mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

Homilija u euharistijskome slavlju povodom 425. obljetnice Bitke kod Siska (1593.)

Katedrala sv. Križa u Sisku, 22. lipnja 2018. u 11 sati

Liturgijska čitanja: 2Kr 11, 1-4.9-18.20;

Ps 132, 11-14.17-18, Mt 6, 19-23

1. Zahvaljujući tebi, dragi brate u biskupstvu, sisački biskupe Vlado, poglavito na zauzetosti u građenju kulture plodonosnoga spomena, na gorljivosti u zalaganju za istinu i na pozivu da budemo dionici ovoga slavlja ovdje u sisačkoj katedrali, srdačno pozdravljam biskupa Miju te ostalu subraću kanonike, članove Prvostolnoga kaptola zagrebačkog i sisačkoga Stolnog kaptola svetoga Križa.

U ljepoti kršćanske vjere i Crkve pozdravljam braću svećenike, redovnike i redovnice te sve vas, braćo i sestre, koji ste osjetili potrebu danas biti u zajedništvu zahvaljivanja i molitve o 425. obljetnici obrane Siska od osvajačke turske vojske. Ovomu je slavlju prethodio znanstveni kolokvij koji je potaknuo na nova istraživanja i donio nove uvide u okolnosti i važnost događanja te 1593. godine.

No, postoji nešto do čega ne dopiru povijesni izvori, što nije izrijekom zapisano niti u jednome dokumentu niti to može sačuvati neki arhiv, a osjećamo da je ključno, kako u tadašnjoj obrani ovoga grada tako i u novijim iskušenjima i obrani hrvatske domovine, koje kao narod ne bismo smjeli zaboraviti.

I baš tu javlja se i pitanje zašto danas slavimo euharistiju, zašto se spominjemo jednoga događaja koji, posebno za današnje ubrzano življenje, djeluje previše udaljen u prošlosti, da bi mu trebalo pridavati pozornost.

2. Na to pitanje može se dobiti istinski odgovor tek ako odgovorimo na drugo, puno važnije pitanje: Zašto? Zašto su branitelji u ono vrijeme ustrajali na obrani Siska i izložili se nasilju, mogućoj smrti ili barem dvojbama o tome što ih čeka, ako budu poraženi? Zašto nisu jednostavno prepustili i grad i zemlju i svoju budućnost neprijatelju, čuvajući svoje živote, pokušavajući se prilagoditi novim uvjetima, pa ako treba i ropstvu silnika?

Taj zašto presijeca stoljeća i tisućljeća i dopire do nas, do našega vremena i naših života. I možemo ga čitati od današnjice unatrag, počevši od nama najbližih sličnih okolnosti, od žrtve hrvatskih branitelja pred velikosrpskim osvajačem. No, to pitanje zašto naći ćemo i u takozvanim mirnijim vremenima, u kojima se pokušava oduzeti sloboda mišljenja, govorenja, vjerovanja; sloboda savjesti; u kojima se zanemaruje istina ili se ljude drži u pokornosti s pomoću ideoloških ucjena, povezanih s gospodarstvom i politikom, a s neposrednim učincima na odgoj, obrazovanje i kulturu.

To pitanje ‘zašto’ očito ne dobiva ni potpuni ni konačni odgovor u tome da je netko branio samo svoj imetak, svoje posjede, svoje granice. Zato, na tragu odgovaranja na to pitanje, zajedno s vama stojim pred Božjom riječju.

3. Iz Druge knjige o Kraljevima dolazi nam opis jednoga vremena prepunoga nasilja, pogubljenja, pokušaja održanja na vlasti, izmjena na prijestolju, obračuna u kojima je našoj današnjoj osjetljivosti teško iščitati Božju prisutnost i način Božjega djelovanja. Tu, kao i kroz cijeli Stari zavjet, osjeća se kako struji uska povezati vjerskoga i političkoga života.

No, u svemu tome ne smijemo previdjeti važnost saveza s Gospodinom, potrebu za vjernošću, oslanjanje na Božje zapovijedi i konačni obzor koji ne pripada političkim ili gospodarskim interesima, nego ih nadilazi.

Početak odgovora nalazi se Isusovoj riječi: Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce. Kakvo blago skupljamo; u što se i u koga pouzdajemo? Što je u našim očima? Ima li svjetla koje daje sjaj?

U konačnici ostaje pitanje kojim se u hrvatskome društvu, u zarobljenosti uvijek nekim novim oblicima materijalizma, zapravo i ne bavimo: Vjerujemo li u vječni život? Jer onaj tko ne vjeruje u vječnost teško se odriče prolaznoga, jer onaj tko ne vidi nebesku stvarnost teško daruje zemaljsku.

Na toj razdjelnici prolaznoga i neprolaznoga razlikuju se svjetovi, oblikuju se vrijednosti, mijenjaju se pristupi i razlučuju stavovi.

4. Branitelji Siska, zašto ste ustrajali? Pitamo to u ovoj katedrali koja se uzdiže ponad rimskih ruševina, ponad tragova velike civilizacije koja je osvajala dalje i više i kanila prekriti svojom moći tada poznati svijet, a onda se urušila, pitajući nas: od čega živite, što vas pokreće, gdje vam je blago – gdje vam je srce? Jeste li odgovorili na najvažnije pitanje za čovjeka, obitelj i narod: Vjerujete li u život vječni? I, ako vjerujete, kakav je on; tko vam ga daje i kako se do njega dolazi?

Francuski povjesničar, orijentalist René Grousset (u djelu Bilan de l’histoire, 1946.) kaže: „Niti jedna civilizacija ne biva razorena izvana, a da se prije toga nije sama urušila; niti jedno carstvo ne biva osvojeno izvana, a da prije toga već nije postalo samoubojicom. Neko društvo, neka civilizacija razara se vlastitim rukama i to onda kada prestane shvaćati razlog svoga postojanja, onda kada je nosiva misao, ideja oko koje je bila organizirana postala stranom i njoj samoj.“

Ili još jasnije rečeno riječima našega pjesnika: „Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sumnjati.“ (S. S. Kranjčević, Mojsije) Kada se izgube „vječiti i silni ideali“ otvara se prostor umiranja. Usuđujemo li se to primijeniti danas na našu Hrvatsku?

5. Zašto ste vi, hrvatski ljudi, stali pred silnu vojsku u Sisku, u Gvozdanskom, a onda u Vukovaru, u Sunji, Dvoru i Petrinji? I zašto ste stavljali krunice oko vrata, zazivali Majku Božju i zagovor svetih; čemu molitva na koljenima i križ na vašim čelima i, pri rastancima, na čelima vaše djece za koju niste znali hoćete li ju ponovno vidjeti u zemaljskome životu?

Konačni razlog se, nažalost, ne nalazi u odgovorima u školskim udžbenicima, u raznim raščlambama i prikazima; razlog koji treba reći djeci i mladima, na koji treba uputiti ljude u svakome vremenu. Ne bojmo ga se izgovoriti, jer tamo je blago na koje je zalijepljeno srce: Vjerovali su, vjerovali ste u vječnost!

Zato smo danas ovdje, jer u pobjedi branitelja Siska, nošenih kršćanskom vjerom, vidimo odgovor na pitanje ‘zašto’. Taj je odgovor na razne načine uskraćen našoj sadašnjoj hrvatskoj zbilji, a bez njega ne možemo, jer se drukčije sve svodi na zgrtanje „blaga na zemlji“, čime su ljudi lak plijen raznih tjeskoba, nezadovoljstva, ogorčenja i sukoba. Živimo posljedice pogleda na život, svjetonazora oslonjenog na prolaznu korist i dobit u kojoj je žrtvovan čovjek.

Taj prostor zemlje bez neba, ljudskosti bez vječnosti, donosi odumiranje čovjeka i društva. U prenošenju vrjednota novim naraštajima naročito smo dužni podsjetiti na vrijeme u kojemu je sustavno promicano bezboštvo i materijalizam, nošen komunističkom ideologijom i pripadajućim mu zločinima.

5. Suvremena neovisna Hrvatska nastala je kao izravna suprotnost komunističkomu sustavu. A komunizam nije mogao opstati, jer nema konačni odgovor na pitanje s početka: ‘zašto’. Ipak, posljedice toga i takvih sustava, zatvorenih u zemaljsku, materijalnu zbilju ostaju, lako se obnavljaju i predstavljaju kao privlačne. One ne ovise o predznaku, nego o nutarnjoj snazi sebičnosti koja postaje samorazarajućom, odnosno: predvidivi su svi njeni plodovi.

Razumljivo je da u svim, i najraskošnijim pojavama materijalizma, vjera smeta, smeta i istina, najviše istina o otajstvu života i čovjeka; a sve, baš sve je ponuđeno na prodaju. Uslijed toga, ne začuđuje što se jedna gospodarska kriza nadovezuje na drugu; što se ne vidi kraj procesâ koji su nazvani ‘tranzicijama’, prjelascima u kojima se neprestano prelazi, a da se nikada ne prijeđe, dakle, bez dolazišta i završetka, dok se ne shvati da život ne prestaje izmicati te da se trči u zatvorenome krugu.

Vjeruješ li u život vječni? Vjeruješ li u nešto što je vrjednije od svega prolaznoga? Važno je to pitanje, jer o njemu ovisi sustav vrijednosti, u njemu se zrcali način ponašanja i zalaganja za dobro, on pokazuje koliko je ustroj države podložan pokvarljivosti, nutarnjemu izjedanju korupcijom.

Za odgovor na to nije dovoljna religija koja ne zahvaća dubinu bića, nije dovoljno interesno se pojaviti na obredima, pokazati se bliskim s nekim biskupom ili svećenikom; nije dovoljno prekrivati sasvim prizemne ciljeve nekom nejasnom pobožnošću i duhovnošću po vlastitoj mjeri. Očito nije dovoljno zvati se kršćaninom i tu stvarnost zatim prilagođavati a onda je se – ako bi to dovelo u pitanje neku materijalnu povlasticu – i odreći…

A što jest dovoljno? I taj se odgovor dobije, ako se pitamo gdje nam je srce; ako uspijemo dati uvjerljiv odgovor u iskrenosti pred samima sobom, a zatim i pred onima koje volimo.

6. Braćo i sestre, spominjemo se davne bitke ovdje u Sisku, jer osjećamo da u tami, koja je željela vladati snagom beznađa, postoji bistrina očiju koje su vidjele dalje od tame. Ovdje nam tadašnji junaci, svjedoci vječnosti u Kristu, nude pogled u blago koje nije moguće oduzeti, oteti, ni uništiti.

Danas se u spomenu o toj bitci može govoriti na razne načine. Mi molimo Gospodina da ne dopusti da svjetlost u nama postane tamna. Ako se to dogodi, tada se nećemo usuditi reći istinu; tada ćemo uvijek tražiti riječi iz rječnika one ‘političke korektnosti’ koja je gluha i nijema, koja ne liječi i ne otvara nove prostore nade.

Dok poniremo u osjećaje kršćana koji su iz svojih utvrda gledali prijetnju, znajući da je to prijetnja ne samo njima, nego cijeloj Hrvatskoj i Europi, i mi promatramo pojave u suvremenosti koje mogu unijeti i zebnju o budućnosti, prepoznajući da je najopasnija ona koja dolazi iz nuatrnje vezanosti srca uz prolazno.

Ako se ukloni obzor vječnosti i nadnaravnoga, život u svojoj darovanosti ostaje neprotumačiv, što za sobom povlači najteže posljedice. Jer, ako nema odnosa prema vječnosti, ima li išta što sprječava širenje sebičnosti? Ako je sebičnost glavni pokretač ima li drukčijega ishoda osim urušavanja? Tko je na sebičnosti izgradio radost zajedništva, slogu naroda i čvrstoću države? Sebičnost nije dopuštala slobodu pojedinca i naroda; sebičnost je krojila sliku čovjeka po mjeri koja je uništavala ljudskost; sebičnost je gušila ljepotu kreativnosti, oduzimala oduševljenje i smisao…

7. Braćo i sestre, sve oko nas u Hrvatskoj, u biću hrvatskoga naroda govori drukčijim jezikom – jezikom koji proizlazi ponajprije iz kršćanske nesebičnosti. Toliko je plodova koji pokazuju što stvara oduševljenost Duhom Svetim; što uspijeva prevladati povijesne mijene i udare; što se može suprotstaviti besmislu.

U pitanju o vječnosti nalaze se i danas najvažnija pitanja za našu domovinu: Jer, tko ubija život u majčinu krilu, ne vjeruje u vječnost i život mu izmiče. Tko ne želi doprijeti do istine u valovima komunističkih laži, prihvaća biti neslobodan. Tko ugrađuje u zakone i propise nove ideologije, strane duši hrvatskoga naroda, možda će imati trenutnu korist, ali svoj narod, osobito djecu i mlade, osuđuje na tugu i nesreću.

Zašto ste, branitelji Siska, ustrajali do pobjede? Odakle vam snaga? Zašto se danas toga spominjemo? Treba nam ista snaga, da ne podlegnemo pred prijevarama prolaznoga koje nas guraju u razaranje iznutra. Stvarne obnove društvenoga života i zemaljskih stvarnosti jedva da može biti bez nadzemaljskih razloga. Ako i dalje mislimo da je moguće raznim programima, prijedlozima planova, bez povezanosti s dubljim nadahnućem, razvijati Hrvatsku, ne želimo razumjeti nužnost preobrazbe koja započinje suzbijanjem zaraze korupcije koja izvire iz komunističkoga totalitarizma i koja i dalje ozbiljno narušava zdravlje Hrvatske. I čini se da je upravo kod onih koji na takve pokazatelje odmahuju rukom, lako pronaći rukavce baš do toga izvora, premda je tih rukavaca sve više i teže je zamjetan glavni tok.

Znamo da postoji dovoljno hrvatskoga srca koje može snažnije zakucati, ali moramo se pitati što nam je blago. I ako nađemo srce privezano uz zemaljsko, i dalje ćemo se čuditi kako je došlo do ruševina civilizacija. A pozvani smo vidjeti uzdignut križ koji u naslovu i ove katedrale u Sisku i u rukama blaženoga Alojzija Stepinca ispred nje drži i odgovor na početno pitanje: Zašto? Vrati nam srca k sebi, Gospodine!

Amen.