Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na svečanim zavjetima s. Antonie Marie od Isusa
Lasinja, Samostanska crkva Srca Isusova, 3. prosinca 2023.
Draga s. Antonia Maria od Isusa, poštovani roditelji i braćo i sestre iz župe sv. Luke ev. Travno – Novi Zagreb, drage sestre Kćeri Srca Isusova na čelu s majkom s. Mihaelom…
Danas imamo tri važna događaja: svečane zavjete s. Antonie Marie, početak adventa – danas je prva nedjelja došašća i treće, međunarodni je dan osoba s invaliditetom.
S obzirom na ovu treću temu, koja se dakako direktno ne tiče našeg današnjeg slavlja, mogli bismo navesti Isusove riječi koje po meni ipak na neki način povezuju ta dva sadržaja danas. Isus je jednom tumačio vrijednost ženidbe i onih koji su pošli za beženstvom, tj. djevičanstvom: „Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati.” (Mt 19,12) U tom smislu oni koji se posvete Bogu u redovništvu ili svećeništvu sami su sebe onesposobili za ženidbu, odnosno dragovoljno su je se odrekli propter regnum coelorum – poradi kraljevstva nebeskoga.
Što to znači? Kraljevstvo je nebesko sam Gospodin jer on, Utjelovljena Božja Riječ, u sebi je ostvario dolazak Božjeg kraljevstva. Kad i kako Bog kraljuje, ne nalikuje ljudskoj vladavini: „Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaš njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga.“ (Mt 20,25-27). Gospodin nama služi, onaj je koji daje svoj život radi našeg života.
I da bi se jasnije pokazala ta razlika između ljudske zajednice, koja ima svoje ishodište i cilj samo u ljudskome, i božanske koja izvire iz samog božanskog izvora, Bog poziva neke ljude da radi kraljevstva nebeskog ostave svoju osobnu obitelj, da umjesto da izgrađuju zajednicu ljudsku, oni svojim životom pokazuju da je božanska zajednica veća i važnija. Tako se neki sami onesposobiše za ženidbu, zato i naše sestre, i današnja zavjetovanica s. Antonia Maria izabire život u ovom samostanu, odnosno u ovoj družbi Bogu posvećenih duša. Polaže danas svečane tj. doživotne ili kako ih se voli nazivati i vječne zavjete, da bi živjela i izgrađivala Božje kraljevstvo: djevičanstvo, siromaštvo i poslušnost.
Čitanja današnje prve nedjelje adventa govore o potrebnoj budnosti odnosno spremnosti za dolazak Sina Božjega.
Iz Knjige proroka Izaije (Iz 63,16b-17b; 64, 2b-7) slušali smo teške samooptužbe: „razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo. Tako svi postasmo nečisti… Nikog nema da ime tvoje prizove, da se trgne i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim… Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac: mi smo glina, a ti naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih.“ I zato starozavjetni prorok moli: „O da razdreš nebesa i siđeš!“
Prorok govori i o sebi, ali još više o izabranom narodu koji se odmetnuo od Boga, ali koji je svjestan svoje krivnje i priznaje svoje grijehe. No, ne vidi u sebi niti u svojem narodu načina ni snage da se oslobodi svog zla i zato vapije Gospodinu moleći ga da siđe s neba i spasi ga.
Tako u nama odzvanja i naša najpoznatija adventska pjesma koja je zapravo molitva: Padaj s neba, roso sveta, padaj s rajske visine… Ta je rosa sveta zapravo sam Gospodin kojega su iščekivala stoljeća, koji je jedini kadar svoj narod obnoviti, očistiti i podići, donijeti mu spasenje, radost i mir. On dolazi s neba. Važno je iščekivati ga.
Vapijmo i mi, neka Gospodin koji je došao, koji dolazi i koji će doći bude s nama danas!
Sveti Pavao u poslanici Korinćanima (1Kor 1, 3-9) zahvaljuje Bogu za milost vjere u Krista koju su stekli njegovi vjernici u Korintu. Kaže da su se obogatili u svakom spoznanju te ne oskudijevaju ni u jednom daru čekajući drugi Kristov dolazak. Hrabri svoje Korinćane, a time i sve nas koji ovo danas čitamo, da ostanemo postojani do kraja i besprigovorni u dan Gospodina našega Isusa Krista jer Bog je vjeran.
Evanđelje po Marku (Mk 13, 33-37) donosi Isusove riječi učenicima pozivajući ih na budnost: „Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas.“ I uzima prispodobu o čovjeku koji povjerava svoje imanje slugama, a on otputova. Ne zna se kada će se vratiti i zato je važno da ga njegovi sluge i ukućani dočekaju spremni, da ih ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. „Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!“
Ovo izvanredno iščekivanje također je dio redovnog ali i redovničkog života kršćanina. Svi mi Kristovi vjernici znamo, i tako i ispovijedamo: Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Krist će doći.
Neki kažu da je sve trpljenje i zlo svijeta koje se neprestano sručuje na ljude upravo zato jer Gospodin još nije došao. Oni misle da je trebao odmah, ili barem puno prije, doći, a ne da ga čekamo opet stoljećima – kao ono nakon iščekivanja starozavjetnih pravednika i proroka. Oni su vapili Gospodinu da dođe i spasi ih od pokvarenosti svijeta, od pokvarenosti koja je u njima samima, da ne ovlada njima, da budu čisti i spremni za život s njime.
I on je došao. No, mnogi ga nisu prepoznali. Mnogi ga i danas još čekaju. A mi?
Mi kršćani smo upoznali u Isusu iz Nazareta Krista, Mesiju, Spasitelja. No, on je proživio naš ljudski život, činio je svima samo dobro, liječio, tješio, pridizao, naučavao, pozivao na obraćenje, ali i šibao svojom riječju one koji su prijetvorni, koji druge osuđuju, koji se bogate na račun sirotinje, one koji se izvana pokazuju kao vjernici a iznutra su puni grabeži… i ti su ga zamrzili i vrebali kako da ga uklone.
I premda su uspjeli u svojim naumima, jer on je bio nevin optužen i predan u ruke mučiteljima koji ga osudiše i raspeše, koji ubiše Život, taj je njihov uspjeh bio kratka vijeka jer je on koji je Život uskrsnuo od mrtvih i započeo je novo razdoblje nade i spasenja za one koji povjeruju u njega i slijede ga.
On je i sada s nama i poziva nas da mu vjerujemo, da se pouzdamo u njega i da ga ljubimo, osobito u braći koja su najpotrebnija jer su odbačena od svih, jer on u njima pati, a treba našu utjehu i našu ljubav.
I Tebi, sestro Antonia Maria od Isusa, želimo svi mi zajedno: i Tvoje susestre Kćeri Srca Isusova, i tvoji roditelji, rodbina i prijatelji, i ja kao sisački biskup i Tvoji prijatelji svećenici, koji su nazočni danas ovdje i koji nisu, da budeš ne samo odjećom čista i bijela – kao jutrošnji snijeg – nego još više svojom dušom i ljepotom ljubavi prema Kristu i Crkvi, prema Bogu i svakom čovjeku.
Tvoj je put specifičan, mnogima nerazumljiv. Možda nalikuje čak i na ono što sam citirao a rekao je Krist za „osobe s invaliditetom“: neki sami sebe onesposobiše… Odričeš se onoga što je dobro, što je lijepo i što je sam Bog dao čovjeku, vlastite obitelji, muža, djece… I to činiš ne iz prezira prema obiteljskom životu, nego dapače jer poštuješ upravo taj put i uzvisuješ ovo služenje Bogu u braku i obitelji… jer ne bi ničemu ni vrijedilo ono što izabiremo, ako ne bismo poštivali ono što ostavljamo jer je vrijednost jednog i drugog međusobno ovisna, zar ne?
Neka Krist Kralj, neka Mesija koji dolazi, neka onaj koji je sam Kraljevstvo nebesko bude pravi i jedini cilj: on sam! Amen.