Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na svećeničkom ređenju Hrvoja Zovka
Sisačka katedrala, 30. lipnja 2018.
Dragi ređeniče Hrvoje, dragi rektore Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa, rektore Međubiskupijskog sjemeništa, dragi generalni vikaru, monsignori, kanonici, poglavari u bogosloviji i u malom sjemeništu, dragi mladomisnici – Hrvojevi kolege iz drugih biskupija, draga braćo svećenici Sisačke biskupije i drugih biskupija, dragi đakoni, bogoslovi, sjemeništarci, drage sestre redovnice, dragi Hrvojevi roditelji i sestra, rodbino i prijatelji, dragi katedralni župniče iz čije župe je naš ređenik te župniče iz Kutine gdje je Hrvoje bio na đakonskom praktikumu, draga braćo i sestre vjernici!
Sve vas od srca pozdravljam i radujem se s vama ovom slavlju, slavlju svećeničkog ređenja u našoj sisačkoj katedrali. „Nas mal’ al’ hrabar je broj“, pjevaju branitelji Sigeta u operi „Nikola Šubić Zrinski“. I mi se ne možemo dičiti mnoštvom ređenika, ali ako je jedan a vrijedan, mi smo zadovoljni i Bogu zahvalni. U Božjim očima nikada nije ono što je u ljudskima i zato smo radosni na svakom ređeniku, i na svakom Božjem daru.
Čitanja Božje Riječi koja smo izabrali, od onih koja se preporučuju za slavlja ređenja, govore o veličini Božjeg izabranja i odgovornosti odaziva. K tome ove godine je u našoj Biskupiji Godina blaženog Alojzija Stepinca jer se 8. svibnja o.g. napunilo 120 godina od njegova rođenja, a 3.10. o.g. će biti 20 godina od njegove beatifikacije pa bismo htjeli čuti i neke njegove poruke svećenicima, a to znači i Tebi, dragi Hrvoje.
U čitanju iz Djela apostolskih (Dj 10,37-43) čuli smo odlomak gdje Petar govori u Cezareji pred Kornelijem i njegovim domom kako je on, zajedno s apostolima, svjedok o svemu što se događalo s Isusom, koji je činio silna djela: „Mi smo svjedoci svega što on učini… njegova pogubiše… Bog ga uskrisi treći dan…“ Posao je apostola svjedočiti o Kristu, dapače, dodaje Petar: „On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih.“
Riječ je dakle o živom svjedočanstvu onih koji su sami to vidjeli i doživjeli… Njima je sam Isus dao nalog da govore o tome tko je on!
I smisao biskupskog, svećeničkog i đakonskog služenja je u svjedočanstvu: ne o nekim idejama, ne o nekom dubokom i izvanrednom znanju, ne o stvarnostima koje prolaze, nego – o Isusu Kristu! Dakako, s Isusom mi naviještamo i „oproštenje grijeha“, kako veli sv. Luka, naime da se od grješnika ljudi obrate u učenike Isusa Krista koji ih opravdava od grijeha jer „tko u nj vjeruje po imenu njegovu prima oproštenje grijeha“. To oproštenje svećenik ima ovlast u ime Kristovo podjeljivati grješnicima koji žele obraćenje u sakramentima, osobito u sakramentu pomirenja, euharistije i bolesničkog pomazanja.
Dragi Hrvoje, i ti budi svjedok! Dobro je kad je svećenik mudar, kad je načitan i posjeduje veliko znanje, ali to ništa ne vrijedi ako nije svjedok Isusa Krista. Bl. papa Pavao VI. rekao je da danas ljudi više negoli učitelje trebaju svjedoke. To znači da svećenik ne uvjerava one kojima je poslan i koji mu prilaze svojom vlastitom pojavom, svojim vlastitim sposobnostima, nego Riječju i Silom Božjom. Ne povodi se za glumcima koji žele pridobiti ljude teatralnošću svojeg nastupa, ne slijedi ni primjere onih koji su zabavljeni mnogim aktivnostima želeći se dopasti ljudima, nego budi sretan što te Gospodin izabrao i dao ti svoju milost da mu budeš njegov učenik. Budi svjedok onoga što je on tebi učinio i što tebi i dalje čini. Samo takav svećenik može biti uvjerljiv jer propovijeda Krista raspeta i uskrsnuloga.
U poslanici sveti Petar (1 Pt 5,1-4) opominje “starješine“ tj. prezbitere, dakle svećenike, on koji se naziva njihov „sustarješina“ premda im je nadređen /“nadstarješina“ jer mu je sam Gospodin dao prvenstvo među apostolima, ali time se ne kiti, nego kaže da je on „svjedok Kristovih patnja“ ali i „zajedničar slave koja se ima očitovati“. Zato i smije opominjati tražeći od prezbitera da „pasu povjereno im stado: ne prisilno nego dragovoljno, ne radi prljava dobitka nego oduševljeno, i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada“. Tu su izrečene tri kvalitete koje trebaju resiti Kristova svećenika: dragovoljnost, oduševljenost i poniznost služenja. Za razliku od mogućeg prisilnog obavljanja te službe traži se dragovoljnost. Svećeništvo treba biti izbor srca i odluka vlastite slobode izbora. Za razliku od motiviranosti zaradom i dobitkom, koji sv. Petar, prema našem službenom prijevodu, naziva „prljavim“ jer taj je privremeni dobitak u usporedbi s vječnim nemjerljivo manje vrijedan /u izvorniku je to riječ „aishrokerdõs“ što doslovno znači „veliki prihod“ pa se treba pitati što to svećeniku treba biti veliki dobitak, jesu li to prihodi materijalni, velike gradnje i uspjesi na znanstvenom i kulturnom polju, ili su to obraćene duše, ljudi dovedeni Bogu… / nasuprot tom očitom krivom „dobitku“ koji bi mogao neki svećenik željeti, njega, prema svetom Petru, treba resiti „oduševljenost“, kako su preveli Duda-Fućak, a možda bi bilo bolje reći i pro-duševljenost /odnosno produhovljenost – jer tu je u izvorniku grčka riječ „prothymõs“ što doslovno znači „spreman“. Naime, nasuprot nekih drugih motiva na prvom mjestu svećenik bi, kao Kristov svjedok, trebao biti – prema Stjepanu Senzu: „hoćko, voljno, spremno, od srca, rado, živo, žestoko, revno… neumorno, s ozbiljnom nakanom, odrješito, svojski, kolikogod može, krepko, hrabro, što vjernije, s velikim veseljem“… vršiti svoj poziv! K tome, treće što sv. Petar očekuje od prezbitera je da se ne ponašaju kao gospodari nego kao „tipoi“ tj. uzori svoga stada tj. crkvene zajednice. Što to znači dobro nam otkriva sam Gospodin u evanđelju.
Onaj koji je pastir stada, dakle, onaj koji vodi svoje stado – kaže Isus u evanđelju po Ivanu (Iv 10,11-16) – „svoj život polaže za ovce“. Da bi nam jasnije protumačio tu kvalitetu dobrog pastira, Isus pravi usporedbu između pastira i najamnika. Kad naime dođe opasnost, kad napadne vuk ovce, tada najamnik bježi i spašava svoj život – jer mu nije do ovaca, kaže Isus, a pastir dobri izlaže svoj život i daje ga za svoje ovce. Drugi put, kad ponavlja istu rečenicu, da dobri pastir polaže život za ovce to kaže dodajući da on „poznaje svoje i njega (mene) poznaju (moje) ovce“. Međusobno poznavanje znak je povezanosti i ljubavi iz čega se rađa i spremnost na žrtvu. Ne umire se niti žrtvuje za nekoga koga se ne poznaje i ne voli. Zato nas ovaj odlomak svetoga evanđelja, draga braćo svećenici, dragi uskoro zaređeni svećeniče Hrvoje, poziva na ljubav prema Crkvi. Tko ljubi Crkvu, spreman je i na žrtvu za nju. On ne gleda na svoje dobro, na svoju korist i ugodnost, nego se ponizuje pa i prima udarce, a ako treba i stradava da bi zaštitio svoje stado, svoje vjernike.
Primjer takvog dobrog i svetog pastira za nas je – osobito ga imamo pred očima u Godini bl. Alojzija Stepinca – naš sveti Blaženik. Blaženi Alojzije ljubio je Crkvu. On nije dopustio da se rasprši njegovo stado i zato je spremno trpio za jedinstvo Crkve. Dobro je to jednom izrekao kardinal Josip Bozanić: „Bl. Alojzije mučenik je za jedinstvo Crkve“. Kada su naime komunisti htjeli odijeliti Katoličku Crkvu u Hrvatskoj od Rima i pape, nadbiskup Alojzije tome se odupro i zato je bio suđen, mučen i ubijen. On je žrtva vjernosti Crkvi i rimskom biskupu.
Što je sam blaženi Alojzije napisao i govorio o svećeništvu?
U pismu p. Ivanu Kukuli, isusovačkom provincijalu, iz sužanjstva u Krašiću, praktički pred samu smrt, naime 16. siječnja 1960. kardinal Alojzije Stepinac piše: „Mržnja progonitelja kipi na mene i dalje, nadajuć se da će mi ipak na koncu slomiti živce. Bog je međutim jači. U Njega sam uvijek stavljao svoju nadu i nisam se prevario. Neću se prevariti ni ubuduće. Bolje je časno poginuti negoli sramotno živjeti kao izdajnik Crkve. Znam da ona neće propasti, ali će prije ili kasnije propasti oni koji rade na njezinoj propasti.“ (A.V. Stepinac, Pisma iz sužanjstva, ur. J. Batelja, 1998, 357).
U drugom jednom pismu mladomisniku Lepoldu Tepešu 9. kolovoza 1956. piše: „Vidim na Vašoj spomen sličini utisnute one riječi iz Magnificata, što ga je spjevala Bogorodica u posjeti kod svete Elizabete: ‘Quia fecit mihi magna qui potens est et sanctum nomen ejus.’ Doista, veće stvari Vam nije mogao učiniti ni svemogući Bog nego Vas učiniti svojim svećenikom i dati Vam vlast nad Tijelom i Krvi Kristovom. Zato se ne čudimo onim riječima svetoga Franje Asiškoga, da bi, u slučaju da sretne na putu anđela i svećenika, najprije pozdravio svećenika, radi neizmjernog dostojanstva kojim ga je zaodjeo Bog.“ (ib., 181).
Isusovačkim pak mladomisnicima 16. kolovoza 1955. piše: „Ostanite Bogu zahvalni dok je u vama daha za golemu milost svećeništva… Čuvajte vjerno do groba svoje svećeničko dostojanstvo, svoj svećenički ponos, svoju svećeničku čast, i koliko ljudske sile dopuštaju, iskoristite svoju svećeničku službu Bogu na slavu, besmrtnim dušama na korist.“ (ib., 135)
6. prosinca 1956. Blaženik piše tada župniku u Sv. Martinu pod Okićem a sada Slugi Božjem Franji Kuhariću: „Htio bih ovom zgodom pažnju Tvoju i tamošnje braće svećenika svratiti naročito na jednu stvar, danas tako potrebnu: ustrajnost!…Želim dakle svetu ustrajnost do kraja Tebi i Tvojoj svećeničkoj subraći…“ (ib., 207. 209)
I ja bih i Tebi i Tvojoj subraći, ovogodišnjim mladomisnicima, poželio isto: ustrajnost! Usque ad finem – sve do kraja! Bog je s vama, ostanite i vi vjerni njemu, ustrajni u svome svetom svećeničkom zvanju!
Bila uz vas Presveta Bogorodica Djevica Marija, o kojoj je naš Blaženik tako lijepo pisao u srpnju 1954. u pismu svećenicima na duhovnoj obnovi u Remetama. U tom pismu on svećenicima stavlja Mariju za uzor čistoće, poslušnosti i žrtve. I zaključuje: „Presveta Djevica Marija nam dakle doziva danas napose u pamet žrtvu. I svećenik koji nije u stanju ništa žrtvovati za Boga i Crkvu Njegovu, nije shvatio niti kršćanstva, a kamoli bit svećeništva… Zato, braćo svećenici, držite ponajprije sami bez prestanka pred očima speculum iustitiae, neokaljanu Majku Božju… Ostat ćete pobjednici u ovom nadčovječnom hrvanju u svijetu, žeti bogate plodove u pastvi i slaviti jednom triumf u nebu s bezbrojnim dušama, spašenim vašim trudom. Svećenik naime nikada ne ide sam ni u nebo ni u pakao. Uvijek ga prati mnoštvo duša.“ (ib., 68.80). Blaženi Alojzije Stepinče, moli za nas svećenike, moli za Hrvoja! Amen.