo u Ukrajini i u Izraelu-Palestini, nego i u Africi… k tome na žalost već najavljuju uključenje u rat i oni koji podupiru jednu i oni koji podupiru drugu stranu… i kuda to vodi? U svjetski sukob?

Kako je teško u takvim okolnostima zalagati se za mir. Ali on nema alternative! Mi kršćani trebamo biti mirotvorci!

Molimo Kraljicu mira da izmoli čitavom svijetu mir! Mir u srcima, mir u obiteljima, mir među svim ljudima, mir među narodima.

Gospodine, koji si želio da budemo Tvoja djeca, pomozi nam da se ne umorimo u zalaganju za mir, da u svemu – prema našim bližnjima – budemo Tebi slični i tako doprinesemo širenju Tvoga Kraljevstva. Amen.