Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Petrovo
Ivanić-Grad, 29. lipnja 2018.
Draga braćo i sestre, danas ovdje slavimo dvostruko slavlje: blagdan zaštitnika župe – svetog apostola Petra, i 50. godišnjicu svećeničke službe mons. Josipa Ćorića, dugogodišnjeg ivanić-gradskog župnika!
Čestitam svim župljanima blagdan zaštitnika svetoga Petra, čestitam i mons. Josipu Ćoriću zlatni jubilej svećeništva!
Poruka je međutim jedna: svećenička služba je upravo ono što je i Petar apostol primio od Gospodina Isusa, svjedočiti njegovo Evanđelje! Na tome čestitam monsignoru i to očekujem i želim svima vama, draga braćo i sestre, naime, da svjedočite Evanđelje GN Isusa Krista!
Čuli smo Riječ Božju.
U prvom čitanju iz Djela apostolskih (Dj 12, 1-11) slušali smo o prvom progonu Crkve u Jeruzalemu. Herod je zlostavljao „neke od Crkve: mačem je pogubio Jakova, brata Ivanova. Kad vidje da je to drago Židovima, uhvati i Petra… uhiti ga, baci u tamnicu…“
Progoniti Crkvu znači na prvom mjestu udariti na pastire: Herod koji je i Isusa izrugao i sudjelovao kao mučitelj u njegovoj muci, sada daje pogubiti apostola Jakova, a Petra baca u tamnicu… Nasilnici uvijek misle da silom mogu riješiti ono što im se ne sviđa ili što ne razumiju, ali dok su – kako veli sveti Luka – „Petra čuvali u tamnici, Crkva se svesrdno moljaše Bogu za njega.“ S jedne strane nasilnička vlast, s druge strane tiha Crkva, ali Crkva koja nije pasivna nego koja – moli.
Molitva Crkve za Petra znak je povezanosti zajednice sa svojim pastirom.
Tako je bilo i kad je bl. Alojzije Stepinac bio u zatvoru – vjernici su se molili i tiho svjedočili da su uz svoga pastira.
I dok se nekima, koji ne vjeruju u moć molitve, to čini znakom nemoći i sredstvom za vlastito uspavljivanje, Bog koji čuje i razumije svoje vjerne uslišava njihove molitve i čudesno izbavlja apostola Petra iz tamnice.
I naš je blaženi Alojzije doživio, premda je bio do kraja žrtva bezbožnog i nepravednog progona, da je Crkva koja se molila za njega i bila uz njega u godinama kušnji, po svojem prvom pastiru, nasljedniku svetoga Petra, papi Ivanu Pavlu II. njega proglasila blaženikom Svete Crkve.
Zanimljivo je da se moćnici ovoga svijeta, koji se smatraju bogovima i ponašaju prisvajajući si božanske atribute, veoma povode za mišljenjem puka. Za Heroda se kaže da je – nakon što je dao mačem pogubiti apostola Jakova – vidio da je to bilo drago Židovima… pa je onda dao uhapsiti i Petra… Koliko god se silnici ponašaju samostalno i nameću svoju volju svima, osjetljivi su na mišljenje naroda. U Jeruzalemu nisu mogli Židovi drugo negoli biti na strani nasilja nad kršćanima, ali u Hrvatskoj za vrijeme zatočenja bl. Alojzija Stepinca, narod nije odobravao nasilje nad nadbiskupom i molio se za njegovo oslobođenje. A kad ga je sveti papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim, sjećam se, naš narod je plakao od sreće.
Ipak i u prvom i u drugom slučaju Bog je taj koji vodi povijest a ne silnici ovoga svijeta, pa ma kako okrutno provodili svoju volju.
I još jedan primjer nam dolazi pred oči: bilo je to zatočenje hrvatskih generala u Haagu, za koje se također narod molio i oni su – usprkos očekivanju mnogih – bili 2012. oslobođeni! Mnogi su to proglasili čudom, a narod je bio razdragan i plakao je od sreće.
Kad je Petar bio čudesno oslobođen spoznao je što je Bog učinio: »Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke i od svega što je očekivao židovski narod.«
I mi trebamo spoznati Božja čudesa u našem životu i zahvaliti mu.
Naš mons. Josip na današnji je dan, 29. lipnja 1968. bio zaređen u zagrebačkoj katedrali za svećenika. Zaredio ga je biskup Franjo Kuharić. Poslije je 1969. bio poslan za kapelana u župu Sv. Blaža u Zagrebu, pa onda 1970. imenovan na dužnost aktuara i bilježnika NDS-a u Zagrebu. Godine 1972. imenovan je prefektom u Bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, da bi 1974. bio poslan za kapelana u župu Sesvete. Godine 1978. bio je imenovan upraviteljem župe sv. Petra u Ivanić-Gradu gdje je ostao u aktivnoj službi sve do prošle 2017. godine da bi bio umirovljen, što znači da je u Ivanić-Gradu naš dragi monsignor punih 40 godina! U dekanatu je većim dijelom vršio službu dekana, a kada je 2009. Papa Benedikt XVI. ponovno uspostavio Sisačku biskupiju, on je 10. veljače 2010. bio imenovan njezinim prvim generalnim vikarom, koju službu je vršio 8 godina. Sve su to magnalia – velika i čudesna djela Božja, na kojima treba Bogu zahvaliti. Dakako, Bogu je danas na osobit način zahvalan naš dragi monsignor, ali na tome što je Bog darovao našem jubilarcu zahvaljujemo i svi mi, biskup, svećenici, i napose vi, dragi vjernici, kojima je on svojim životom i radom služio i služi.
Jedan svećenički život, ma na kojoj službi bio i u kojem god mjestu bio, dan je vjernicima da im poslužuje Božju milost. Koliko krštenja, koliko svetih pričesti, koliko ispovijedi, koliko bolesničkih pomazanja, koliko vjenčanja, koliko sprovoda… koliko svetih misa, koliko susreta s ljudima, koliko vjeronauka i župnih kateheza… Sakramente i blagoslovine zabilježile su župne matice, ali onu utjehu i dar milosti Božje zna samo Bog. I kada sve učinimo, znamo, sluge smo beskorisne jer smo svjesni da je to Bog učinio po nama. Zato još više zahvaljujemo njemu što nas je smatrao sposobnima povjeriti u naše krhke i nedostojne ruke svoju božansku milost.
Zar baš danas na osobit način naš mons. Josip nema razloga iskreno reći zajedno sa svetim Petrom: „Sad uistinu znam da mi je sve to Gospodin učinio!“?
Iz Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju (2Tim 4, 6-8.17-18) čuli smo riječi svetoga Pavla koje se mogu shvaćati kao zaključno razmišljanje nad životom. On kaže: „Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“ Život je borba u kojoj treba sačuvati vjeru. Na kraju za dobar boj i za sačuvanu vjeru bit će nagrada – vijenac pravednosti. Kako je to lijepo rečeno! A još ljepše Apostol svjedoči o svojoj povezanosti s Bogom: „Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi; i izbavljen sam iz usta lavljih. Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova!“
Biti izbavljen iz usta lavljih Pavlova je aluzija na neku veliku opasnost koju je doživio, a iz koje ga je izbavio Bog, te on vjeruje da će ga on izbaviti i od svakog drugo zla i spasiti.
Zar to isto ne bi mogao reći i naš jubilarac mons. Josip Ćorić? A onda s njim i svatko od nas vjernika koji doživljavamo da je Bog s nama u svim kušnjama i problemima kroz koje prolazimo jer on nas spašava. To je još veći razlog za zahvalnost.
Ti si Petar-Stijena! Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga.
U čitanju svetog Evanđelja po Mateju (Mt 16, 13-19) koje se danas naviješta na blagdan svetoga Petra čuli smo kako je Isus razgovarao sa svojim apostolima u Cezareji Filipovoj o tome tko je on, želeći prvo čuti što ljudi govore, a onda direktno pita učenike: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Na tu Petrovu vjeroispovijest, koju s njime dijeli čitava Crkva, od onoga dana do danas, Isus ga opominje da ne zaboravi kako mu je i ta vjera dana kao dar, a onda mu daje obećanje: »Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.«
Zapravo je stijena Crkve sam Krist jer je on temelj Crkve, no da bi Crkva kao zajednica njegovih učenika mogla opstojati i nakon njegova uzašašća potreban joj je njegov zemaljski namjesnik, a on nije sam, kao osoba Petra važan, nego je važna njegova prava vjera, njegova vjeroispovijest koja će kao stijena davati stabilnost i čvrstinu Crkvi da ona može stajati zauvijek, tako da ju neće moći ništa uništiti, ni vrata paklena. Vlast ključeva označuje također važnu Petrovu odnosno papinsku službu da u ime Kristovo donosi važne odluke koje će otključavati Kraljevstvo nebesko što znači omogućavati vjernicima da žive u sigurnosti Božje milosti.
Za sve to zahvaljuje danas i naš slavljenik, i mi s njime!
Slaviti 50 godina vjernog života u službi Crkvi i narodu je velik i lijep jubilej, velik i lijep razlog da se Bogu kaže: Hvala!
Neka zajedno sa svetim Petrom koji je ispovijedao pravu vjeru, koja je temelj naše vjerničke zajednice okupljene oko Uskrsnulog Krista, i naš slavljenik i svi mi s njime ustrajemo u boju vjere za Kraljevstvo nebesko i svi zavrijedimo primiti „vijenac pravednosti“. Amen.